Skup je održan na obljetnicu ukopa M. Benedikte na Gradskom groblju u Zadru, nakon što su njeni posmrtni ostaci 30 godina bili pokopani u Italiji gdje je umrla u 97. godini života, 17. studenog 1991., u mjestu Abano Terme, gdje je boravila u samostanu San Daniele dva mjeseca, kamo je, u bolesti i nemoći, otišla uslijed agresije na Zadar u Domovinskom ratu.

M. Benedikta, opatica zadarskog samostana sv. Marije 25 godina (1947.-1972.), ubraja se među velike opatice u tisućljeću postojanja zadarskog samostana benediktinki sv. Marije. S porukom da njen život ne smije biti zaboravljen, njeno djelovanje predstavili su M. Anastazija Čizmin, opatica samostana sv. Marije, povjesničar umjetnosti Miljenko Domijan, istaknuti hrvatski konzervator, dr. sc. Ivan Armanda iz Leksikografskog zavoda, prof. dr. Damir Magaš, prof. emeritus Sveučilišta u Zadru i Želimir Maštrović, dr. med.

Rezultat rada M. Benedikte je višestruko značajan: povratak zadarskih koludrica 1970. u njihov obnovljeni samostan nakon 27 godina, završena obnova samostanske crkve sv. Marije 1980., a vanjskog dijela zvonika 1985. te dovršetak uređenja muzejskog prostora 1977. u kojem je otvorena Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar (SICU). Glavni oltar u crkvi rekonstruiran je 1997. godine.

U Drugom svjetskom ratu samostan sv. Marije bio je potpuno uništen i spaljen. M. Benedikta neumorno je radila kako bi se obnovio razrušeni samostan. Budno i uporno upravljala je radovima obnove crkve sv. Marije od 1971. do 1980. te je crkva bila spremna za proslavu jubileja 1500 godina od rođenja sv. Benedikta.

Komunističke vlasti htjele su od cijelog samostana napraviti državni muzej, a od crkve koncertnu dvoranu. M. Benedikta tome nije popuštala i borila se protiv takvih nakana, uz podršku zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića. Obraćala se molbama mnogima, pa i papi Pavlu VI. Ustrajala je 23 godine dok komunističke vlasti nisu vratile jedno krilo samostanskog kompleksa. Po povratku 1970. u obnovljeni samostan, život koludrica odvijao se u jednom krilu samostana, jer su preostala dva krila bila određena za SICU.

Predana Providnosti, brigu oko obnoviteljske gradnje povjerila je zagovoru Majke Božje i sv. Josipa. Pratnju Marije vidjela je i u tome da je u ruševinama samostana bio u cijelosti sačuvan kip Gospe Žalosne te je na blagdan Gospe Žalosne obavljala redovnička oblačenja i zavjete benediktinki. Opaticu Braun resile su mudrost, razboritost i strpljenje; bila je brižna, hrabra i odlučna.

Tijekom Drugog svjetskog rata, s M. Terezom Manzoni koja je bila kustosica samostanske zbirke crkvenog blaga, M. Benedikta bila je odgovorna za popisivanje, pakiranje i sklanjanje crkvenog blaga. Kad su se vrata zvonika u koje su sakrile blago zazidavala, M. Benedikta ubacila je u zvonik još i čipke, spasivši tako i tu veliku kulturnu baštinu, čipke iz 17. st., rad koludrica sv. Marije.

Za vrijeme bombardiranja 16. prosinca 1943. dio samostana je srušen, dio oštećen, sve je bilo u ruševinama i plamenu. Koludrice su se tada sklonile u zvonik svoje crkve. Uvečer toga dana, kad je središte Zadra bilo sravnjeno, koludrice su otišle iz samostana. Neke sestre sklonile su se u Nin, a M. Benedikta je s još dvije sestre sklonište od bombardiranja pronašla u bolnici u Zadru. Odatle su njih tri koludrice noću obilazile samostan.

Svako jutro u 3, 4 sata odlazile su u samostan iz bolnice i ostajale u samostanu kako bi pazile na crkveno blago, dok sirene ne bi oglasile zračni napad. Uskoro je bio zabranjen pristup gradu zbog brojnih mrtvih pod ruševinama i opasnosti od zaraznih bolesti. Sestre su morale napustiti bolnicu. Prema odluci nadbiskupa Petra Munzanija, smještene su u benediktinskim samostanima na Pagu, Rabu i Cresu. M. Benedikta otišla je na Cres.

Na poziv nadbiskupa Petra Munzanija, 5. kolovoza 1945., M. Benedikta i dvije postulantice vratile su se u Zadar s Cresa da bi sudjelovale u postupku iznošenja blaga iz ratnog skloništa. U potpuno uništenom Zadru, penjale su se po ruševinama do crkve sv. Marije. Iz zadarskog sjemeništa „Zmajević“ gdje su se bile nastanile, M. Benedikta i druge sestre odlazile su na samostanske ruševine i izvlačile dragocjenosti iz skloništa, noseći crkveno blago komad po komad, na svojim rukama, prenoseći ga u sjemenište. Opatici Braun najteže je bilo kad poslije toga napornog rada nije imala što dati sestrama jesti.

Nakon Drugog svjetskog rata, uvjeti života u samostanu su bili teški. Usprkos državnoj zabrani, M. Benedikta počela je pripremati učenike za maturu, poučavati glazbi, izrađivalo se crkveno ruho, zastave i antependiji. U samostanu je otvoren vrtić i radionica veza. M. Benedikta s učenicama je s ruševina prikupljala kamenje i komade mramora za obnovu crkve sv. Marije. M. Benedikta je pala i slomila kuk upravo prilikom prenošenja crkvenog blaga u jednoj prigodi. Svojim tijelom suprotstavila se pokušajima talijanskih fašističkih vlasti, spriječivši da se crkveno blago ne odnese u Italiju.

„Bila je žena časna života, milošću i imenom Benedikta – blagoslovljena“ za te riječi pape sv. Grgura Velikog koje se odnose na sv. Benedikta, dr. sc. Ivan Armanda rekao je da se odnose i na opaticu Braun. Dr. Armanda je 2020. u samostanu sv. Marije istraživao arhivsku građu o M. Benedikti.

„Opatica Braun je prije svega bila redovnica, benediktinka, ne ‘samo’ zaslužna kulturna djelatnica. Kulturna djelatnost samostana sv. Marije, makar je neizmjernog značaja i bez presedana u hrvatskim krajevima, nije bila prvo i najvažnije u njenom životu. O toj zaslužnoj kulturnoj djelatnici ne smije se govoriti bez da se polazi od njenog redovništva niti se o njoj može govoriti izvan okvira njene benediktinske obitelji“ istaknuo je dr. Armanda.

„Samostan sv. Marije, zbog svog povijesnog značaja i kulturne baštine koju čuva, smijemo zvati ‘hrvatskim Montecassinom’. Zadarske benediktinke bile su svjesne vrijednosti hrvatske sakralne kulturne baštine koju u njemu čuvaju. Zato nisu dopustile da se iz Zadra odnese i izgubi to blago neprocjenjive materijalne i simbolične vrijednosti, jer svjedoči o utemeljenosti i vezanosti hrvatskog nacionalnog identiteta na zapadnoeuropsku kršćansku kulturu. Sakrile su ga ispod samostanskog zvonika i tako spasile. Samo sat vremena što su završile s tim poslom, počelo je veliko bombardiranje.

Prisjećajući se toga, M. Benedikta je rekla: „Zvonik crkve sv. Marije ljuljao se kao morski val i svaki čas smo iščekivale da se sruši na nas i pokrije nas zauvijek. Jedna bomba je razvalila dio samostana, druga nam je ostala, nasreću, neeksplodirana pod nogama. Preko te bombe prešla sam dvadesetak puta. Mirno, bez ikakva straha. Prilikom jedne eksplozije pritisak nam je skinuo veo s glave“ rekao je dr. Armanda, istaknuvši da je M. Benedikta podigla samostan sv. Marije iz pepela i ruševina te je stekla nemjerljive zasluge za očuvanje hrvatske vjerske i kulturne baštine.

„Život M. Benedikte postao je dio te baštine. SICU nije sintagma koja se odnosi samo na dragocjenosti sačuvane u samostanu i izložene u muzeju, nego obuhvaća i koludrice koje su tu baštinu stoljećima stvarale i čuvale. Benediktinke samostana sv. Marije i M. Benedikta jesu zlato i srebro Zadra“ naglasio je dr. Armanda, rekavši da su i na opaticu Braun primjenjive misli sv. Grgura Velikog o sv. Benediktu: od djetinjstva je pokazivala zrelost poput starca, vladanjem je nadilazila svoje godine te je od sebe odbacila svijet kao već uvenuli cvijet i postala je monahinja.

„Braun se već u djetinjoj dobi posvećivala molitvi i pomagala siromasima, nadilazeći ponašanjem svoje godine. Nakon polaganja prvih zavjeta, predavala je u samostanskoj osnovnoj školi i učenice te škole pripremala za prvu svetu pričest. U samostanskoj zajednici bila je asistentica djevojkama koje su se pripremale za redovnički život“ rekao je dr. Armanda.

Želimir Maštrović, dr. med. je sin Vjekoslava Maštrovića, suradnika zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića i M. Benedikte, koji je imao značajnu ulogu u obnovi samostana sv. Marije i osnivanju SICU-a.

Istaknuti Zadranin Vjekoslav Maštrović zaslužan je za utemeljenja mnogih javnih ustanova u Zadru. Između ostaloga, otvorio je Zavod za povijesne znanosti u Zadru HAZU-a.

„Nadbiskup Garković i opatica Braun informirali su Maštrovića o brojnim predmetima sakralne umjetnosti koje su benediktinke s opaticom Braun uspješno sakrile i sačuvale od bombardiranja. Time su sestre spriječile njihovo oduzimanje i odvoženje u Italiju nakon njene kapitulacije. Sakralno blago je po trudu sestara spašeno i ostalo u Zadru, za razliku od vrijednih knjiga iz zadarske biblioteke te dijela muzeja arheoloških iskopina u crkvi sv. Donata, osobito zbirke antičkog stakla, koji do danas nisu vraćeni i od 1945. nalaze se u Muzeju antičkog stakla Murano u Veneciji“ rekao je dr. Maštrović.

Opisujući suradnju Maštrovića, Braun i Garkovića u obnovi samostana i realizaciji SICU-a, dr. Maštrović je rekao da je najprije trebalo animirati i pokrenuti glavne dužnosnike za kulturu u vlasti bivše države.

God. 1948. organiziran je posjet akademika Miroslava Krleže Zadru nakon što je grad opustošen u Drugom svjetskom ratu. Krleža je bio toliko oduševljen crkvenim umjetninama, da je 1951. u Zagrebu organizirao izložbu „Zlato i srebro Zadra“. Potaknuo je izdavanje istoimene monografije za koju je napisao Predgovor u kojem veliča zadarsko sakralno blago.

Kad je 7. rujna 1953. predsjednik tadašnje države Josip Broz Tito posjetio Zadar, on je pri obilasku Zadra posjetio i razrušeni samostan benediktinki. Bio je upoznat sa stanjem, vidio je Čikin grob, crkvu bez krovišta usred koje je Tito u pratnji Ante Maštrovića Nina, tadašnjeg gradonačelnika Zadra, stajao na gomili ruševina. Kad mu je gradonačelnik Maštrović rekao: „Evo, predsjedniče, ovo sve žele porušiti“, Tito je bio zgrožen, što potvrđuju i fotografije. „Mislim da je to bio vrlo važan trenutak u toj priči“ rekao je dr. Maštrović.

Maštrović Nino je 1972. u Zagrebu objavio monografiju „Zlato i srebro Zadra“ na više jezika s Krležinim predgovorom. To je bila prva monografija u bivšoj državi tiskana u boji, u Italiji.

Devet godina poslije prve izložbe u Zadru, u suradnji mnogih, od lokalnih do vrha tadašnje državne vlasti, počeli su višegodišnji pregovori između crkvenih i svjetovnih vlasti o izgradnji crkvenog muzeja i obnovi cijelog samostanskog kompleksa sv. Marije. Prve konkretne planove za njihovu poslijeratnu obnovu donijela je JAZU, danas HAZU.

„Drugi dio čine diplomatski pregovori između crkvenih i svjetovnih vlasti o obnovi samostanskog kompleksa i osnivanje SICU-a, pri čemu su osobito bili aktivni nadbiskup Garković, njegov nasljednik Marijan Oblak te opatica Braun.

Pregovori su uspješno završeni 1970., kad je potpisan Sporazum o osnivanju SICU-a, za što su osobito zaslužni Miroslav Krleža, Grgo Novak, istaknuti hrvatski historiograf, Branimir Gušić, geolog i antropogeograf te Vjekoslav Maštrović koji je od 1967. do 1970. bio direktor SICU-a u izgradnji, uz podršku crkvene i političke vlasti u vrijeme Hrvatskog proljeća.

Dvije godine kasnije završena je izgradnja samostanskih zgrada u koje je 1976. trajno useljen stalni postav SICU-a. Tako je opatica Braun ostvarila svoj životni san. U tome su sudjelovali i pomogli zadarski patrioti Edvin Andrović, Ivo Petricioli, Drago Labar, Ante Maštrović Nino, Albin Švorinić, Ante Sorić Golub, Drago Strenja, Kažimir Zanki i dr.“ rekao je dr. Maštrović.

„Utemeljenje SICU-a je najznačajniji zahvat na nekom kulturnom spomeniku, možda u Europi. Crkva, kapitularna dvorana, zvonik i SICU predstavljaju najbolji mogući dogovor tadašnjih vlasti, Zadarske nadbiskupije i samostana sv. Marije. Pri stvaranju SICU-a, opatica Braun bila je izvrstan suradnik konzervatorima, Hrvatskom restauratorskom zavodu kao izvođaču te lokalnim i državnim vlastima“ rekao je Miljenko Domijan, istaknuvši da je opatica Braun „još jedna zadarska institucija, par excellence“.

Svoje 63 godine redovništva i 25 godina kao opatica živjela je sa zanosima i prepoznavanjem naglašenog urbaniteta u kojem je samostan sv. Marije oduvijek bio kultno mjesto, otkad je zasnovan i potvrda je vrhunskog zadarskog urbaniteta u kojem je Zadar više od 1 400 godina bio glavni grad Dalmacije“ istaknuo je Domijan, rekavši da „u osobi opatice Braun Zadar izražava poštovanje dignitetu svoga urbaniteta. Premda je M. Benedikta rodom Šibenika; majka joj je Venecijanka iz plemenitaške obitelji Gritti iz koje potječu i duždevi, a otac Austrijanac, liječnik koji je iz Praga, gdje su živjeli, po službenoj dužnosti došao u Šibenik, opatica Braun je „postala Zadranka par excellence po vodstvu institucije samostana sv. Marije koji je od polovice 11. st. izuzetno značajna sakralna institucija u Zadru“ rekao je Domijan.

Samostan sv. Marije dobio je nagradu Grada Zadra 1970., a 1971. Samostan je dobio Godišnju nagradu Vladimir Nazor, za očuvanje kulturne baštine. Za to priznanje, najznačajniju nagradu u društvenoj djelatnosti u Hrvatskoj, M. Benedikta je rekla: „Vijest o nagradi sve nas je iznenadila. Nismo navikle na priznanja. Nagradu Samostanu sv. Marije shvaćamo kao priznanje za koje su zaslužne sve časne sestre koje su u ovom samostanu živjele stoljećima i koje su bile, koliko su mogle, u službi svoje Crkve i naroda“.

opatica M. Benedikta Braun