Sprovod vlč. Marija Galovića

Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je riječki nadbiskup Ivan Devčić uz sudjelovanje tridesetak svećenika Riječke nadbiskupije te nekoliko predstavnika klera Porečke i Pulske biskupije i Krčke biskupije, kao i poglavara i svećeničkih kandidata Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, uz nazočnost brojnih vjernika iz Brseča, Mošćenica, Mošćeničke Drage i okolnih mjesta. Zbor župe sv. Jurja u Brseču, pod dirigentskim vodstvom prof. Roberta Širole, kao i vlč. Ivan Zimmerman, župnik Brseča i Mošćenica, pobrinuli su se da se misa i pogreb dragog pokojnika izvrše svečano i dostojanstveno.

Nadbiskup je u propovijedi usporedio ljudski život sa životom bibilijskog Joba, iz čije je knjige bilo uzeto misno čitanje. Kao svaki čovjek i Job je imao svoje djetinjstvo, svoju mladost i zrelu muževnu dob, a zatim je uslijedilo drugo razdoblje koje, kao u svakom ljudskom životu, donosi sa sobom gubljenje zdravlja, životne snage, dragih osoba, a često i svega imanja. Ali Job predstavlja čovjeka koji se ne udaljava od Boga ni kad mu je dobro, tj. kad je bio mlad, zdrav i bogat, niti kad je sve izgubio: zdravlje, bogatstvo i djecu. Nakon svega što je Bog dopustio da ga zadesi, Job pada ničice na zemlju i govori: „Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Gospod dao, Gospod oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!“ (Job 1, 21).

Aktualizirajući Jobov slučaj, nadbiskup Devčić je rekao da je u Jobovu liku i sudbini prikazan život svakog čovjeka. Rađamo se, odrastamo, postajemo snažni, stječemo veće ili manje bogatstvo, a zatim slijedi silazna putanja: postajemo sve stariji i slabiji, dohvaćaju nas razne bolesti, napuštaju nas naši najdraži, bilo da umru, bilo da nas zanemare. No, ako smo u svemu tome slični Jobu, trebali bismo mu biti slični i u predanosti u Božje ruke, tj. u vjeri u Boga koju ne može ništa pokolebati i zbog koje nam Bog, kao i Jobu, uzvraća ne samo što smo imali i izgubili, nego i neusporedivo više: kraljevsko dostojanstvo sinova Božjih i život vječni gdje više nema suza, ni bolesti, ni kušnji, ni nesreća, nego: „Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srcu čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2, 9 ).

Nadbiskup je istaknuo da se u Jobovu životu i u njegovoj sudbini zrcali svaki ljudski život, pa tako i život vlč. Marija Galovića. Ali dok mnogi s Bogom računaju samo kad im je dobro, Marijan je kao i Job iz Božje ruke s vjerom prihvaćao dobro i zlo. Kao dijete izgubio je oca, kojega su njemački vojnici ubili na kućnom pragu. Odrastao je s majkom koja je njega i brata odgajala u siromaštvu, ali i u čvrstoj vjeri da Bog sve drži u svojoj moćnoj ruci. Vlč. Marijan je s takvom vjerom prihvatio i majčinu i bratovu smrt, govoreći kao Job: „Gospod dao, Gospod uzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!“

S tim dubokim pouzdanjem i povjerenjem u Boga vlč. Mario prihvatio je svećenički poziv i svećenički život, nastojeći pritom mnogima kojima je kao svećenik služio pomoći da dođu do istinske vjere u Boga i predanja u dobru i u zlu u njegove očinske ruke. Vjerujemo da je sada u mogućnosti gledati i uživati blizinu onoga kojemu je u svim zgodama i nezgodama života vjerovao i odano mu služio, zaključio je nadbiskup, potičući sve nazočne da ostanu čvrsti u vjeri i u pouzdanju u Boga ma kakve ih nevolje u životu zadesile. Jobov životopis je u suštini životopis svakog čovjeka što se tiče životnih radosti, trpljenja i gubitaka. Neka bi to također bio i naš životopis s obzirom na čvrstoću vjere u Boga, koji daje, oduzima i ponovo daje neizmjerno više nego što je prethodno oduzeo.

Svećenički poziv i vjernička poslušnost vodili su pokojnog Marija – nakon pazinskog sjemeništa gdje je završio srednju školu i teološki studij te svećeničkog ređenja 11. kolovoza 1963. – veoma kratko u velebitsko Krasno i Kutarevo, zatim na Krivi put, Vratnik, Brlog i Mune, da bi mu nakon toga bile povjerene župe njegova rodnog kraja: Mošćenice i Brseč, u kojima ga je zateklo i umirovljenje. Gdje god je službovao, uz savjesno duhovno opsluživanje povjerenih mu vjernika, brinuo se i za obnovu crkvenih objekata živeći uvijek skromno i pobožno. Kao umirovljenik stanovao je u župnom stanu u svom rodnom Brseču, a kad je već bio onemoćao, primljen je u Svećenički dom u Rijeci i pred kraj u riječki hospicij odakle se preselio u vječnost 6. travnja.

Na sprovodu se od njega uime riječkog klera biranim riječima oprostio generalni vikar Riječke nadbiskupije mons. Emil Svažić koji je govorio o njegovu životu i pastoralnom djelovanju te između ostaloga istaknuo: „Mi, svećenici Riječke nadbiskupije, a vjerujem i oni iz Gospićko-senjske biskupije, pamtit ćemo pokojnog kolegu Marija kao čovjeka i svećenika čvrstih načela na kojima je ustrajavao i po cijenu nerazumijevanja, a ponekad i odbacivanja. No, bio je uvjeren da to što čini služi dobrobiti Crkve koju je uistinu iskreno volio od početka svoga požrtvovnog služenja pa sve do njegova kraja. Stoga, vjerujemo da je u svim sredinama svoga pastoralnog djelovanja, a posebice u Senjskom zaleđu i ovdje, u svom rodnom kraju, ostavio mnogo toga dobrog po čemu ćemo ga rado i dugo pamtiti. Uz ono materijalno, ostaje i ono duhovno, koje najčešće izmiče našim osjetilima, a ima neprolaznu vrijednost. Dragi vlč. Mario, hvala Vam na mnogim lijepim trenucima koje smo proveli s Vama kao Vaše kolege i prijatelji. Znalo je tu biti i šaljivih riječi i vedrih trenutaka, toliko potrebnih u našim životima. Hvala Vam na Vašem tihom primjeru strpljive upornosti da se dođe do pravog cilja. Neka Vas Isus, Dobri Pastir, dovede do onog vječnog cilja, a to je blaženo gledanje našeg Nebeskog Oca licem u lice. Počivali u miru Božjem!“

Riječi oproštaja i zahvale uputili su i načelnik Općine Mošćenička Draga Riccardo Staraj i Paolo Rončević uime župljana.