Susret je započeo okupljanjem u dvorani Biskupskog dvora, gdje su okupljene pozdravili povjerenik za ustanove posvećenog života vlč. Zvonimir Badurina Dudić te krčki biskup Ivica Petanjak. Izrazio je radost što su se na Dan posvećenog života okupili toliki redovnici i redovnice. „Važan je to dan u kojem se zahvaljuje na postojanju posvećenih osoba koje su znak Božje prisutnosti u ovome svijetu“, rekao je biskup te pozvao na zauzimanje da redovničke zajednice postanu svojim životom i zajedništvom odraz Kraljevstva nebeskog.

Fra Bernardin Rubinić, franjevac trećoredac na službi u Portu na o. Krku, koji je u 88. godini života, a prošle je godine svečano proslavio dijamantni jubilej – 65. obljetnicu svećeničke službe, u kratkom predavanju predstavio je svoj životni put i bogato pastoralno iskustvo.

Uslijedilo je misno slavlje u krčkoj katedrali koje je u koncelebraciji osamnaestorice svećenika i redovnika, predvodio biskup Petanjak. U homiliji istaknuo je: „Teško je biti iskren prema samom sebi i teško je biti iskren prema prijatelju i onom kome želiš dobro, jer nikad ne znaš hoće li on tvoju riječ doživjeti kao prijateljsku ili kao napad na sebe. Famozna bratska opomena, koja u sebi nema ništa zla prema drugome, je znak ljubavi i zajedništva koje bi morale zauzimati središnje mjesto kako u našim redovničkim zajednicama, tako i u obiteljima i u cijeloj kršćanskoj zajednici. Papa Franjo kaže da je bratska opomena uzajamna usluga koju možemo i moramo činiti jedni prema drugima.

Također, pozvani smo ići u svijet. Moramo izaći iz naših zaštićenih prostora i krenuti ususret drugima i drugačijima, s ciljem da im donesemo Kristovo evanđelje. Svijet će se na sve moguće načine odupirati, ali mi ne smijemo izgubiti iz vida da je svijet Božji. To je svijet koji Bog ljubi i želi spasiti. Isus ne dopušta da se mi od tog svijeta distanciramo, bez obzira u kakvu ćemo oluju upasti.

Dvoje je sigurno: oluja se ne može izbjeći, ali u toj oluji mi nismo sami. S nama je Isus Krist kojemu uvijek treba dati mjesta na svoj barci i prihvatiti ga takvog kakav se nama daje. Znati da je s nama i onda kad spava, i onda kad mislimo da nas ne čuje. Isus traži od nas vjeru. Vjera ide dalje naprijed i onda kad se uopće ne vidi kako bi se moglo ići i kako će se to dovršiti. U vjeri unaprijed dobivamo ono čemu se nadamo. Vjera daje sigurnost i snagu da se ide naprijed i da se izdrži unatoč svih mogućih oluja. Mnoge naše redovničke zajednice danas se u najmanju ruku osjećaju kao one u kojima je Isus zaspao i kao da ne mari što se nalazimo u olujama ili što ćemo nakon više stoljeća možda potpuno nestati. Unatoč toga samo jedno bi bilo važno: je li Isus Krist u našim zajednicama, pa makar i spava? Sve dok on spava u našim zajednicama mi smo sigurni, jer ga treba samo malo prodrmati, probuditi i on će odmah djelovati.

Mi smo u pogibelji i na rubu ponora ako Isusa više nema među nama. Ako smo se umislili da svemu drugome trebamo dati više prostora i da se moramo angažirati na svim mogući poljima, a to nas doslovno izjeda i pucamo po šavovima, jer nas nema i jer ne stižemo napraviti ono što se od nas očekuje, a u svemu tome Isus je u našem životu tek na sporednom mjestu. Samo ako nam Isus Krist bude na prvom mjestu, možemo s nadom i sigurnošću gledat u budućnost.”

Na kraju misnog slavlja biskup je s okupljenim svećenicima i redovnicima, predvodio molitvu na grobu sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića.