Sprovodne obrede predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup  Ivan Ćurić, u prisutnosti obitelji pokojne s. Marinele, nadbiskupa Đure Hranića, umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića, zajednice sestara sv. Križa te okupljenih svećenika, bogoslova i vjernika.

„Mi, biskupi i svećenici, koji se opraštamo od nje, činimo to u obiteljskom ozračju. I, doista, planirali smo baš za danas oproštaj iz Nadbiskupskoga doma od naše sestre Marinele – srdačan i zahvalan, za više od 55 godina njezine službe u Nadbiskupskom ordinarijatu i života u Nadbiskupskom domu, ali Gospodin je odredio da ovaj oproštaj bude drugačiji, da uz našu planiranu srdačnost i zahvalnost ima još jednu dimenziju, onu koja nas usmjeruje prema punini života u vječnosti“, rekao je biskup Ivan.

Ukratko se prisjetivši njezine marljivosti i tihe prisutnosti, biskup je dodao: „Najviše ćemo je pamtiti u kapeli  Sv. Josipa. I baš je Gospodin dao da umre na taj kršćanski, vidljivi način usnuća. Vjerujemo da se u toj kapeli preporučivala sv. Josipu za sretnu i blaženu smrt. Ostat će nam prizor s. Marinele, malene tjelesno, koja sjedi, stoji ili kleči uz oltar sv. Josipa, pripravlja euharistijska slavlja, nas biskupe i svećenike podsjeća na tu pripravu… I kao da sam vidio prizor o kojem govori Psalam 84. – Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama. I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce, a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj! Blaženi koji prebivaju u Domu tvome slaveć te bez prestanka.

Draga s. Marinela, to si već započela svojom molitvom i vjerom, svojim redovničkim posvećenjem ovdje na zemlji. Mi molimo da se to ispuni do kraja u vječnosti o uskrsnuću.“

Nakon obreda na Gradskom groblju, u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova slavljena je misa zadušnica, koju je uz nadbiskupa Hranića, biskupa Ćurića i još desetoricu svećenika predvodio nadbiskup Srakić.

U propovijedi nadbiskup Hranić istaknuo je kako su se okupili da bi se oprostili od s. Marinele te joj zahvalili „što je čitav svoj redovnički život – 55 godina, od prvih redovničkih zavjeta do danas, darovala Nadbiskupskom ordinarijatu, nama biskupima i našim suradnicima, svećenicima i vjernicima laicima koji dolaze u sjedište naše Nadbiskupije u Đakovo, telefoniraju ili s nama komuniciraju u pisanom obliku. I željeli smo zajedno s njom ručati i što god joj zapjevati, reći joj da ona ostaje dio naše obitelji, unatoč tome što su poglavarice na temelju njezinog zdravstvenog stanja odlučile pozvati je u ovu matičnu kuću, te joj se preporučiti u njezine žrtve i molitve.

No, Božja je Providnost htjela i učinila da se danas od naše drage, vrijedne i požrtvovne s. Marinele oprostimo na njezinu sprovodu i da joj za sve što je za nas učinila i čime nas je zadužila zahvalimo ovim sprovodnim slavljem euharistije“.

Nadbiskup je izrazio sućut te zahvalio provincijalnoj poglavarici s. Valeriji i svim ostalim sestrama što su Ordinarijatu darovale s. Marinelu i što je kroz čitav svoj redovnički život smjela biti bliska suradnica u srcu Nadbiskupije; suradnica četvorice dijecezanskih i četvorice pomoćnih biskupa i s više svećenika u službi generalnih vikara, kancelara i tajnika u Nadbiskupskom ordinarijatu u Đakovu. Također, nadbiskup je izrazio sućut obitelji s. Marinele. „Križ je jednostavno bio ugrađen u njezin život, trajno ga je tiho i samozatajno nosila, s njim se kroz čitav život srađala, učila se prihvaćati ga, s njim se boriti, sjedinjavati i suobličavati Isusu Kristu, svome Gospodinu i Zaručniku, raspetom i umrlom na križu“, rekao je nadbiskup te u homiliji izložio životni put pokojne s. Marinele.

S. Marinela (Vera) Herceg je 7. travnja 1945. godine rođena kao nedonošče, u skromnoj ratarskoj obitelji Ivana i Ane rođene Kirin u selu Gornji Vukojevac u Župi Kravarsko, u današnjoj Sisačkoj biskupiji. Bila je najmlađa od petero djece – tri sestre i jedan brat. U strahu da neće dočekati sljedeće jutro, baka ju je odmah po rođenju krstila te su ju sutradan odnijeli u župu Peščenica, jer je nešto bliža od Kravarskog, i ondje je ostvarena nadopuna krsnog obreda te je Verica ondje upisana u Maticu krštenih. I kroz cijeli su je život pratile zdravstvene poteškoće.

Osnovnu školu pohađala je u Pešćenici, a prvu pričest je primila 1953. u Kravarskom. Godinu dana kasnije, 1954. obitelj se preselila u Sisak i ondje je Verica nastavila od 3. razreda osnovne pa dalje pohađati osnovnu školu.

U njezinoj mladenačkoj duhovnoj formaciji u Župi Uzvišenja sv. Križa u Sisku snažne je tragove ostavio tada mladi i duhom gorljiv kapelan Vladimir Stanković, koji je okupljao djecu i mlade, katehizirao, organizirao pobožnosti, animirao župu, posuđivao na čitanje duhovnu literaturu, organizirao Caritas i različite pastoralne sadržaje i istodobno zadavao ozbiljne brige komunistima. U takvom ozračju Verica je u 7. razredu poželjela služiti Bogu. Sa 16 godina odlučila je to i ostvariti. S kapelanovom preporukom javila se najprije sestrama milosrdnicama u Zagreb, gdje su joj rekle neka godinu dana čeka. No, nije mogla čekati pa ju je kapelan uputio da se javi sestrama sv. Križa u Đakovu. I one su joj rekle neka godinu dana čeka. I nije bilo druge nego čekati. Odlučila je čekati kod sestara sv. Križa. Ali da ne gubi vrijeme, ukazala se mogućnost i ona je upisala daktilografski tečaj u trajanju od godinu dana i uspješno ga završila.

Godine 1962. roditelji su je dopratili u samostan u Đakovo. Već kao kandidatica polazila je katehetsku školu koju je organizirao i na njoj predavao tadašnji biskup Stjepan Bauerlein. Biskup je tražio nekoga tko bi mu prepisao skripte i tako je otkrio s. Marinelu, koja je doista bila vrstan daktilograf. Pisala je vrlo brzo dopise koje joj je biskup diktirao, pisala je na slijepo bez pogreške, u čas je svaku stvar prepisala. Kao takva, a uz to tiha, diskretna, nenametljiva, marljiva, prijazna i uslužna bila je pravi Božji dar i dragocjena suradnica u Biskupskom ordinarijatu.

Godine 1965. u novicijatu je dobila ime s. Marinela, a 1966. položila je prve redovničke zavjete. Biskup Bauerlein molio je poglavarice da s. Marinelu pošalju na službu u Biskupski ordinarijat. S. Marinela je u svojoj službi bila predana i pouzdana. Kako su dolazili novi pisaći strojevi, strojevi za umnažanje, ona je učila služiti se njima. Godinama je u suradnji s kancelarom mons. Lukom Strgarom priređivala i umnažala Obavijesti Biskupskog ordinarijata.

Isusu je rimski vojnik kopljem probo srce, iz kojega su potekli krv i voda. Kad je s. Marinela dospjela u Isusove godine, i njoj su u 33. godini života na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu u srce ugradili elektrostimulator za aktiviranje srčanog mišića i održavanje normalnog srčanog ritma, tzv. pacemaker. U to vrijeme, 1977. godine, to je bila veoma riskantna operacija. Nakon 7 mjeseci, s. Marinela se vratila u Ordinarijat i nastavila svoj posao. Kad je došlo računalo, naučila je koristiti i računalo, računalne programe, printere i vrlo vješto se služila svom tom tehnikom. Vodila je urudžbeni zapisnik. Odgovarala na telefon Ordinarijata. Preuzela je dio dopisa i samostalno na njih pripravljala odgovore. Biskupovo je bilo da pripravi tekst, a njezina su briga dalje bile božićne i uskrsne čestitke, imendanske čestitke, ažuriranje adresa i imena čelnih osoba u različitim crkvenim i svjetovnim ustanovama, prilagođavanje dopisa i čestitki pojedinim osobama, spremno je požrtvovno prepisivala kojekakve tekstove, preuzimala najdosadnije i najmonotonije uredske poslove. Svi smo se mogli razići, ali i ostati mirni jer smo znali da je u Ordinarijatu s Marinela, da će se ona javiti na svaki telefonski poziv, da će svakoga uljudno primiti i svima pokazati dobrodošlicu, da neće nikoga povrijediti te da će u svakoj situaciji razborito i mudro postupiti.

“Posljednjih godina bila je veoma slaba. Češće je imala ozbiljnih srčanih tegoba radi kojih je nekoliko puta bila na bolničkom liječenju, a češće je i po nekoliko dana morala mirovati dok se srce ne smiri. Kad bismo u kapeli utihnuli, čuli bismo rad njezina pacemakera koji se mučio s već oslabljenom baterijom. S puno je ljubavi vodila brigu o našoj kućnoj kapeli Sv. Josipa u Nadbiskupskom domu. Kad god je u vrijeme kroz godinu bilo moguće čekalo nas je bijelo misno odijelo. Srijedom misa u čast sv. Josipu, četvrtkom o Presvetoj Euharistiji, petkom o Srcu Isusovu, subotom u čast BDM“, rekao je u propovijedi nadbiskup Hranić.

Na kraju mise nadbiskup je zajednici sestara za uspomenu darovao umjetničku sliku, koju je toga dana namjeravao darovati s. Marineli na oproštaju u Nadbiskupskom domu.