“Bioetika na pragu 2000” – simpozij u Torinu

Pitanja bioetike danas doista predstavljaju jedno od velikih područja sukobljavanja, koje se ne može svesti tek na sučeljavanja mišljenja između laicista i katolika. “Sukobi”, koji su se o tom pitanju, a prema pisanju rimskoga dnevnog lista “La Republica”, “rasplamsali” posljednjih dana u Italiji nastaju iz povezivanja tri čimbenika: sve veće prisutnosti bioetičkog pitanja, stava Crkve, te uznemirenosti katolika u politici. Zbog toga – želi li se ići do samih korijena sukoba današnjice – potrebno je razmišljati upravo o bioetičkim pitanjima, ne upadajući u bilo kakve zloporabe koje mogu pratiti ta pitanja. Čini se, tvrdi Stefano Rodot( u “La Repubblici”, da su pitanja danas poprilično jasna: Koja je granica na kojoj znanstveni razlozi moraju “popustiti” pred drugim potrebama? Tko može odrediti tu granicu? Savjest pojedinca, etika koju dijeli veći broj ljudi, pravni propis?
Ipak, potrebno je upozoriti na neprilične i neprimjerene “bijegove” u pravno područje, kao da bi se pravnim propisima sve moglo riješiti. Pravni propisi, jasno je svima, ne mogu nigdje nadoknaditi nedostatke pa čak i pomanjkanje zajedničkih i “čvrstih” vrijednosti. Posebno ne na jednom od ovako osjetljivih područja.
Osim toga, u “pravnim rješenjima” – s jedne strane – postoji i opasnost da se, na autoritaran način, nametne određeno (jednostrano) uvjerenje ili stajalište. S druge pak strane, kada se prebrzo “otisnemo” na pravni put, gotovo nikad ne uspijemo doći do rješenja sukoba, već ga samo “raspirujemo” ili potičemo na odbacivanje ili “zaobilaženje” (tzv. “rupe u zakonu”) pravnih propisa, koje vodi do društvenog obezvrjeđenja takvih propisa.
“Bioetika je u modi. Opće zanimanje za nju raste. No, govoriti o njoj previše moglo bi nas dovesti do banalizacije tog pitanja. Nužno bi bilo novo približavanje znanstvenoj rigoroznosti.” Tako misli i upozorava Michele Schiavone, ravnatelj Odjela sudske medicine u Genovi, koji je 10. lipnja sudjelovao u raspravi koju je u Torinu priredilo udruga “Novo tisućljeće” na temu “Bioetika na pragu 2000.” Bioetika ne želi staviti “brnjicu” znanosti, štoviše ona je primjena znanosti, pa čak i moralni nadzor nad upotrebom znanosti i tehnologija kojima je čovjek na biomedicinskom planu danas izložen, istaknuo je, među ostalim prof. Schiavone.
Iza bioetike mora stajati etika koja poštuje personalistički model usredotočen ne na apsolutnu slobodu, već na čovjeka kao objektivnu vrijednost, izjavio je u toj prigodi don Mario Rossino, profesor morala na Teološkom fakultetu sjeverne Italije. “Etičke smjernice čovjeka promatraju u njegovoj cjelokupnosti (tijelo, duh), a ne kao skup dijelova. Dostojanstvo ljudske osobe poistovjećuje se s ostvarenjem života u vlastitoj odgovornosti i u skladu s osobnim uvjerenjima, te u potpunom poštivanju tijela”, istaknuo je prof. Rossino, prema čijem mišljenju “dostojanstvo ljudske osobe mora biti etički temelj na kojem treba graditi, a to se dostojanstvo obogaćuje svim ljudskim pravima.”
Prof. Franco Linari, umirovljeni primarijus bolnice Bratstva Reda svetih Maura i Lazara, te ravnatelj Bioetičkog centra, podsjetio je na dva važna datuma za bioetiku: godine 1960., rekao je, utemeljen je prvi bioetički institut, a 1972. po prvi se puta rodilo dijete iz epruvete. “Znanstvenim otkrićima ne može vladati samo onaj koji do njih dođe, već je potrebno bdjeti i nad posljedicama”, smatra prof. Linari, te dodaje da se posljednjih godina “previše prostora posvećuje vrijednosti gena, a zaboravljena je jedinstvena i neponovljiva odgovornost svakoga ljudskog bića.” A poštivanje ljudske osobe te njezinog dostojanstva stvorenja Božjega trebalo bi biti upravo u središtu svakog znanstvenog – pa i bioetičkog – istraživanja. (dl)

2