"Što majka traži, sin potvrđuje, otac dariva"

(Treća Papina kateheza u nizu “Lik Otkupiteljeve majke”)

1. Govoreći da je “Djevica Marija” priznata i čašćena kao prava Majka Božja, Majka Otkupiteljeva (Lumen gentium, 53), Koncil svraća pozornost na vezu Marijina materinstva s otkupljenjem.
Od prvih je stoljeća Marija u crkvenom nauku i bogoštovlju čašćena kao djevičanska majka Isusa Krista i stoga majka Božja. Iz svijesti o Marijinoj majčinskoj ulozi, pobožnost i crkveno teološko razmišljanje su tek u srednjem vijeku dublje spoznali njezinu suradnju u Spasiteljevu djelu. To kašnjenje tumači se time što su napori crkvenih Otaca na prvim ekumenskim koncilima bili usredotočeni na otajstvo Kristova identiteta, te su stoga ostavljali po strani druge sadržaje crkvenoga učenja. Trebalo je vremena da se izrazi cjelo bogatstvo objavljene istine. U tijeku stoljeća nauk o Mariji uvijek je bio u službi nauka o Kristu, marijologija u službi kristologije. Efeški koncil je i proglasio Marijino bogomajčinstvo ponajviše radi toga da potvrdi Kristovo osobno jedinstvo (da ljudska i božanska narav pripadaju istoj božanskoj osobi, Bogu Sinu – op. prev).
Slieno se je dogodilo i s dubljim promišljanjem Marijina udjela u povijesti spasenja.

2. Potkraj drugoga stoljeća sv. Irinej, Polikarpov učenik, ističe Marijin doprinos djelu spasenja. On je shvatio važnost Marijina pristanka u času Naviještenja, prepoznajući u poslušnosti i vjeri nazaretske Djevice anđelovoj poruci savršenu suprotnost Evinu neposluhu i nevjeri. Bilo je to spasonosno za ljudsku sudbinu. Doista, kao što je Eva prouzročila smrt, tako je Marija rekavši “da” postala “razlogom spasenja” za sebe i za sve ljude (usp. Haer 3.22,4; SC 211,441). No rijee je o tvrdnji koja nije bila sustavno redovito razvijena kod drugih crkvenih Otaca.
Taj je pak nauk po prvi je put sustavno obrađen potkraj desetoga stoljeća u knjizi “Marijin život” bizantskoga redovnika Ivana Geometra. Tu je Marija sjedinjena s Kristom u cijelom otkupiteljskom dijelu, sudjelujući, po Božjemu naumu, u Križu i trpeći za naše spasenje. Ona ostaje sa Sinom sjedinjena “u svakom dijelu, stavu i volji” (ondje, Bol. 196, f. 122, v.). Do Marijina pridruženja Isusovu spasenjskome dijelu dolazi po njezinoj majčinskoj ljubavi, milošću nadahnutoj, koja joj daje uzvišenu snagu: što je patnja veća, ona je sve spremnija u njoj sudjelovati (usp. ondje, Bol. 196 f. 123 v.).

3. Na Zapadu sv. Bernard, koji je umro god. 1153, obraćajući se Mariji ovako razmišlja o Isusovu prikazanju u hramu: “Prikaži Sina svoga, Presveta Djevice, pokaži Gospodinu plod utrobe svoje. Za naše pomirenje sa svima prikaži svetu žrtvu, Bogu ugodnu” (Sermo 3 in Purif, 2, PL 183, 370).
Učenik i prijatelj sv. Bernarda, Arnald od Chartresa, posebno osvjetljuje Marijino prikazanje u golgotskoj žrtvi. On u križu razlikuje, “dva oltara: jedan u srcu Marijinu, drugi u Kristovu Tijelu. Krist je žrtvovao svoje tijelo, Marija svoju dušu”. Marija se duhovno žrtvuje u dubokom zajedništvu s Kristom i moli za spasenje svijeta: “što Majka traži, Sin potvrđuje, Otac dariva” (De septem verbis Domini in cruce, 3: PL 189, 1694).
Od toga doba drugi pisci izlažu nauk o osobitom Marijinu sudjelovanju u otkupiteljskoj žrtvi.

4. Istodobno se u kršćanskom bogoštovlju i pobožnosti razvija razmatranje o Marijinoj “supatnji” i to se znakovito prikazuje slikama pieta (Marija drži na krilu mrtvoga sina, op. prev). Marijino sudjelovanje u potresnom dogaranju Križa čini to sudjelovanje duboko čovječnim te pomaže vjernicima ponirati u otajstvo: Majčina supatnja bolje otkriva Sinovljevu patnju.
Sudjelovanje u Kristovu Otkupiteljskom djelu, potvrđuje se također Marijino duhovno i sveobuhvatno materinstvo. Na Istoku, Ivan Geometar govori Mariji: “Ti si Majka naša”. Zahvaljujući Mariji “za muke i patnje za nas podnesene” on osvjetljuje majčinsku ljubav i majčinska svojstva prema svima koji primaju spasenje (usp. Discorso d#!addio sulla Dormizione della gloriosissima Nostra Signora Madre di Dio, in A. Wenger, L#!Assomption de la T.S. Vierge dans la tradition byzantine, 407).
I na Zapadu razvija se nauk o duhovnom materinstvu počevši od sv. Anzelma, koji kaže: “Ti si Majka… pomirenja i pomirenih, Majka spasenja i spašenih” (usp. Oratio 52,8: PL 158,957 A).
Mariju ne prestajemo častiti kao Majku Božju, ali činjenica da je i naša Majka, daje njezinu božanskom materinstvu novi lik i otvara nam put za tješnje materinstvo s njom.

5. Marijino materinstvo prema nama nije samo u osjećajnoj vezi, nego svojim zaslugama i svojim zagovorom ona djelotvorno pridonosi našemu duhovnom rođenju i rastu života milosti u nama. Stoga je Marija nazvana “Majka milosti”, “Majka života”.
Naslov “Majka života” koji je upotrebljavao već sv. Grgur iz Nisse, ovako je protumačio Guericus od Ignya koji je umro 1157: “Ona je Majka Života od kojega svi ljudi žive: rađajući iz sebe taj život, ona je na neki način preporodila sve koji će njime živjeti. Samo je jedan rođen, ali svi smo mi preporođeni” (In Assempt. I,2, PL 185, 188).
Spis iz 13. stoljeća “Mariale”, služeći se žarkom slikom, pripisuje taj preporod “porođajnim bolima” na golgoti po kojima je “postala duhovnom Majkom cijeloga ljudskoga roda”, budući da je doista “u svojoj čistoj utrobi ona supatnjom začela djecu Kristove Crkve” (Q. 29, par. 3).

6. Drugi vatikanski koncil, potvrdivši da je Marija “na sasvim osobiti način surađivala u Spasiteljevu djelu…”, ovako zaključuje: “Time je postala našom Majkom u redu milosti” (Lumen gentium, 61) potvrđujući tako crkveno mišljenje koje promatra Mariju uz njezina Sina kao duhovnu Majku svega čovječanstva.
Marija je naša Majka: ta utješna istina koju nam sve jasnije i sve dublje pruža ljubav i vjera naše Crkve, podupirala je i podupire duhovni život svih nas, te nas i u patnji ohrabruje za pouzdanje i nadu.