Sud i milosrđe

1. U psalmu 116. čitamo: “Dobrostiv je Gospodin i pravedan, pun sućuti je Bog naš.” Na prvi pogled sud i milosrđe kao da su dvije nespojive stvarnosti ili barem izgleda da se druga nadopunjuje s prvom samo ako primijeni svoju neiscrpivu moć. Treba doista shvatiti logiku Svetog pisma koje ih povezuje i, dapače, prikazuje kako jedna bez druge ne može postojati.
Smisao božanske pravednosti postupno se otkriva u Starome zavjetu počevši od položaja onoga koji je dobro radio a osjeća se nepravedno ugrožen. On tada u Bogu nalazi svoje utočište i obranu. To je iskustvo više puta izraženo u psalmima koji, na primjer, tvrde: “Znam da će Jahve dati pravo ubogu i pravicu siromasima. Zaista, pravedni će tvoje ime slaviti, pred tvojim će licem boraviti čestiti” (Ps 140,13-14). Posredovanje u korist potlačenih Sveto pismo shvaća nadasve kao Božju pravednost ili vjernost spasenjskim obećanjima danima Izraelu. Pravednost, dakle, ona od Boga, koja proizlazi iz besplatne i milosrdne pobude s kojom se je On povezao sa svojim narodom u vječni savez. Bog je pravedan jer spasava, ispunjajući tako svoja obećanja, dok je sud nad grijehom i nad opakima samo naličje njegova milosrđa. U to pravedno milosrđe može se uvijek pouzdati grešnik koji se iskreno pokajao (usp. Ps 51,6-16).
Pred poteškoćom kako naći pravednost u ljudima i njihovim ustanovama, u Bibliji se otvara vidik da će se pravednost potpuno ostvariti samo u budućnosti, po djelu otajstvene osobe koja će postupno preuzimati jasnije “mesijanske” osobine: kralj ili sin kraljev (usp. Ps 72,1), mladica koja će “izbiti iz panja Jišajeva (Iz 11,1), “izdanak pravedni” Davidov potomak (Jer 23,5).
2. Mesijin lik, naslućen u mnogim tekstovima, osobito proročkih knjiga, poprima u pogledu spasenja zadaće vlasti i suda za boljitak i rast zajednice i njezinih pojedinih članova.
Sudačka će se zadaća izvršiti nad dobrima i nad zlima, koji će se zajedno pojaviti na sudu, gdje će se proslava pravednih pretvoriti u stravu i čuđenje opakih (usp. Mudr 4,20 – 5,23: usp. također Dn 12,1-3). Sud povjeren “Sinu čovječjemu”, u tajanstvenom viđenju Knjige proroka Danijela, imat će za posljedicu pobjedu puka Svetaca Svevišnjega nad ruševinom zemaljskih kraljevstava (usp. Dn 7, rr. 18 i 27).
S druge strane, također onaj tko može očekivati dobrohotan sud, svjestan je vlastitih ograničenja. Tako se ističe svijest da je nemoguće biti pravedan bez božanske milosti, kako to psalmist podsjeća: “Gospodine, … u pravednosti me svojoj usliši. Ne idi na sud sa slugom svojim, jer nitko živ nije pravedan pred tobom!” (Ps 143,1-2)
3. Ista se logika naposljetku ponovno nalazi u Novome zavjetu, gdje je božanska pravednost povezana s Kristovim spasiteljskim djelom.
Isus je Sin čovječji kojemu je Otac predao sudačku vlast. On će izvršiti sud nad svima koji budu izašli iz grobova, odjeljujući one koji su određeni za na uskrsnuće života od onih koji će doživjeti uskrsnuće osude (usp. Iv 5,26-30). Ipak, kako ističe evanđelist Luka, “Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,17). Samo onaj koji je odbio spasenje koje mu je Bog ponudio s bezgraničnim milosrđem, bit će osuđen, jer će se sam osuditi.
Sveti Pavao produbljuje spasenjski smisao “Božje pravednosti”, koji se ostvaruje “po vjeri u Isusa Krista, prema svima koji vjeruju” (Rim 3,22). Pravednost Božja je tijesno povezana s darom pomirenja: ako smo po Kristu pomireni s Ocem, možemo i mi, po njemu, postati pravednost Božja (usp. 2 Kor 5,18-21).
Sud i milosrđe se tako shvaćaju kao dva dometa istog otajstva ljubavi: “Jer, Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje” (Rim 11,32). Ljubav, koja je u temelju božanskoga stava i mora postati temeljna vjernikova krepost, potiče nas stoga imati pouzdanje u dan suda, isključujući svaki strah (usp. 1 Iv 4,18). Poput toga božanskog suda, i ljudski se sud mora vršiti prema zakonu slobode, u kojem mora pretegnuti upravo milosrđe: “Tako govorite i tako činite kao oni koji imaju biti suđeni po zakonu slobode. Ta nemilosrdan je sud onome tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom” (Jak 2,12-13).
5. Bog je Otac milosrđa i svake utjehe. Stoga u petoj prošnji najizvrsnije molitve “Oče naš”, “naša molba počinje s #!priznanjem#!, kojim istodobno priznajemo svoju bijedu i njegovo milosrđe” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2839). Otkrivši nam puninu Očeva milosrđa, Isus nas je također poučio da se tom Ocu tako pravednom i milosrdnom pristupa samo po iskustvu milosrđa koje mora označavati naše odnose s bližnjim. “Ta bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Odbijanjem praštanja braći i sestrama, naše se srce zatvara, i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu” (KKK br. 2840)