Izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić autor je više od stotinu znanstvenih i stručnih članaka te više knjiga iz područja rimskog, rimsko-kanonskog, crkvenog, građanskog, trgovačkog i upravnog prava te nomotehnike i jezika u pravu. Godine 2015. dobio je Priznanje Hrvatskoga kanonističkoga društva za znanstveni doprinos proučavanju odnosa Crkve i države te kanonskoga prava. Dr. Milotić je inicijator vraćanja kanonskog prava na Pravni fakultet u Zagrebu. Urednica emisije je Tanja Maleš.

Poštovani prof. Milotiću, govorimo o vraćanju kanonskog prava u sustav učenja na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Možete li nas upoznati s njegovim povijesnim značenjem i ulogom u pravnom studiju? Kada je kanonsko pravo bilo u programu Pravnog fakulteta i zašto?

 Da bismo to razjasnili, moramo se vratiti u povijest Europe, odnosno moramo znati da je kanonsko pravo u bitnome supstanciralo nastanak prvoga sveučilišta i da je u korijenu sveučilišnog obrazovanja u Europi i svijetu. U Hrvatskoj izučavanje i studiranje kanonskog prava ima dugu tradiciju. Prvi put sustavno podučavanje studenata prava u okvirima toga predmeta pojavljuje se 1727. godine. Primijetimo, Pravni fakultet u Zagrebu je osnovan 1776. godine. Stoga, kanonsko je pravo starije od današnjeg Pravnog fakulteta u Zagreba. Kad govorimo o odnosu kanonskog prava prema Pravnom fakultetu, ne možemo govoriti na način da je Pravni fakultet uveo kanonsko pravo, nego je logika i povijesni tijek događaja upravo suprotan; kanonsko pravo je jedan od stupova na kojima počiva Pravni fakultet i njegovo osnivanje 1776. godine. To je tada bio jedan od četiri predmeta (katedre), ali studiranje kanonskog prava potječe od ranije. I kanonsko se pravo u Hrvatskoj studiralo do 1946. godine. Zanimljivo je da u vrijeme ukidanja na Pravnom fakultetu postoje dva kolegija koji se bave kanonskim pravom: pravo Rimokatoličke i Grkokatoličke Crkve, i kolegij koji je promatrao ustavno pravo i odnos prema religijskim zajednicama. Kolika je važnost kanonskog prava, svjedoči još jedan podatak. Na stranicama Pravnog fakulteta naći ćete da se diči bogatom knjižnicom i da je u ovom dijelu Europe ona jedna od najbogatijih pravnih knjižnica. Ono što mi je bio motiv za vraćanje kanonskog prava, prije nekoliko godina pregledavao sam staru vrijednu građu zbog koje smo prepoznatljivi do 1946. Utvrdili smo sljedeće: od poluinkunabula (XVI.st.) do 1946. u ukupnom obujmu literature koja je najvrjednija, kanonsko pravo ima udio od 80-ak %, rimsko pravo 15%, a 5% je sve ostalo. Taj podatak je dovoljno znakovit koji je bio status kanonskog prava i da je ono na neki način prirođeno pravnoj naobrazbi.

Izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić

Korisno bi bilo reći što je kanonsko pravo i kako se doživljava, budući da se radi o skupu pravnih normi unutar Katoličke Crkve?

 Kanonsko pravo se često gleda s religijske točke gledišta. No, u pravilu, to čine osobe kojima je upravo ovaj kolegij potreban. Gleda li se povijest, na Pravnom fakultetu, kanonsko pravo se ponajviše bavilo problematikama koje su i danas aktualne; ne toliko ženidbenim pravom, već imovinskim aspektom, odnosom Crkve i cara, Crkve i države, i tim preklapanjima. To nije ništa novo. Kanonsko pravo u Hrvatskoj slijedilo je tradiciju bečkog Pravnog fakulteta i Bečkog sveučilišta koje je te odnose izučavalo još u drugoj polovici XIV. stoljeća.

Godine 1946. kanonsko pravo je izbačeno s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kome je smetalo?

Te je godine kanonsko pravo predavao glasoviti prof. Mihajlo Lanović. Ono je uklonjeno zbog nepoćudnosti, iz isključivo ideoloških razloga. Zanimljivo je što se tada događa s našom hrvatskom uljudbom i kulturom? Nemojmo zaboraviti da je kanonsko pravo pozitivno, važeće, univerzalno pravo, te odražava zapadnoeuropsku i srednjoeuropsku tradiciju. Zbog nepoćudnosti, raskinuvši veze s kanonskim pravom, zapravo, mi smo izašli iz kruga sveučilišta kojima kanonsko pravo izgrađuje renome. Za primjer uzmimo stara ugledna njemačka sveučilišta s najdužom tradicijom, sva ona do danas imaju kanonsko pravo. U Italiji nema niti jednog ozbiljnijeg fakulteta koji drži do sebe, a da nema katedru za kanonsko pravo, a ono se izučava u dvije pojavnosti – kao kanonsko pravo i crkveno pravo koje se bavi odnosom Crkve i države. Stoga, ukinuće uslijed nepoćudnosti predmeta, izrazito je doprinijelo tome da se mi odvajamo od onih pravnih krugova i kulture, pravne uljudbe kojoj danas toliko težimo, a nalazi se u srednjoj i zapadnoj Europi.

Izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić i mr. sc. Tanja Maleš

S kojim ste se izazovima susreli prilikom njegova ponovnog uvođenja?

 Izazov je bio osmisliti taj kolegij da bude zanimljiv, aktualan, da ima praktičnu vrijednost. Na tome se radilo više godina. Pristup je bio znanstveni i tehnički, ne ideološki i ne religijski. Temeljni motiv bio je taj što kanonsko pravo u Hrvatskoj poprima sve veće značenje, pojavljuje se u praksi, judikaturama, ali i donosi određene nepoznanice. Izazov je bilo oduprijeti se posvemašnjem nerazumijevanju kanonskog prava, što je kanonsko (interno pravo Katoličke Crkve), a što crkveno pravo (odnosi Crkve i države). To nerazumijevanje bilo je čimbenik koji i danas unosi određeno nepovjerenje prema tom predmetu, ali bez razloga. U nekim povoljnim prilikama ovaj je kolegij mogao i trebao biti uveden ranije. Problem svakako nisu bile osobe koje imaju drugačije ideološke poglede. Problemi su bili među nama. Kanonsko pravo moglo se uvesti i ranije. Međutim, ovako nam je bilo ostavljeno dovoljno vremena da u kvalitetnoj interakciji izgradimo kolegij koji će studentima biti zanimljiv.

Postoje li u praksi dodirne točke kanonskog prava i pravnog sustava Republike Hrvatske?

Radi se o pojavnostima koje imaju kanonski i crkveni element, ali su uklopljene u hrvatski pravni sustav. Primjerice, obrazovni element – osnovne i srednje škole Katoličke Crkve koje su uklopljene u hrvatski obrazovni sustav, zatim različite zaklade (npr. palijativna skrb). Dolazim iz Porečke i Pulske biskupije u kojoj upravo radimo hospicij, dom za palijativnu skrb. Ona će biti Caritasova ustanova, ali će biti dostupna svima i bit će dio hrvatskog sustava socijalne skrbi za tu specifičnu skupinu nemoćnih osoba. Zar ti fenomeni, gdje se dodiruju hrvatsko pravo i kanonsko pravo, nisu vrijedni proučavanja? Takvih primjera nalazimo u stvarnom pravu glede stjecanja nekretnina, vlasništva, zatim u obveznom pravu kod ugovora, u odštetnom pravu, u upravnom pravu, u radnom pravu poput kanonskih mandata, oporezivanju crkvenih pravnih osoba, itd. Ovaj predmet nije niti povijesni niti teorijski. On je praktični i potreban je studentu, jer kako vrijeme odmiče, susretat ćete se s ovom tematikom i potrebno je informirati se.

U kojoj godini studija je moguće upisati izborni predmet kanonskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu?

 Za proučavanje ovih kategorija potrebno je da je student svladao fundamentalne pravne grane. Ovo nije povijesni predmet i nemoguće je s njim početi pravno obrazovanje. Tijekom povijesti on je bio obvezni kolegij na drugoj godini. Danas se izučava na petoj godini pravnog studija. Student ga može upisati. Traži se da ima određena znanja iz radnog prava, građanskog i upravno-pravnog, da bi učinkovito mogao pratiti i sagledati široku lepezu učinaka koje dodir kanonskog i hrvatskog prava stvara u hrvatskom pravnom poretku. Važno je naglasiti da je to izborni predmet… Što će vas potaknuti da upišete taj predmet? Skepsa, zdrava skepsa. I tome se radujem, jer zdrava skepsa gura svijet naprijed. Ona je razlog zašto je nastalo sveučilište, ali i razlog zašto je ovaj predmet uveden. Ljudi su skeptični. Ako postoji zdrava, a ne ideološka skepsa prema nečemu, to znači da nam je nešto nepoznato i da se u nečemu ne snalazimo. I upravo sada, u uvjetima kada sigurno u određenim krugovima postoje određene zadrške, određena zdrava skepsa, mi nudimo način da se ljudi informiraju, upišu taj kolegij, vide njegovu bit i narav.

Prof. Milotiću, je li opravdan strah da se ovdje radi o utjecaju Crkve na državu? Kakvo je Vaše gledište na odnos Crkve i države općenito s obzirom da je to vaša specijalnost i da u tom području slovite kao vodeći stručnjak?

 Odnos religijskih zajednica i RH naznačen je u njezinu ustavu. Namjera ustavotvorca je vrlo jasna. No, da ne bude zablude, najpreciznije odijeljenost RH od Katoličke Crkve definira ugovor Svete Stolice i RH o pravnim pitanjima govoreći da su to dva poretka odvojena jedan od drugoga, i da su to dva entiteta koji svaki žive u svojem vlastitom sustavu. Ja sam jedan od znanstvenika koji se izrazito zalaže za potpunu odijeljenost Crkve od države, i to na način da ne činimo granice fluidnima. Naime, to danas u medijima, pa i ljudi iz Crkve i znanstvenici koji se bave tim odnosom, vrlo često radi nekih sitnih interesa kažu da su to dva različita entiteta, ali ipak tu negdje postoji dodirna točka gdje jedan na drugog konceptualno utječu. Smatram da je za zdravu Crkvu i za dobrobit Crkve važno da je ona u svakom trenutku odijeljena od države. Reći ću i zašto. Sjetite se što je rekao Božo Milanović na mirovnoj konferenciji u Parizu novinaru, da “režimi prolaze, a narodi ostaju”, države se mijenjaju, politički sustavi se mijenjaju, a narod ostaje. Crkva s njim ostaje. Pogled Crkve usmjeren je nekoliko desetljeća unaprijed, ali u biti na vječnost. Crkva se ne smije zamarati trenutnim političkim krčmama. Sjetimo se primjera iz povijesti. Uvijek se događao obrnuti proces od onoga što mi danas shvaćamo. Država je u pravilu zadirala u Crkvu, a kad god se Crkva, želeći neki oblik teokracije, upetljala u civilnu vlast kroz povijest, to nikada nije rezultiralo dobrim za Crkvu. Sjetimo se primjera iz povijesti, problematike investiture, slučajeva iz Južne Amerike, Španjolske i Francova režima… Stoga, koncept koji nije vremenit, poput Crkve, mora ostati sam svoj. Crkva i država koegzistiraju, imaju dodirnih točaka, ali ta granica mora biti stroga. Osobno na tome u svakom dijalogu i diskursu inzistiram. Ovaj predmet se time ne bavi, ali uvjeravam vas da nema straha od prodora Crkve na Pravni fakultet, jer kada bih to učinio ja ili netko drugi, to bi značilo da želi zlo Crkvi.