Draga braćo i sestre u Kristu!

1. «Kako su ljupke noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću i spasenje naviješta» (Iz 52, 7), kliče već starozavjetni prorok!

Kako su i koliko su tek ljupke noge utjelovljene Radosti, same Riječi Božje u kojoj «bijaše život», koja je čovjekom postala i prebivala među nama! Ljubav Božja, braćo i sestre, hodila je ovom zemljom. U Isusu iz Nazareta ljubila nas je ljudskim srcem. Zato apostol Petar podsjeća svoje suvremenike da je Isus «prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve…» (Dj 10, 38). Petar to može posvjedočiti jer je on sam od početka slijedio i u stopu pratio Isusa iz Nazareta. Ali utjelovljenu Radost, glasonošu mira, sreće i spasenja, Isusa, koji je hodio zemljom čineći dobro, upravo Njega-Ljubav Božju, osudiše na smrt. Na križ ga razapeše. Noge su mu prikovali da više ne hodaju zemljom. Ruke su mu pribili da više ne čine dobro. I srce, koje je ljubilo, do kraja nas ljubilo, proboli su kopljem da više ne ljubi. Mrtvo tijelo ove ljubavi, pokopali su u grob, a na tamna vrata podzemlja navali su veliki hladni kamen. Svi, i oni koji ga osudiše, i oni koji sve to promatraše, i oni koji se ne usudiše zauzeti se za njega, pa čak i oni njegovi u strahu odbjegli, svi su oni bili uvjereni, ne samo da su smrću utihnuli njegovi koraci, već da grob briše njegove stope. Bilo im je očito i jasno da je u ovaj svijet još jednom zalutala naivna ljubav i opet pogriješila, promašila cilj i sve izgubila. Zavjesa je pala. Konačna scena: na grob je navaljen kamen.

2. Ali, braćo i sestre, eto iznenađujućeg, nečuvenog, nezamislivog prizora! Novi scenarij izmiče i ljudskim moćima i prirodnim zakonima. Onda i danas. Zato i mi danas, pridružujući se učenicima Petru i Ivanu, idemo i trčimo na istom putu i čudimo se prizoru: otvoren i prazan grob u kojemu su ostali samo složeni povoji što sputavahu korake glasonoše radosti. Ivan, prisjećajući se ovog prizora otvorenog i praznog groba, i prije ukazanja uskrsloga Gospodina svojim učenicima, a zahvaćen snagom uskrsne pobjede koja njegov um i srce otvara, širi i ispunja novim svjetlom, kaže za sebe da «vidje i povjerova».

Snagom Kristova uskrsnuća Ivan, koji «vidje i povjerova» može ići stopama vjere dalje od otvorenog i praznog groba, jer su život i koraci Isusa iz Nazareta konačno oslobođeni svih povoja ograničenosti. On može gledati dublje i dalje od otvorenog i praznog groba jer se ona ljubav koja je prošla zemljom čineći dobro «probudila»! «Ustala je»! Oživjela je! Uskrsnula je! Zahvaljujući toj ljubavi i Ivan «uskrsnu».

«Vidje i povjerova!». Povjerova da životni put Isusa iz Nazareta, glasonoše radosti, mira i spasenja u svijetu mržnje i nasilja, zla i grijeha, smrti i groba, nije bio tragičan poraz, već dramatičan i sudbonosan novi put u našoj stvarnosti, put pobjede ljubavi i praštanja, istine i života. Povjerova da je u utjelovljenoj, raspetoj, uskrsloj ljubavi – Isusu iz Nazareta, na jedinstven i trajan način, snažno očitovana i potvrđena Božja ljubav. Povjerova da će ljubav, premda u ovom svijetu često razapeta, upravo stoga što je ljubav uvijek nanovo i uskrsnuti. Povjerova da je u raspetoj i uskrsloj ljubavi, Isusu iz Nazareta, konačno ostvaren most, most između neba i zemlje, između stvorenog i apsolutnog, između ograničenog i savršenog, između vremenitog i vječnog, most ljubavi i nade između grijeha i milosti, života i smrti.

«Vidje i povjerova» da Božja ljubav koja u Isusu Kristu sve obuhvaća – nikada ne prestaje (1Kor 13, 8). Ljubav je dimenzija vječnosti. Bog je ljubav! Zato sve što je prožeto i zahvaćeno ljubavlju prelazi iz smrti u život. Sve što je dobro, što je u službi ljubavi, otrgnuto je smrti – za život. Sve što ljubav prepoznaje kao svoje, više se ne gubi, ne propada. Uskrsava! Vječno je! Povjerova da je Ljubav vjerna memorija svega! Jer Bog je ljubav.

3. Ukazanjem uskrsloga Gospodina njegovim učenicima, povjerova Petar i ostali koji postadoše apostoli, glasnici radosne vijesti života. Povjerova i sumnjivi Toma, koji također htjede prije vidjeti krutu stvarnost rana i čavala na njegovim rukama i nogama. I on, vidje i povjerova! I ona dvojica od izgubljene nade, idući nazad u Emaus, koje razočarane, snuždene i umornih koraka Uskrsli sustiže, prepoznaše ga i povjerovaše. I njihovi se koraci uputiše na staze radosnih vjesnika života. Sam Uskrsli Gospodin, Prvorođenac od mrtvih, sustiže odbjegle, vraća ih, ide ispred svojih i uvodi ih u stvarnost ovoga svijeta da ne bježe iz nje, nego da je dobro vide, prihvate i u njoj budu glasonoše novosti života, poput kvasca u tijestu, svjetla u tami, soli u hrani.

4. Hodeći stopama vjere u staru Salonu, s novošću života dođe i glasonoša Radosne vijesti, Kristov svjedok, naš sv. Dujam. U areni Salone 304. godine, 10. travnja, upravo na jučerašnji dan, posvjedočio je životom vjernost Bogu i ljubav prema bližnjima. U areni-borilištu, mjestu očitovanja kulta moći i snage, nasilja i idola, heroja mišića i vještine mača, Dujam nastupi i pobjedi. Pobjedi, ali ne kao mučitelj već kao Kristov svjedok praštanja i ljubavi. Mučenik Dujam ostavio je ne samo trag krvi na pijesku, u areni Salone, već svoj duboki, snažni i novi trag stopa vjere kroz vjekove.

5. Braćo i sestre, mi smo životvorno sjeme biskupa-mučenika Dujma i tolikih salonitanskih mučenika. Život nekog naroda, kao i pojedinca, nikad ne može biti tek izolirana i zatvorena povijest. Povezani smo i susrećemo se s poviješću i životom drugih, ne samo onih u sadašnjosti, već i onih iz naše bliže i daljnje prošlosti. Stoga Hrvati, kad su došli na ove prostore, na tragu stopa Dujmove vjere prepoznaše ono bogatstvo Radosne vijesti s kojom su živjeli i bili prepoznatljivi kroz povijest, onda kao i danas. Na osobit način s Dujmom smo povezani mi vjernici splitsko-makarske, nekoć salonitanske Dujmove Crkve. Rijetko se susreće takva povezanost kao što je to između sv. Dujma, zaštitnika grada Splita i naše nadbiskupije. On je ovdje, na ovim prostorima bio navjestitelj Radosne vijesti uskrsnuća te svjedok i mučenik za Krista Gospodina. Dujam je naša vertikala i horizontala.

Zato se naša mjesna Crkva, svjesna uloge i značenja svoga zaštitnika već dugo priprema na pastoralnom i kulturnom planu za proslavu visokog jubileja 1700 godina od njegova mučeništva. Mi, današnji glasnici, navjestitelji i svjedoci uskrsloga Gospodina, duboko ukorijenjeni u našu kulturnu i društvenu stvarnost, željeli smo ovom pripravom da naše obitelji doista postanu izvori života; da naše župe još radosnije žive zajedništvo vjere i života; željeli smo da naša mjesna Crkva bude još očitiji znak i svjedok spasenja u konkretnoj društvenoj sredini.

6. Zajedničko jubilejsko hodočašće okupit će nas 7. svibnja, na svetkovinu sv. Dujma na splitskoj Rivi, gdje ćemo sa brojnim uvaženim gostima, a osobito s izaslanikom Svetoga Oca, slaviti euharistijsko slavlje. Želimo zahvaliti uskrslom Gospodinu što nam je poslao glasonošu Dujma, želimo zahvaliti i samom Dujmu kao uzoru i primjeru kršćanskog svjedoka vjere, nade i ljubavi. Jer bez ljubavi smo bezbožni. Bog je ljubav. Samo ljubav stvara pravo zajedništvo. Jer bez nade smo slijepi. Uskrsli Krist je naša nada koja ne poznaje alternative. Samo nada otvara i otkriva nove horizonte. Jer bez vjere smo hromi. Isus Krist je naš put. Samo vjera nas sigurnim stopama vodi naprijed. Želimo zahvaliti sv. Dujmu jer u njemu trajno prepoznajemo sebe i svoj duhovni i moralni, vjerski i kulturološki identitet. Otkrivamo svoju prepoznatljivost u Dujmu, jer jedino ako znamo tko smo, znat ćemo i što nam je činiti. Ono čime smo obdareni i obogaćeni, Kristovim uskrsnućem, ono što smo naslijedili od Dujma, salonitanskih mučenika, tolikih hrvatskih svetaca i samih naših roditelja, želimo to ponovo otkriti i prihvatiti da bi Radosna vijest Evanđelja doista postala i naše svakodnevno nadahnuće, ovdje i danas.

7. Braćo i sestre, želimo u svjetlu Gospodinova uskrsnuća vidjeti našu stvarnost i u njoj, hodeći stopama vjere, biti vjerovjesnici Radosti života. Kao radosni glasonoše i vidljivi svjedoci Krista Gospodina želimo biti ohrabrenje tolikima u našoj sredini, a osobito mladima, da se probude i ustanu iz sna lažnih iluzija, bijega, nemoći i pasivnosti.

Da bi mladi u našoj stvarnosti, u kojoj je ponekad teško biti mlad, odrastati i ostati na nogama, našli ovdje svoju budućnost, a toliki i «uskrsnuli», oslobodili se od okova ovisnosti i straha od odgovornosti na izazovnoj pučini života. Mi kršćani željeli bismo biti glasonoše i svjedoci, koji hodeći stopama vjere, zauzeto brane od početka do kraja stope novoga života. Ako, nažalost, već ne može potpuno prestati, da se bar smanji stopa nijemog krika u utrobama majki po našim bolnicama i privatnim ordinacijama. U opredijeljenosti i otvorenosti prema životu htjeli bismo da poraste stopa glasnog krika, koji zbog ulaska novog života i novih stopa u naše domove izaziva suze radosnice. Tà Uskrs je proslava pobjede života nad smrću.

8. Hodeći stopama vjere, u ljubavi i odgovornosti prema bližnjima, pozvani smo sve učiniti da poraste stopa zaposlenosti u našem društvu. Pozvani smo i poslani, kao Kristovi vjernici, unositi mir i pomirenje, pravdu i solidarnost u svoju sredinu. Stoga, slaveći ovaj jubilejski Uskrs htjeli bismo da ona visoka stopa postotka kršćana na papiru u našoj splitsko-makarskoj nadbiskupiji bude prepoznatljiva u svakodnevnom svjedočenju vjere, nade i ljubavi. Željeli bismo da umorni i udaljeni krštenici i drugi ljudi dobre volje, vidjevši naša dobra djela, mognu povjerovati Ljubavi.

Koliko smo glasonoše Radosne vijesti uskrsnuća Gospodinova, to osobito svjedočimo nedjeljnim euharistijskim slavljem. U našem zajedništvu i susretu s uskrslim Gospodinom u lomljenju kruha, uvijek i nanovo otvaraju nam se oči i jačaju stope vjere na putu vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima. Nedjelja je dan slavlja uskrslog života koji obnavlja naše životne snage. Nedjelja i kao dan tjelesnog odmora i kao dan duhovne obnove, ponovno nas stvara i ostvaruje. Dakako, ne samo mi kršćani, nego i naši sugrađani europske kršćanske kulture i civilizacije zajedno, ali svatko na svoj način, zborno možemo reći: «ne možemo bez nedjelje».

Prošla su vremena kad su oni koji su nad nama vladali ujedno bili i čuvari našega groba u strahu da ne «uskrsnemo». Uz velike žrtve i križ uskrsnuli smo. Stoga i danas, uza sve poteškoće ograničenja i sputanosti, kao vjernici uskrsloga Gospodina, ne bismo smjeli gubiti nadu upadajući u očaj i malodušje. To bi bilo u suprotnosti s Kristovim uskrsnućem, jer više nema životne, društvene i osobne situacije u kojoj može biti odsutna uskrsna nada. Uskrsna nada nema alternative! Ona zahvaća sve naše nade, sve etape i ciljeve našega hodočašća, čija konačna meta nije ucrtana na zemljopisnoj karti ovoga svijeta. Tako ni naše postojanje više ne određuje slijepa sudbina, anonimni zakoni evolucije, financijski krugovi moći, osobne ili grupne ambicije, već Kristova ljubav koja je u pozadini i na horizontu naše stvarnosti.

9. Braćo i sestre, događaj Kristova uskrsnuća nije nešto što je tek na kraju, već Kristovo uskrsnuće daleko više zahvaća sada naš život i svijet, više nego tek samu smrt. Zato u snazi njegova uskrsnuća i po primjeru sv. Dujma, s jubilejskim slavljem Uskrsa budimo glasonoše, navjestitelji i svjedoci novosti života. Oslonjeni svojim nogama u crkvenu i društvenu stvarnost, uputimo se koracima svjedočenja kroz naše svakodnevlje te pođimo, osobno i zajedno stopama vjere kao hrabri svjedoci vjere ljubavi, jer je nada naša, Krist, uskrsnuo. Uskrs je doista, radosna vijest koja se ne zatvara samo u jedan dan. Ovo je pobjeda života koja zahvaća cjelokupnu stvarnost, naš svijet i sve naše dane. Braćo i sestre, dok čestitamo jedni drugima sretan Uskrs, u svojoj radosti ne zaboravimo zahvaliti Bogu, jer ovo je dan što ga učini Gospodin!

Zato svima vama želim sretan i blagoslovljen Uskrs.

Vaš brat Marin

splitsko-makarski nadbiskup
Dujmov nasljednik