U pozdravnoj riječi organizator ove obljetnice domaći župnik Ivica Puškadija ml. podsjetio je kako je prije 20 godina u zagrebačkoj katedrali tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić zaredio devetoricu mladomisnika, a u narednim tjednima u Varaždinu i Požegi zaređena su još četvorica svećenika.

Prigodnu propovijed održao je mons. Kovač koji je govorio je o ljepoti i zahtjevnosti svećeničkog poziva. Istaknuo je kako Bog poziva ljude različitih životnih putova da ga slijede te da se svećenička služba ne temelji na ljudskoj snazi, nego na povjerenju u Boga. Osvrnuvši se na riječi psalmista: „Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju“ (usp. Ps 121), naglasio je da svećenik i u trenucima slabosti, kušnji i nesigurnosti svoju snagu pronalazi u Kristu.

“Nije najveća kušnja svećenika umor, nerazumijevanje ili manjak uspjeha. Najveća kušnja dolazi onda kada čovjek koji svaki dan stoji pred oltarom počne osjećati kako mu Bog postaje dalek. Kada ruke svakodnevno drže Presveto Tijelo Kristovo, a srce prolazi kroz suhu pustinju. Kada izgovara riječi vjere drugima, a sam prolazi kroz tamu pitanja. Kada propovijeda nadu, a osjeća teret vlastitih borbi. To je paradoks svećeništva”, rekao je biskup.

Istaknuo je da „obljetnice svećeničkog ređenja nisu proslava ljudi koji nikada nisu posrnuli. Nisu ni proslava ljudi koji su uvijek bili jaki. One su proslava Božje vjernosti prema ljudima koji su mnogo puta osjetili svoju slabost, ali ostali na nogama.“

Biskup je pritom zapitao „koliko je samo bilo trenutaka kada je trebalo nastaviti, a srce je bilo umorno. Koliko je bilo dana kada se činilo da plodova nema. Koliko je bilo susreta u kojima je trebalo nositi tuđu bol dok je vlastita još uvijek krvarila.“

Osvrnuvši se na godine svećeničke službe, biskup je rekao da „vidimo mnogo toga što ljudske oči ne mogu izmjeriti. Vidimo krštenja kojih se više nitko ne sjeća. Ispovijedi koje nitko osim Boga nije čuo. Bolesničke sobe u koje više nitko ne ulazi. Suze udovica, molitve majki, posljednje uzdahe umirućih. Toliko trenutaka u kojima je Krist preko naših ruku i riječi dotaknuo ljudske živote. A možda će se tek u vječnosti pokazati koliko je dobra učinjeno kroz jedno vjerno ‘da’ izgovoreno prije mnogo godina.“

Rekao je da ovaj dan ne zahvaljuju samo za prošlost, nego mole i za budućnost „da Gospodin, koji nas je pozvao, ostane naša snaga. Da nas sačuva od umora srca, od ravnodušnosti i od one najopasnije kušnje – da zaboravimo kako je On prvi nas ljubio.“

Pri koncu misnog slavlja generacija dijecezanskih svećenika Zagrebačke metropolije ređenih 2006. predvoditelju slavlja biskupu Kovaču uputila je prigodni govor i dar.

U ime generacije obratio se rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković, istaknuvši kako okupljene svećenike s biskupom povezuje više od dvadeset i šest godina zajedničkog puta – od bogoslovskih dana, preko svećeničkog ređenja 2006. godine, pa sve do sadašnjeg trenutka kada „s ponosom gledamo kako je Gospodin između nas izabrao Vas za službu biskupa“.

Kao znak blizine i trajnog zajedništva, generacija je biskupu Kovaču darovala pektoral – prsni križ, izrađen u srebru prema njegovu biskupskom grbu, rad Daniela Cirimotića.

Svećenici slavljenici zaređeni 2006. godine su: Alen Lulić, Marko Kovač, Matija Pavlaković i Luka Slijepčević iz Zagrebačke nadbiskupije; Saša Jozić iz Sisačke biskupije; Krunoslav Milovec, Damir Slamek i Ivica Puškadija ml. iz Varaždinske biskupije te Želimir Žuljević iz Požeške biskupije.

Ovogodišnjoj obljetnici ređenika generacije 2006. pridružili su se i svećenici prijatelji vlč. Patrik Alatić (Požeška biskupija) i vlč. mr. Mladen Škvorc (Zagrebačka nadbiskupija), ređenici generacije 2005.