3. Spomen svetoga Josipa i biskup Petar Čule

3.1. Pismo biskupa Petra Čule

U pripremnim godinama za Drugi vatikanski sabor, biskupima je dana mogućnost i da pismeno izraze svoje savjete i želje za rad Sabora. Tako je biskup Čule uputio 19. ožujka 1960. godine pismo sljedećeg sadržaja čiji cjeloviti prijevod donosimo u nastavku:[11]

3.2. Govor biskupa Petra Čule na Drugom vatikanskom saboru

Može se reći kako se želja izrečena na kraju gore navedenog pisma biskupu Čuli  ostvarila te se povela rasprava o spomenu svetoga Josipa u misnom kanonu i to već na samim počecima Sabora. U toj raspravi zapaženi, ali i posljednji saborski govor na tu temu[12], održao je biskup Čule na 16. generalnoj skupštini 10. studenoga 1962. Govoreći o svetačkim slavljima tijekom liturgijske godine, progovorio je i o časti koju bi Sabor trebao dati svetome Josipu:

„Uzoriti, preuzvišeni i velečasni Oci,
molim vas da mi dopustite iznijeti neka zapažanja u vezi s čl. 84, pogl. 5, str. 192, nacrta o svetoj liturgiji.

Generalno, članak mi se sviđa.

1. Držim da svetačka slavlja ne trebaju prevladati nad slavljima otajstva spasenja. To je očito. Jer Krist Gospodin je ono božansko Sunce oko kojega se mora vrtjeti i kretati cijela liturgijska godina. Prema tome, svetačka slavlja tijekom liturgijske godine mogu imati samo sporedno i nekako periferno mjesto.

Isto tako, dobro je reći za buduća vremena da se u sveopći kalendar trebaju staviti samo ona svetačka slavlja koja doista imaju važnost za cijelu Crkvu, dok se slavlja ostalih svetaca trebaju prepustiti mjesnim Crkvama.

No protiv toga nailazi se na posve opravdano načelo: da se, prema novim propisima rubrika, slavlja pojedinih svetaca koji su zaslužni za cijelu Crkvu, ako ne u teoriji, ali onda u praksi, pomaknu na ona slavlja svetaca koji nemaju takve zasluge. Jer tko može poreći da je sveti Grgur Veliki, koji je u svoje vrijeme bio pravi prorok za cijeli katolički svijet, stekao značajne zasluge za cijelu Crkvu? Isto vrijedi i za Anđeoskog učitelja sv. Tomu Akvinskog, čiji glas i danas snažno odjekuje u svim teološkim školama, a često ga se citira na ekumenskim koncilima. Doista, sveti Benedikt, otac monaškog života na Zapadu, stoljećima je izvršio takav utjecaj na cijelu Crkvu i cjelokupnu kulturu Europe kao nitko drugi. Pa ipak, prema novom propisu rubrika, slavlja ova tri sveca svedena su na čisti spomendan jer se slave u vrijeme korizme. Usuđujem se predložiti da se ova tri slavlja ili trajno izbace iz vremena korizme ili da se barem svakome dâ mogućnost da po svojoj volji uzima ili misu toga slavlja ili misu korizmenih dana. Nešto slično treba reći i za onaj blagdan velikog arkanđela Gabrijela koji nam je prvi donio evanđelje, odnosno radosnu vijest, navijestivši Utjelovljenje vječne riječi.

Na ovom mjestu gdje se govori o liturgijskim slavljima svetaca, čini se da ne bismo smjeli mimoići onoga sveca koji ne samo da ima veliku i posebnu važnost za Crkvu svih vremena, nego su mu i slavlja tijesno povezana sa slavljima u kojima se spominjemo otajstava našeg Otkupljenja, a radi se o svetom Josipu. Svi dogmatičari se slažu da je bio i jest, nakon Blažene Djevice, najveći od svih svetaca. Stoga ima ozbiljnih pisaca koji za njega traže posebnu liturgijsku čast koje se naziva „protodulia“. Nema potrebe da Ekumenski sabor govori o nekoj novoj terminologiji. Ipak, svetom Josipu doista treba dati primat među svim svecima. Jer on ne pripada jednostavno nadnaravnom redu, kao ostali sveci, nego višem redu – hipostatskom. Zapravo, on nije bio samo zaručnik nego i istinski muž Presvete Majke Božje, ali svakako djevičanski zaručnik. I što je daleko važnije, on je bio otac Gospodina našega Isusa Krista, kako ga je Preblažena Djevica nazvala u Jeruzalemskom hramu govoreći dječaku Isusu:[13] „Evo, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“. Dakle, sveti Josip bio je otac Isusa Krista, ne u metaforičkom i prenesenom smislu, već na neki način i u pravom smislu. Naravno, kad je Gospodin bio začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice, sveti Josip nije bio njegov tjelesni i fizički otac, kako su tada Židovi krivo mislili; to je zato što je Gospodin rođen u obitelji svetog Josipa, a po zakonitoj ženi, bio mu je otac, doduše djevac, ali ipak njegov otac. I Utjelovljena Riječ bila je potajno podložna svojoj obiteljskoj moći u svom skrivenom životu, kako svjedoči sv. Evanđelist.

Stoga, dostojanstvo svetog Josipa daleko nadmašuje dostojanstvo bilo kojeg sveca. To[14] je već prepoznato tijekom liturgijske godine jer su među svim svecima samo svetom Josipu dodijeljena dva slavlja prvoga razreda.[15] Još ostaje na Svetom saboru da okruni ovo osobno i liturgijsko prvenstvo svetog Josipa, tako da se pobrine da ime svetog Josipa bude također uvršteno u Red mise, a posebno u njezin Kanon, kao što su to već neki oci tražili. Kažem prije svega u Kanon mise. Jer u Kanonu se nebeska Crkva pridružuje zemaljskoj Crkvi u klanjanju Kristu pod euharistijskim prilikama prisutnima na oltaru. Nema li sveti Josip važnije mjesto od svih drugih svetaca da obavlja ovo euharistijsko klanjanje odmah nakon Blažene Djevice, budući da je dobio posebnu povlasticu da se kao prvi od ljudi klanja Kristu rođenom u jaslicama zajedno s Blaženom Djevicom? Pogotovo ako se ima na umu da se na oltaru klanja istom onom Tijelu koje je sveti Josip ponekad nosio u rukama, njegovao ga i odijevao?

Kršćanski narod čeka Sabor da svetom Josipu da tu čast. Na to nas potiče i zahvalnost svetom Josipu. Zapravo, kako drugačije i možemo iskazati svoju zahvalnost svetom Josipu, kojega je Prvosvećenik dao Saboru kao zaštitnika, za njegovo moćno pokroviteljstvo kojim se služimo i koje ćemo uživati ​​i u budućnosti?

2. U članku se izričito kaže da se svetačka slavlja trebaju slaviti jer sveci pružaju vjernicima prikladne primjere kreposti koje treba nasljedovati. Sumnjam može li se to u potpunosti reći o današnjim svecima.[16] Danas se sveci redovito nalaze među pripadnicima raznih redovničkih zajednica. Doista, oni se mogu vrlo dobro predstaviti redovničkim obiteljima kao model za nasljedovanje. Za kršćane u svijetu više su za divljenje nego za nasljedovanje zbog sveg nesrazmjera između života u svijetu i života u samostanu.

Malo će biti uspostaviti kršćanski i kreposni život među osobama posvećenima Bogu, što je i glavni cilj ovoga Sabora, ako se to ne postigne i među kršćanima koji žive u svijetu, a koji brojčano nadmašuju crkvene osobe stotinu puta. Ali bit će teško reformirati živote kršćana laika ako im ne ponudimo da nasljeduju primjere Božjih slugu koji su se, živeći u svijetu i u istim uvjetima, ipak posvetili.
Dakle, poljoprivrednicima prije svega treba staviti pred oči primjere zemljoradničkih svetaca, radnicima primjere radnika, oženjenima primjere onih koji su se posvetili u braku i po braku, ljudima koji obavljaju javne poslove primjere ljudi iz javnih poslova…[17]

Predsjedatelj kard. Ruffini: Molim te, preuzvišeni Gospodine, da zaključiš svoju tako pobožnu propovijed! Uvjeravam vas da smo jako odani svetom Josipu i da ćemo svi otkriti da će i u Jugoslaviji biti mnogo svetaca koji žive u svijetu.
Govornik: Daj Bože da se ova želja što prije ispuni u cijelosti i potpuno! Završio sam.“