4. Dekret pape Ivana XXIII.

Samo tri dana nakon što je biskup Čule izgovorio posljednji saborski govor o spomenu svetoga Josipa u Rimskom kanonu, Sveta kongregacija obreda po odluci pape Ivana XXIII. donosi „Decretum Urbis et Orbis“[18] kojim se određuje umetanje imena svetoga Josipa u Rimski kanon:

5. Odjek govora biskupa Čule

Koliko je ovaj govor biskupa Čule odjeknuo u svijetu dovoljno govori i činjenica kako je The New York Times u izdanju od 19. studenoga 1962. donio članak svog rimskog dopisnika G. Duganta pod naslovom „Papa mijenja misu da ugodi jednom prijatelju“. Tako je u „Službenom vjesniku mostarske biskupije“[20] donesen i prijevod toga članaka u kojem se, između ostaloga, ističe:

Kako je dalje istaknuto u navedenom „Službenom vjesniku“ papa Ivan XXIII. nije mijenjao misu „iz privatnih motiva“ ili „kako bi ugodio jednom prijatelju“. Taj Papin Prijatelj zaista je bio prekinut u svom izlaganju i nakon biskupa Čule više nitko nije govorio o spomenu svetoga Josipa u kanonu. U svakom slučaju biskup Čule po ovom pitanju ubraja se u saborske oce koji su se najviše založili i koji su najsadržajnije i najdulje izlagali pozitivne razloge za spomen svetoga Josipa u Rimskom kanonu[21].

A koliko je i sam biskup Čule bio radostan ovim ishodom dovoljno govori njegova izjava za „Radio Vatikan“ od 2. prosinca 1962.:

Također, u nastavku razgovora istaknuo je i glave motive zašto je inzistirao da se ime svetoga Josipa uvrsti u Rimski kanon:

6. Spomen svetoga Josipa u euharistijskim molitvama

Nakon proteka od gotovo pedeset godina i nakon što su se ponovno čule želje da se ime svetoga Josipa uvrsti i u druge euharistijske molitve (Drugu, Treću i Četvrtu), odlukom pape Franje, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 1. svibnja 2013. donosi „Dekret o spomenu imena svetoga Josipa u Drugoj, Trećoj i Četvrtoj euharistijskoj molitvi“ i to nakon spomena Blažene Djevice Marije.[24]

S obzirom na navedeni Dekret, biskupski Hrvatske biskupske konferencije na svome 51. redovitome plenarnom zasjedanju, održanom u Zagrebu od 10. do 12. studenoga 2015., donijeli su odluku (br. 451/2015.) „da se prihvaćeni i potvrđeni hrvatski tekst spomena svetoga Josipa, zaručnika blažene Djevice Marije, u Drugoj, Trećoj i Četvrtoj euharistijskoj molitvi započne primjenjivati od Prve nedjelje došašća, 29. studenoga 2015. godine u svim slavljima euharistije“.

7. Sveti Josip – Sveta Obitelj – Hrvatski sabor – umjesto zaključka

U već prethodno citiranom razgovoru od 2. prosinca 1962., biskup Čule na pitanje ima li još neku poruku za slušatelje „Radio Vatikana“ u Domovini odgovara:

Zgodno je onda za primijetiti, u duhu Biskupovih riječi kako je i Hrvatski sabor, spletom slučajnih povijesnih okolnosti, podario hrvatskom narodu tri kamenčića jednog mozaika:

• prvi kamenčić: na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine, na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, Hrvatski sabor jednoglasnom odlukom je proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva;[25]
• drugi kamenčić: Hrvatski sabor se zavjetuje g. 1710. (opasnost od kuge) da će u svetište postaviti oltar izrađen od drva, pozlaćen i oslikan u čast Djevici Mariji. Oltar je bio dovršen do g. 1721., a posvećen i postavljen u novouređenu crkvu koja je bila posvećena Gospi Snježnoj 15. srpnja 1731.;[26]
• treći kamenčić: Dok je punih sedam mjeseci harala strašna epidemija kuge, Hrvatski sabor zavjetovao se 15. prosinca 1739. da će u Ludbregu izgraditi kapelu u čast Presvetoj Krvi Isusovoj. Zavjet je izvršen izgradnjom kapele koju je 4. rujna 1994. blagoslovio kardinal Franjo Kuharić.[27]

Spajajući onda ova tri kamenčića – Josipa, Blaženu Djevicu Mariju i Isusa – zanimljiva je činjenica kako se onda na ulazu u Hrvatski sabor od 14. srpnja 2008. godine nalazi reljef Svete Obitelji.

Nije li samim time i hrvatski narod dobio s ova tri povijesna kamenčića mozaik Svete Obitelji u kojem nam Bog daje „divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi“, ali i okvir u kojem se zorno vidi „sva veličina sv. Josipa“, zaštitnika Crkve, Domovine i obitelji?