Slavlje je započelo na prostoru izvan crkve ispred Memorijala utamničenim svećenicima gdje se nalazi i popis njihovih imena. Biskup je pozdravio okupljene svećenike Novogradiškog dekanata na čelu s dekanom Željkom Volarićem i domaćim župnikom Matom Rukavinom, načelnika Općine Stara Gradiška Velimira Paušića, starogradiške župljane i druge sudionike. Kazao je da ovom molitvom za starogradiške uznike otvaraju Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji, ustvrdivši da su tragovi koji su ostali iz prošlih vremena na ovim prostorima teški i mučni, ali da osvijetljeni vjerom, nadom u pobjedu Božje pravde i u uskrsnuće, oni postaju preobražene stvarnosti. Podsjetivši da je u Staroj Gradiški 1945. godine ubijen župnik Ferdo Maretić, a 1948. godine razorena župna crkva, te da je u starogradiškom zatvoru tamnovalo više od 250 svećenika i nekoliko bogoslova, istaknuo je da je „vrijedno i dostojno da ih se svih spomenemo osjećajima koji su pročišćeni kajanjem, praštanjem, pokorom i molitvom kako bismo mogli bistrim pogledom srca promatrati i razmatrati patnju, progone i ponižavanje mnogih nedužnih ljudi u ovdašnjem starogradiškom zatvoru“.

Nakon pokajničkog čina, sudionici slavlja uputili su Isusu Kristu molitvu za utamničene svećenike, a zatim su u procesiji uz zvonjavu zvona u počast spomenutim zatvorenicima krenuli u crkvu, izgrađenu na spomen utamničenim svećenicima gdje je biskup Škvorčević predvodio euharistijsko slavlje.

U homiliji biskup je izrazio uvjerenje da rasprava o Abrahamu koju je Isus pokrenuo u evanđelju ima veliko i duboko značenje i za nas. Ustvrdio je kako bi bilo otužno kad bismo smetnuli s uma taj Isusov dijalog i bavili se samo nekim našim počesto plitkim i kratkovidnim raspravama. Kazao je da mu se, kad god dolazi u Staru Gradišku, uvijek pred očima otvaraju dvije slike. Prva je starogradiška župa, koja je nakon ubojstva župnika Maretića, a još više nakon rušenja župne crkve, ostala ponižena i izvanjski gledano razorena, kao da se nešto srušilo u dušama vjernika kad su potjerani okupljati se u kućnom prostoru u susjednom mjestu Uskoci. Druga slika je starogradiški zatvor, svećenici i drugi nedužni hrvatski ljudi koji su u njemu tamnovali nakon Drugoga svjetskog rata. Kazao je kako odgovor na pitanje, što im je davalo snagu da mogu izdržati progone kojima su bili izloženi, pronalazi u Isusovoj riječi koju je proglasio u evanđelju: »Zaista, zaista kažem vam ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka«, i »Zaista, zaista kažem vam, prije negoli Abraham posta, Ja jesam«. Protumačio je da taj Isusov „Ja jesam“ jesu riječi kojima je Bog iz gorućeg grma Mojsiju objavio svoje ime. Bog koji za sebe tvrdi da je onaj koji jednostavno jest ima inicijativu, on progovara Mojsiju i ocima po prorocima kroz povijesne događaj, ustvrdio je biskup. Naglasio je kako se taj vječni Božji „Ja jesam“ u punini objavio ljudima, kad je u Isusu iz Nazareta Sin Očev postao jedan od nas. On je dovršio ono što je Bog započeo kad je sklopio savez sa starim Abrahamom, koji je već bio izgubio svaku nadu da će mu nerotkinja Sara roditi sina, obećavši mu veliko potomstvo, kako je navedeno u prvom čitanju. Naglasio je da je Abrahamova veličina u tome što je na Božju izvanrednu inicijativu, neočekivanu i ljudski gledano nemoguću, odgovorio svojom vjerom, te je moćni Bog u nemoćnom čovjeku započeo ostvarivati pobjedu života nad smrću.

Rekao je potom da se, kad dolazi u Staru Gradišku, uvijek iznova uvjeri da je ona, premda ponižena ubojstvom svog župnika i razaranjem svoje župne crkve, ostala saveznica Božja i postala pobjednička u onima koji mu vjeruju poput Abrahama. Jednako tako, rekao je da se pri pomisli na starogradiški zatvor i njegove uznike od kojih je veliki broj bilo svećenika, uvijek iznova utvrdi u istini da su oni snagu za život crpili iz Božje savezničke vjernosti čovjeku u Isusu Kristu, i da je njihova vjernost Bogu spašavala starogradiški zatvor da on ne postane pakao, te im pružala sigurnost u vrijeme kad je sve bilo nesigurno. Oni su zavrijedili naše pamćenje i molitvu, jer u njihovoj vjernosti Bogu, savezništvu s Bogom koje je ostvareno u krvi koju je Isus Krist prolio na križu za nas, nalazimo temelj i čvrstinu koja se živjela u Hrvatskoj u onim teškim vremenima, ustvrdio je biskup. Naglasio je da bi bez takvih ljudi u ono doba Hrvatska bila izgubljena i tko zna gdje bismo završili. Pozvao je sudionike slavlja da se zapitaju gdje će završiti Stara Gradiška i sva druga naša mjesta u Hrvatskoj danas, ako u njima ne bude ljudi koji će ostati vjerni Isusu Kristu u njegovoj Crkvi i savezu koji je Bog sklopio u njegovoj krvi s nama ljudima u kojem je progovorila Božja ljubav jača od smrti, jer smo svi dobili veliku prigodu da u zajedništvu s njime i sami budemo pobjednici. Razgovor koji je Isus u ono doba pokrenuo sa Židovima toliko je važan i snažan da se valja uključiti u njega i poput mnogih naših prethodnika posvjedočiti Isusu Kristu da mu vjerujemo i povjeravamo naše osobne i zajedničke sudbine, jer on ima ključeve života i smrti, neba i zemlje i jer je on jedina nada čovječanstva danas i uvijeke, kako se ispovijedamo u biskupijskom geslu: »Krist danas i uvijeke, naša nada!«

Biskup je zamolio Gospodina da nas po primjeru naših prethodnika, osobito svećenika ohrabri spoznajom kako naše sadašnje nevolje nisu tako velike kao što su bile njihove niti kao nevolje onih koji stradavaju u Ukrajini i koji kao izbjeglice traže i kod nas mjesto mira. Pozvao je sudionike slavlja da zahvaljuju Bogu što je naša domovina trenutačno blagoslovljena mirom, te budu molitelji da se mir nastani u cijelom svijetu, napose u Ukrajini, te se kroz naše povjerenje u Bogu i povezanost s njime prevladaju podjele, sukobi i neprijateljstva, i zavlada pomirenost i zajedništvo među ljudima. Zamolio je sv. Mihaela čije ime prevedeno na hrvatski znači »Tko je kao Bog?« i koji je nastupao u obranu Božje časti, da čuva i brani svako starogradiško vjerničko srce, napose srce nazočnih svećenika od napasti da Boga možda stave u stranu, nego da on bude u središtu njihove vjere, povjerenja i cijeloga života.

Na kraju misnog slavlja biskup je zamolio svemogućeg Boga da svima onima koji su ostali vjerni njegovu savezu u najtežim životnim situacijama podari vječni mir, a nama koji smo još uvijek na zemlji neka dadne srce raspoloženo slijediti primjer onih koji su nam ostavili najljepšu baštinu vjernosti Bogu, kako bismo i mi u ovom trenutku po svojoj vjernosti Bogu učinili najljepše za sebe osobno, za naše obitelji i domovinu. Zahvalio je svima koji su sudjelovali na ovom spomenu, napose svećenicima Novogradiškog dekanata koji nastoje vjerno vršiti časnu zadaću da u ime svećenika iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine čuvaju spomen na subraću koja su tamnovala u Staroj Gradiški. Zahvalio je za sudjelovanje kolegijašima iz Požege, župljanima starogradiške župe na čelu sa župnikom i načelnikom Općine, napose pjevačicama iz Davora, poželjevši im da u Velikom ili Svetom tjednu po svetim slavljima budu živi dionici vazmenog otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća.