Srpski teror nad katoličkim stanovništvom u Banja Luci

Ovih posljednjih dana stizale su s banjalučkog područja vrlo uznemirujuće vijesti o pojačanom teroru nad katolicima koji su ondje još ostali na svojim ognjištima. Raspolažemo s provjerenom i pouzdanom dokumentacijom koju zasad još nije uputno u cjelini objavljivati. Budući da se banjalučki biskup Franjo Komarica nije pojavio na proljetnom saboru Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu, gdje su ga kao gosta očekivali, treba pretpostaviti da je spriječen nepredviđenim teškoćama. Objavljujemo dio podataka s kojima raspolažemo.

1. Ubojstva, mučenja, sakaćenja

Od oko 70.000 katolika koji su prije ovoga rata živjeli na području zapadne Bosne, koje je sada pod srpskom vlašću, ondje ih je još samo oko 28.000. Ostalih 42.000 je već protjereno, pobijeno ili nestalo. No, proces etničkog čišćenja i dalje se nastavlja, a osobito je u posljednje vrijeme na području više katoličkih župa učestalo izravno ugrožavanje ljudskih života potpuno nedužnih ljudi.

U župi Dragalovci, na pruzi između Banja Luke i Doboja, zaklan je u svojoj kući, u noći između 9. i 10. veljače, Mato Barukčić starac od 83 godine, koji je ondje sam živio. U istoj župi je 17. veljače umro od posljedica fizičkog zlostavljanja srčani bolesnik Andro Čančar, pokojnog Ante, star 66 godina. U noći između 10. i 11. veljače bačene su bombe u nekoliko katoličkih kuća iz kojih su žitelji u posljednji čas pobjegli u brda, premda je bio vrlo dubok snijeg. Koji dan nakon toga zabilježen je slučaj prebijanja na mrtvo i pljačkanja u jednoj katoličkoj kući. U svim tim slučajevima tamošnje aktualne vlasti “nisu mogle” ništa poduzeti.

U župi Barlovci u naselju Zalužani 6. veljače u večernjim satima naoružani uniformirani ljudi ubili su u njegovoj vlastitoj kući Slavka Kašljevića Perina, starog 47 godina. Policija je došla dok je Slavko još bio živ, a teško ranjen, ali liječnik – premda pozvan – došao je tek sutradan u predpodnevnim satima, kad je čovjek već bio iskrvario i umro. Službene vlasti žele taj slučaj zataškati.

U samom središtu Banja Luke, u župi Pohoda BDM u večernjim satima 10. ožujka, zabilježen je slučaj teškog mučenja siromašne starice. Dva naoružana uniformirana muškarca tukli su je, rezali joj uši i pokušali iskopati oči. Susjedi su pozvali policiju, napadači su se udaljili i nisu otkriveni. Starica je preživjela, teško unakažena i izgubljena oka.

U župi Marija Zvijezda, u banjalučkom predgrađu, od 5. do 10. ožujka zabilježeno je više zločina. Katolici su napadani, pljačkani, pucano im je rafalima u kuće, ubacivane su bombe, paljeno sijeno i staje, oduzimana vozila.

Saznajemo da izbezumljeni katolici posljednjih dana odustaju od dolaženja i žaljenja svome biskupu, koji im očito ne može pomoći. Istodobno, učestale su telefonske prijetnje katolicima, da će svi biti pobijeni, da im ondje više nema mjesta, da ih “neće ni katolički NATO-vi avioni spasiti”.

2. Nasilno izbacivanje iz stanova i vlastitih kuća

Sve je više slučajeva da su katolici iz svojih stanova i kuća doslovno izbačeni na ulice, bez ikakva rješenja za njihov dalji smještaj i zbrinjavanje. Među njima je mnogo starijih ljudi, nezbrinutih, bolesnih i siromašnih. Na cjelom području ima pravo onaj tko ima oružje. Tjeranje ljudi iz stanova i kuća očito je vrlo promišljeni način provođenja zacrtanog “etničkog čišćenja” nad nesrpskim dijelom stanovništva. Ljudi se nemaju kome žaliti.

Na području općine Kotor Varoš gdje je ostao samo deseti dio prijašnjeg katoličkog stanovništva, gotovo se svake večeri provodi zlostavljanje i pljačka, s očitom namjerom da se i taj ostatak protjera. Od kraja siječnja do sada zabilježeno je više slučajeva težih fizičkih zlostavljanja. Mnogi katolici zbog toga ne spavaju u vlastitim kućama nego se noću skrivaju po šumarcima i pojatama, premda je donedavno cijeli kraj bio pod snijegom. Lokalne srpske vlasti za sve to dobro znaju, ali ništa ne poduzimaju da zlodjela spriječe. Zbog toga mnogi katolici iz toga kraja nastoje bilo kakvim putem, bilo kamo pobjeći da spase goli život. Tako se djelotvorno provodi etničko čišćenje.

3. Prisilna mobilizacija i ponižavajući prisilni radovi

Polovinom veljače mjesne srpske vlasti nasilno su mobilizirale više od 130 katolika – uglavnom Hrvata – od 1930-godišta na niže – poglavito iz banjalučke općine. Pozive su dobili i oni koji nisu služili vojsku, tj. nesposobni, također srednjoškolci. Čuje se da je biskup pokušao moliti odgovorne da taj postupak zaustave i da te ljude vrate kućama, ali dobiva se dojam da njegove intervencije nisu koristile, nego da je nakon njih bilo još gore. I ovih se dana provodi nasilna mobilizacija na području općina Banja Luka, Prnjavor i Doboj. U mnogim obiteljima vlada panika.

Osim nasilnog mobiliziranja kojim se nesrpsko pučanstvo izravno upućuje na bojišta – uglavnom prema Doboju i Maglaju – sve je češće prisiljavanje tog nesrpskog pučanstva na nepodnošljive radne akcije. U posljednje ih vrijeme najčešće tjeraju kopati rovove blizu bojišnice oko Doboja, Bosanskog Šamca i Orašja. Stižu podaci o teškim poniženjima, fizičkim i psihičkim zlostavljanjima kojima su podvrgnuti ti ljudi na prisilnom radu.

4. Ponovni napadi na katoličke crkvene zgrade

U predgrađima Banje Luke u posljednjih dvadesetak dana ponovno su više puta napadnuti katolički pastoralni centri. U noći 25. veljače o.g. napadnut je teškim oružjem pastoralni centar u župi Trn. To je 31. takav napad na taj centar. Opet je prouzročena velika šteta. Navečer 3. ožujka napadnut je pastoralni centar u župi Barlovci. Bio je to i pokušaj provale. Materijalna šteta je velika. Napad na pastoralni centar Budžak-Derviši ponovljen je 12. i 13. ožujka. Nakon desetak prijašnjih oružanih napada i teškog oštećenja novog pastoralnog centra u toj mladoj župi, trebalo je ondje prestati s bilo kakvim crkvenim okupljanjem. Okolni doseljenici katolike su oružano protjerali iz njihovih kuća. Svaki otpor tim ljudima bio bi uzaludan. Jedan je od njih ovih dana zaposjeo i crkveno zemljište na kome je bila naumljena gradnja župne crkve.

5. Onemogućena dostava Caritasove pomoći

Katolički su vjernici dosad uspjevali nekako preživljavati zahvaljujući isključivo velikom zauzimanju biskupijskog Caritasa. U posljednje vrijeme tamošnje srpske vlasti uskratile su djelatnicima toga Caritasa dopuštenje za odlazak u Zagreb radi dovoženja prijeko potrebne humanitarne pomoći. Tu pomoć dobročinitelji iz svijeta dostavljaju do Zagreba. Premda je banjalučki biskupijski Caritas tijekom svega svoga djelovanja – osobito u ratnim neprilikama – pomagao i mnogim Srbima i Muslimanima, snabdijevao bez ikakova razlikovanja tamošnje ustanove, domove, bolnice, škole i dispanzere, srpske vlasti najednom onemogućuju prijeko potrebnu dostavu najosnovnijih sredstava za preživljavanje, također lijekova, i zdravstvenih potrepština za mnoge bolesnike. To onemogućavanje djelovanja banjalučkog biskupijskog Caritasa onemogućuje također dostavljanje hrane i lijekova ne samo katolicima, nego i drugim ugroženim ljudima na područjima susjedne sarajevske nadbiskupije, između Doboja i Teslića.

6. Oskvrnuće grobova

U posljednje vrijeme na banjalučkom je području također učestalo oskvrnjivanje katoličkih grobova i cijelih groblja. S katoličkih grobova redom se odnose kameni spomenici. Područna milicija to očito vidi, ali ništa ne poduzima. Moguć je dojam da prešutno odobrava. Oskvrnuti su i obeščašćeni mnogi katolički grobovi u župama Marija Zvijezda i Petričevac u Banja Luci, u Barlovcima i Trnu blizu Banja Luke, zatim u Vrbnjacima, Kotor Varošu, Dragalovcima, Prnjavoru, Mahovljanima i Bosanskoj Gradišci. Riječ je o oskvrnućima posljednjih tjedana, dok je o onima koja su se prije događala javnost već bila izvješćena.

Poznato je da su katolici u cijelom tom području od samog početka ratnih sukoba svjesno i sustavno izbjegavali svako sudjelovanje u oružanom otporu nastojeći spasiti što više svojih i tuđih života. Od srpske je strane to više puta istaknuto i priznato. No, podaci o kojim je riječ pokazuju da te vlasti tamošnje katolike uglavnom ne smatraju ravnopravnim građanima, da je odnos prema njima u najgorem smislu robovlasnički. Te katolike, zapravo sve koji nisu Srbi, posebno čudi i zabrinjava činjenica što šira svjetska javnost jedva prihvaća vijesti o njihovim stradanjima, premda je to što se njima događa tragično i krvavo poput onoga što se događa u Sarajevu, Bihaću ili Maglaju, na što je svjetska javnost ipak mnogo pozornija.