Misno je slavlje predvodio mons. dr. Andrija Anišić, župnik Župe sv. Roka u Subotici i predsjednik udruge Dužijanca, propovijedao je don dr. Tomislav Mlakić, župnik na Kupresu i predstojnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije, a svjedočanstvo na kraju mise, opisavši svećeničko zajedništva iznio je fra Miljenko Stojić Mika, OFM, župnik u katoličkoj crkvi svetog Nikole u Frauenfeldu i hrvatski misionar u Švicarskoj.

Navedeni svećenici jedno su vrijeme zajedno studirali na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (nekada Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu) te stanovali u Kolegiju „Sveti Josip“ Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu.

Uz spomenute svećenike koncelebrirali su još svećenici Subotičke biskupije: vlč. Árpád Pásztor župnik Kraljica sv. Krunice – Telečka, vlč. Franjo Ivanković, župnik Svetog Marka Evanđelista – Stari Žednik, vlč. Josip Štefković, župnik Uzvišenja sv. Križa i Sv. Nikole Tavelića – Sombor, zatim p. Vinko Maslać, DI isusovac, župnik hrvatske župe u Skopju, vlč. Gergely Beer, župnik Uzvišenja Svetog Križa, Branjin Vrh i župni upravitelj u Popovcu i Baranji Đakovačko osječka nadbiskupija, fra dr. Franjo Vidović, predavač na Teološkom fakultetu u Grazu, predstojnik Instituta za religijsku pedagogiju u Klagenfurtu i ravnatelj Klasične gimnazije u Koruškoj, dvojica svećenika Bjelovarsko-križevačke biskupije: vlč. David Andrejić, župnik Svetog Ivana Ivanjska i vlč. Jakov Golomeić, župnik Presvetog Trostva Veliko Trojstvo, zatim p. Tomislav Topić, trapist i župnik Svetog Roka u Bosanskoj Gradišci Banjalučke biskupije, p. dr. Ivica Musa, DI, profesor na Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, vlč. Illes Csuzi, župnik Svetog Martina Gornji Martinci biskupije Pečuh, p. Filip Vicić, lazarist, župnik Uznesenja BD Marije Novigrad na Dobri, mons. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije, fra Domagoj Šimunović OFM, franjevac u Slavonskom Brodu, i negdašnji odgojitelj navedenih svećenika. Spomenutim svećenicima u koncelebraciji su se pridružili i vlč. Dragutin Goričanec, župnik Završja, fra Ivan Crnković, ravnatelj Klasične gimnazije „Fra Marijan Lanosović“ u Slavonskom Brodu i mons. Antun Sente ml., rektor svetišta sv. Josipa.

Pjevanje su animirali članovi župnog zbora Uznesenja BDM Novigrad.

U prigodnoj homiliji dr. Tomo Mlakić između ostalog je kazao kako ga raduje sa svećenicima koji su jedni drugima godinama suputnici u svećeništvu i s okupljenim narodom prelomiti večerašnju Božju riječ, te zajedno tragati za porukom. Biti kršćanin danas znači svjedočiti nadu. Je li nada možda drugo ime za Uskrs? Dvojica snuždenih i razočaranih učenika vraćaju se u svoje selo nakon tragedije i katastrofe koja se dogodila u Jeruzalemu. Što bi mogla biti poruka? Mi u svojoj svakodnevici susrećemo toliko razočaranih ljudi, ja bih rekao toliko razočaranih branitelja, toliko razočaranih mladih, ljudi koji napuštaju domovinu. Pokušaj se prisjetiti nekoga koga susrećeš svaki dan, a tužan je i razočaran, snužden. Jedna od poruka večerašnjeg evanđelja bi mogla biti da kroz život ne idemo sami. Mi inače kao kršćani svoju vjeru ne živimo sami već zajedno. Zato neka ovo bude prva poruka: usudimo se putovati zajedno. I još nešto, nemojmo se bojati razgovarati o svojim razočaranjima. I na tom svom životnom putovanju kroz svakodnevicu, trudimo se ne odbacivati strance. Zašto? Čini se da se Isus često maskira i prilazi nam, a da toga nismo svjesni. Možda će se maskirati u suprugu, u sina, u prijatelja, možda u župnika. Svakako najlakše i najčešće ćemo njegovo lice otkriti na licima drugih ljudi, kazao je don Tomislav.

Tako nam za oči zapinje ovaj večerašnji uzdah u Evanđelju, a mi se nadasmo. Prvo trebamo znati da naš Bog nije Bog koji ispunjava sve ljudske želje. I naš je život prepun neispunjenih nadanja. Toliko je neispunjenih nadanja u našim obiteljima, u prijateljstvima, u svim zajednicama. Možda je večeras ovo evanđelje i prigoda i izazov da se suočimo sa svojim neispunjenim očekivanjima i što učiniti s njima poput ove dvojice na putu u Emaus? Ispričajmo ih večeras Isusu.

Nakon ovog uzdaha o neispunjenim nadanjima oni ovom strancu kažu da ih zbuniše žene koje tvrde da su ga vidjele Uskrsloga. Što bi ovdje mogla biti poruka? Dobro je s vremena na vrijeme dati se zbuniti iskustvima drugih, vjerovati onima čije je živote Bog promijenio. Učimo se susrećući ljude, prepoznavati one u čijim životima se Bog pokazao velikim. I jedna od najljepših scena meni osobno u evanđelju jest ova: A Isus kao da htjede dalje. Ne Isus nikada neće dalje. Isus nikada neće dalje od čovjeka. Isus želi ostati s nama i s tobom i sa mnom. Isus želi navratiti u našu kuću, ali ima onaj dio koji mi trebamo učiniti, trebamo ga pozvati – ostani jer zamalo će večer. Vidite kako je Isus obazriv, Isus ne želi smetati zato usudimo se večeras pozvati ga u svoju kuću u svoje srce, usudimo se večeras podijeliti s Bogom sve što živimo.

I onda ono što slavimo svaki puta kada slavimo Presvetu euharistiju prepoznaše ga u lomljenju kruha. Neka i ovo bude jedna od večerašnjih poruka. Trudimo se na svetim misama prepoznavati Boga koji s nama putuje i dijeli sve ono što mi živimo. Imajmo se hrabrosti večeras upitati: Živim li ja od svetih misa? Boga stvarno lakše prepoznajemo zajedno. Usudimo se večeras upitati: Mogu li oni koji navraćaju u naše crkve, mogu li u našim crkvama u našim župnim zajednicama prepoznati Uskrslog Gospodina? Mogu li na našim licima prepoznati da smo svjedoci, mogu li na našim životima prepoznati da smo i mi susreli Uskrslog Gospodina? Nije li nam gorjelo srce dok nam je govorio i tumačio pisma?

Možda zadnje pitanje večeras za koje bi volio da ga svatko od nas sebi postavi – kada je zadnji puta gorjelo moje srce, kada sam ga ja zadnji puta susreo licem u lice, oči u oči? I što nam je onda činiti nakon susreta? Nema nam druge nego se vratiti u svoje Jeruzaleme, a to su naše obitelji, naša prijateljstva, to je naša svagdašnjica. Vratiti se i svjedočiti sve ono što smo doživjeli na svom putu u Emaus. U jednoj riječi naše poslanje je svjedočiti da smo ga susreli. To neka bude ono što ćemo živjeti nakon ovoga lomljenja kruha, svjedočiti drugima da smo ovdje doživjeli prazan grob i da smo susreli Uskrslog Gospodina, zaključio je dr. Mlakić.

Pri kraju misnog slavlja fra Miljenko Stojić Mika, OFM, župnik u katoličkoj crkvi svetog Nikole u Frauenfeldu na svoj je način opisao okupljene svećenike i prezentirano zajedništvo. Došli smo zajedno sa svih strana. Djelujemo u susjednim državama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, na Kosovu, Austriji, Švicarskoj. Povezuje nas i obilježava raznolikost. Od početka našega studija razumjeli smo da dolazimo iz raznih biskupija, raznih crkvenih zajednica, redova i nacionalnosti, ali nam je zajednički studiji. Hrvati, Mađari, Albanci, iako različitih nacionalnosti studirali smo zajedno i ostali povezani. Nakon Domovinskog rata počeli smo ovakva druženja jer nažalost za vrijeme rata nije bilo moguće jer smo živjeli na različitim stranama. Ta raznolikost je nešto bitno. Neki se ljudi na to žale, te zbog toga ne mogu zajedno. Eto mi smo vrlo raznoliki, a ipak smo zajedno i hvala Dragom Bogu na tome. Ovi susreti nas obogaćuju, vesele, radujemo se. Prije svete mise mi je došla misao kako nas ima više nego što Kotorska biskupija uopće ima svećenika. Tako da smo malo od njih brojčano jači. Osim ovog zajedništva imamo i grupu na Viberu pa se svaki dan pozdravimo s dobro jutro, kako ste, jeste živi, zdravi. Nekada malo bocnemo jedni druge nečim itd. što je sastavni dio života, nema ljutnje. Ako se netko i naljuti pa iziđe iz grupe onda me zove nakon par dana i kaže ma nešto sam greškom izišao iz grupe, vratite me nazad. Iako znam da nije greškom ali nema veze i mi smo ljudi. Dakle unatoč različitosti ostajemo zajedno, sve nas to lijepo povezuje, zapravo povezuje nas Isus i njegova radosna vijest, propovijedanje nade, kršćansko zajedništvo i ljubav,  zajednički jezik ljudi koji su u mnogočemu različiti. Evo to bih isto preporučio svima vama.

Trenutno sam u Švicarskoj na službi, pa kad tamo osjetim među našim ljudima – ionako nas malo ima – pa se dijelimo, neko je od nečega istočno, netko zapadno, ne znam ni ja, pa imamo s ove i s one strane, tada im kažem draga braćo kršćani katolici, vi možete imati različiti mentalitet kada se pravi juha, gulaš, pita, čobanac, janje, odojak, ne znam što sve drugo, ali kad je u pitanju Isus Krist nema tu rasprave, mi usvajamo Isusov mentalitet i zato možemo zajedno. U današnje vrijeme ljudi više ne mogu zajedno jer nestaje ljubavi. To i sami nažalost znate. Tamo gdje su ljudi kompaktno živjeli više ne mogu. Zašto? Jer onaj je kupio auto. Odakle mu, što je i gdje ukrao, što i kako itd. Nema više Bože blagoslovi, pomozi, daj mu da bude dobro, nego se pita odakle, što, kako, lopov itd. Zaboravljamo na Isusa koji otvara naše oči i daje nam da sve drugačije gledamo poručio je fra Miljenko, te dodao.

Još bi htio spomenuti i u vaše molitve preporučiti jednog našeg kolegu koji boluje od leukemije već trinaest godina. Žarko želi biti s nama i osjeća koliko ovo sve vrijedi, no međutim bolest se pogoršala pa je ovih dana završio u bolnici u Zagrebu. Preporučam ga u molitve! Molite za nas, molite za sve svećenike da čuvamo jedinstvo i zajedništvo jer to je bit naše vjere. Evo to svima vama želim kada god vidite nešto dobro recite hvala ti Bože što ona ili on dobro radi i ja bih to poželio tako.

Svake se godine na sličan način okupljamo kod nekog od naših kolega. Tako ćemo iduće godine poći, ako Bog da, u Makedoniju jer je jedan od naših kolega župnik u Skopju, zaključio je fra Miljenko Stojić Mika.