Struktura Večernje

Kateheza br. 2 – Uvod u liturgiju Večernje

1. Iz mnogobrojnih svjedočanstava znamo da su, počevši već od IV. stoljeća, Jutarnja i Večernja bile ustaljene u svim mjesnim Crkvama na istoku i zapadu. Tako, primjerice, sveti Ambrozije svjedoči: “Kao što svakoga dana, odlazeći u crkvu ili prianjajući uz molitvu u kući, započinjemo s Bogom i u njemu završavamo, tako cijeli naš ovozemni život i tijek svakoga dana uvijek ima ishodište u njemu i u njemu završava” (De Abraham, II, 5,22).

Kao što je Jutarnjoj mjesto na početku dana, tako i Večernja ima svoje mjesto u predvečerju, u dobu dana u kojem se, u jeruzalemskom hramu, prinosila žrtva paljenica s tamjanom. U to je vrijeme Isus, nakon svoje smrti na križu, počivao u grobu, prinijevši sama sebe Ocu za spas svijeta.

Različite Crkve, slijedeći vlastite tradicije, organizirale su vlastiti obred časoslova. Ovdje ćemo razmatrati rimski obred.

2. Molitva započinje zazivom Deus in adiutorium, prema retku 69. psalma, kojeg sveti Benedikt propisuje za svaki čas. Redak podsjeća da nam samo od Boga može doći milost da ga možemo dostojno slaviti. Slijedi Slava Ocu, jer slavljenje Trojstva izražava temeljni smjer kršćanske molitve. Na kraju, izuzev u korizmenom vremenu, dodaje se Aleluja, hebrejski izraz koji znači “Hvalite Gospodina” i koji je za kršćane postao radosno očitovanje pouzdanja u zaštitu kojom Bog iskazuje svome narodu.

Kroz Himan odjekuju razlozi hvale Crkve u molitvi, podsjećajući s pjesničkim nadahnućem na otajstva ostvarena na spas čovjeka u večernjem času, osobito žrtve koju je Krist dovršio na križu.

3. Psalmodija Večernje sastoji se od dvaju psalama, koji odgovaraju ovom času, te hvalospjeva preuzetog iz Novog Zavjeta. Tipologija psalama određenih za Večernju odražava različite nijanse. Postoje psalmi svjetla, u kojima se izričito spominje večer odnosno svjetiljka ili svjetlo; psalmi koji očituju pouzdanje u Boga, sigurno okrilje ljudskog života; psalmi zahvalnosti i slavljenja; psalmi iz kojih izbija eshatološki osjećaj kojeg budi završetak dana, te ostali mudrosne naravi ili pokorničkog tona. Nalazimo, pored toga, i psalme Hallel, koji su povezani sa Isusovom Posljednjom večerom sa učenicima. U zapadnoj su se Crkvi prenosili elementi koji pomažu shvaćanje psalama i njihovo kršćansko tumačenje, kao što su naslovi, molitve na temelju psalama a osobito pretpjevi (antifone) (usp. Opća uredba Liturgije časova, 110-120).

Važno mjesto ima kratko čitanje, koje je u Večernjoj preuzeto iz Novog Zavjeta. Ono ima za cilj snažno i jasno ponuditi neki odlomak iz Biblije i utisnuti ga u srca kako bi ga se prenijelo u život (usp. isto, 45, 156, 172). Da bi se olakšalo duboko prihvaćanje onoga što se sluša, nakon čitanja slijedi primjerena šutnja i responsorio, koji ima ulogu “odgovoriti”, pjesmom od nekoliko redaka, na poruku sadržanu u čitanju, pomažući sudionicima u molitvi da ga prihvate.

4. S velikim poštovanjem, uz početni znak križa, pjeva se evanđeoski hvalospjev blažene Djevice Marija (usp. Lk 1,46-55). Običaj, o kojem svjedoči već Pravilo svetog Benedikta (pog. 12 i 17), da se u sklopu Jutarnje moli Blagoslovljen (Benedictus) a u sklopu Večernje Veliča (Magnificat) je “potvrđen vjekovnom i poznatom predajom rimske Crkve” (Opća uredba Liturgije časova, 50). Zapravo, te su pjesme primjer izražavanja osjećaja hvale i zahvalnosti Bogu za dar Otkupljenja.

U zajedničkom slavljenju časoslova, kađenje oltara, svećenika i naroda, tijekom kojeg se pjevaju evanđeoski hvalospjevi, može sugerirati – u svjetlu židovske tradicije da se ujutro i navečer na mirisni oltar prinosi tamjan – žrtveni karakter “žrtve hvale” izražen u Liturgiji časova. Privijajući se uz Krista u molitvi, možemo osobno doživjeti ono što je rečeno u Poslanici Hebrejima: “Po njemu dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo” (13,15; usp. Ps 49,14.23; Hoš 14,3).

5. Nakon hvalospjeva, molitve upravljene Ocu i katkad Kristu izražavaju glas molitve Crkve, koja je spomen Božje brige za čovječanstvo, djelo njegovih ruku. Obilježje večernjih molitava je da se njima moli Božja pomoć za sve ljude, za kršćansku zajednicu i građansko društvo. Na kraju je spomen mrtvih.
Liturgija Večernje ima svoju krunu u Isusovoj molitvi Očenašu, sažetku svake hvale i svake prošnje Božje djece preporođene vodom i Duhom. Na završetku dana, kršćanska tradicija dovela je u odnos oproštenje koje se moli od Boga u Očenašu i bratsko pomirenje ljudi među sobom: sunce ne smije zaći ni nad čijom srdžbom (usp. Ef 4,26).

Večernja molitva se zaključuje molitvom koja, po uzoru na Krista raspetog, izražava predanje našeg života u Očeve ruke, sa sviješću da njegov blagoslov nikada neće uzmanjkati.