Na misi su se okupili brojni župljani, rodbina svećenika kao i načelnik Josipdola Zlatko Mihaljević. Suslavili su fra Mirko Gregov iz samostana franjevaca trećoredaca u Ogulinu i doc. dr. sc. Draženko Tomić, koji je propovijedao.

U homiliji posvećenoj slavljenikovu bogatom svećeničkom opusu dr. Tomić je između ostalog istaknuo: Okupljeni smo danas u crkvi Sv. Josipa u dičnom Josipdolu, pod obroncima ponosne Kapele i zaštitničkim pogledom naše sv. Katarine s obližnje Viničice povodom 25. obljetnice misništva dekana i župnika, rođaka i prijatelja prečasnog Blagusa. Njegovo se, naime, ređenje dogodilo u zagrebačkoj katedrali 25. lipnja 1995. kada je kardinal Franjo Kuharić zaredio 34 svećenika od kojih su mnogi, kao i naš svečar, već poznati i prisutni u Crkvi u Hrvata, a neki nažalost eto i pokojni kao fra Denis Sačer. Prilikom ređenja te nedjelje u prepunoj katedrali blagopokojni kardinal Kuharić uz ostalo je ukazao kandidatima za svećeništvo kako je blizina Božja nešto najljepše u svećenikovoj službi ali i nešto najteže jer ona silno obvezuje, kako pred samim Bogom tako i pred ljudima.

Mi danas imamo čast iskazati zahvalnost Bogu na daru jednog života i 25-ogodišnjeg svećeničkog služenja – no, ne bez velike nedoumice kako zaokružiti i u jedno složiti mnoštvo iskustava i susreta s našim svečarom, koji se kao i svaka osoba razlijeva u susretima, radu i zalaganju na tisuće različitih strana, očitujući tako čudo višestruke komunikacije. U slučaju našeg preč. župnika i dekana kao i izrazita mentalna sposobnost i inteligencija, neutaživa radoznalost i široko područje zanimanja, ljubav prema umjetnosti i lijepom. Tako, mi danas u ovih par desetaka minuta skupljamo fragmente života našeg prijatelja i vašeg župnika, prečasnog Blagusa.

No, ono što je vrijednije od samih pojedinosti života koji teče, protječe i otječe u vječnost sigurno je pitanje i nadahnuće nad i s čovjekom koji kroz 25 godina ustraje u svom svećeničkom pozivu, vjernosti oltaru i Crkvi, hrvatskom čovjeku – mnogo puta izložen nerazumijevanju, pa i mogućoj osudi. Nadi s čovjekom koji usprkos brojnim teškoćama nije napustio svoje zvanje i nastavio se brinuti samo za svoj život, pokušavajući ga prilagoditi ovim novim, bjelosvjetskim uvjetima. Konačni razlog toj ustrajnosti ne nalazi se u nekim psihologijskim ili antropologijskim raščlambama i prikazima nego u dubokoj vjeri, vjeri da će u sumrak dugog i iscrpljujućeg radnog vijeka biti pozvan pred Gospodara zemaljskog vinograda i primiti denar svoje plaće na nebesima. Danas ćemo čuti kako se kaže, da su i svećenici samo obični ljudi od krvi i mesa, bez obzira na veliko dostojanstvo njihove službe i poslanja, da se ne radi tu o dostojanstvu osobe, koje bi bilo veće negoli dostojanstvo bilo kojeg drugog čovjeka. Možda i jest tako, ali valja ipak znati da je dostojanstvo svećenikove službe izlazi i iz tog što je on posvećeni čuvar i djelitelj svetih, ali i osobnih tajni.

Vjerujemo da to nije gubio iz vida ni ondašnji karmelićanski provincijal koji je prečasnog Blagusa poslao na nastavak studija u Rim, gdje je diplomirao 1994., magistrirao 1996. i doktorirao 1998. godine iz područja teološke antropologije na Papinskom sveučilištu Gregorijana. Premda je bio u prilici ostati, kao mlad i izuzetno sposoban predavač pred kojim je bila uspješna karijera, ostavio je talijanske visoke škole i vratio se u domovinu svjestan da je tu u poratnom i tranzicijskom vremenu najpotrebniji. Svoje golemo znanje prenosio je studentima na Institutu za kršćansku duhovnost Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U godini 2005/06. radio je na Međubiskupijskom sudu prvog stupnja u Zagrebu te usput u Italiji pratio postdoktoralne specijalizacije iz kanonskog prava u organizaciji talijanske udruge crkvenih pravnika.

Vođen na svoj način i riječima današnjeg psalma (Ps 145,2, AKG25): „Svaki ću dan tebe slaviti, ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka“, Željku nije smetalo službovati i u manjim mjestima kao kapelan ili kao upravitelj župa: na prijelazu tisućljeća (1999-2001) kao kapelan u Velikoj Gorici, zatim (2001-2003) u Retkovcu, pa u (2003/04) u Brdovcu, a onda i kao župnik (2004/05) u Preloščici, Gušću i Kratečkom, a od listopada 2006. kao župnik u Zagorju ogulinskom i končano unazad godinu dana (2019) ovdje u Josipdolu.

Uvjereni smo kako je najveće svećenikovo dostojanstvo, služba i čast upravo u tom što jest posrednik Božjeg milosrđa. Mnogo je onih koji očekuju da se napiju iz izvora spasenja, to jest da prime sakramente i da čuju Riječ Božju, a svećenička je zadaća da im to omogući kako bi i sami uvijek, po svećeničkom posredovanju, imali pristup sakramentalnim milostima i slušali navještaj Radosne vijesti. U svom poslanju i služenju ljudima i svim Božjim stvorenjima, svećenik je stalno svjestan da je primio sakrament svetog reda ne samo zbog sebe i svog spasenja, nego je ustvari primio sakrament, koji se prima i zbog spasenja drugih osoba te svoje osmišljenje nalazi u tom da ga se upravo tako vrši. Dr. Blagus je do sada više tisuća puta molitvama i polaganjem ruku ostvario čudo euharistijske pretvorbe. Obavio je mnoga vjenčanja, brojne vjernike krštenjem uveo u Crkvu, brojne po ispovijedi pomirio s Bogom. Radovao se s radosnima i žalovao s uplakanima vodeći tolike sprovode, tolike je pripravio na prvu pričest i krizmu. Mnogima je, naročito za vrijeme najtežih trenutaka pomogao spasonosnim savjetom i mudrom riječju. Kao vrstan duhovnik, uz župni pastoral i akademsku aktivnost, dr. Blagus je vodio i mnoge duhovne vježbe i duhovne obnove za osobe posvećenog života (u Zadru, na Pagu, u Dubrovniku, u Đakovu, u Osijeku, Blaškovcu i Zagrebu, u Brezovici i Kloštru Ivaniću, u Mirnoj Peči i Sori u Sloveniji, u Rijeci, u Rimu), održao brojne trodnevnice i duhovne obnove po župama i svetištima. A još nije ni na povir polovice svoga svećeničkog puta…

“Pri kraju ovog svečarskog nagovora vratimo se, dragi Željko, na početak jedne životne priče: prije nešto više od pola stoljeća rođeni, jedan zbilja perspektivan i nadaren mladić iz zagrebačkog kvarta Zapruđe, sin sad već dugo godina pokojnog Josipa i Marije r. Bertović, pobjednik na državnom natjecanju iz kemije, polaznik glasovitog MIOC-a, mladić kojem su bila bliska istraživanja iz područja atomske fizike, nakon prve godine studija fizike na zagrebačkom PMF-u, odlučio je odgovoriti na svećenički poziv. Bila bi šteta da taj mladić nije odgovorio na poziv.

Vrli ‘srebreni misniče’, svaki od ovdje okupljenih ljudi doživio te je na svoj način. Svaki ima neku svoju uspomenu – ne dvojimo poneko i ne ovako idiličnu. Dio događanja iz sad već bogatog i raznolikog života podijelili smo danas ovdje, a sve s ciljem da bismo bili nadahnuće i poticaj jedni drugima i osobito mladima, da se uvijek isplati biti čovjek, biti dobar čovjek, biti dobar kršćanin i biti dobar svećenik. Mnogim prijateljima i znancima, mnogim župljanima jest i bit ćeš poticaj, na ovakav ili onakav način… Ja ti, pak, osobno zahvaljujem za skoro 20-godišnje poznanstvo, od 2006. godine i vremena kad si počeo djelovati u Gospićko-senjskoj biskupiji”, istaknuo je dr. Tomić.