U izlaganju „Prihvatiti, zaštititi, promovirati i integrirati“ dr. Vujica je predstavila odnos Sveto pismo i izbjeglice, nastanak Svjetskog dana migranata i izbjeglica te odnos Papa prema migrantima i izbjeglicama. Svjetski dan migranata i izbjeglica Crkva obilježava od 2005. g. No, prvotno je Dan migracija utemeljio papa Pio X. 1914. g., potresen velikim migracijama talijanskog stanovništva, osobito u SAD. Od 1876. do 1976. g. iz Italije je iselilo 27 milijuna ljudi. Papa Benedikt XV. pismom ‘Bol i zabrinutost’ poziva talijanske biskupe da osvijeste vjernike na patnje sunarodnjaka i da se skuplja novac u prilog pastoralnim djelatnicima za talijanske migrante i za Koledž koji je utemeljen u Rimu za formiranje misionara za emigraciju. Prvi Dan migranata obilježen je prve korizmene nedjelje, 21. veljače 1915. g. Papa Pio XII. apostolskom konstitucijom ‘Exsul Familia’ 1952. g. preporučuje da se Godišnji dan ‘Pro emigranti’ proširi i na emigrante iz drugih naroda i da se obilježava u cijelom svijetu prve nedjelje adventa. Papa Pavao VI. 1969. g. potvrđuje važnost da se Dan migranata obilježava na svjetskoj razini i za sve migrante. Prema uputi ‘Erga migrantes caritas Christi’ iz 2004. g. taj Dan treba proširiti i na izbjeglice. Biskupske konferencije i Istočne katoličke Crkve utemeljile su datum za ‘Dan (tjedan) migranata i izbjeglica’ na način koji dopuštaju lokalni uvjeti. Od 2005. g. taj dan se slavi kao ‘Svjetski dan izbjeglica i migranata’ za Crkvu u cijelom svijetu, druge nedjelje nakon Bogojavljenja. Na zahtjev mnogih biskupskih konferencija, papa Franjo je promijenio datum, pa će se ubuduće Svjetski dan izbjeglica i migranata obilježavati druge nedjelje u rujnu.

Dr. Vujica je rekla da se Magna Chartom pastorala migranata smatra konstitucija Exsul Familia pape Pija XII. Papa je izabrao taj naslov u odnosu na Svetu nazaretsku obitelj koja je bila prisiljena na nasilnu migraciju. U njoj Papa poziva na dobrodošlicu tih ljudi, poziva na prihvaćanje stranaca, prognanika i izbjeglica. Ističe kako „nikada nije postojalo razdoblje u kojem Crkva nije bila aktivna u korist migranata, raseljenih, prognanih i izbjeglica“.

I papa Ivan Pavao II. posvetio je pozornost migrantima. U enciklici Laborem exercens (1982.) ističe pravo za ljude u potrebi da traže bolje mogućnosti izvan zemlje porijekla. Za Svjetski dan migranata 2001. g. rekao je: „Crkva priznaje svakom čovjeku dvostruko pravo, tj. mogućnost napuštanja svoje zemlje i mogućnost ulaska u drugu, u potrazi za boljim životnim uvjetima. Međutim, neselektivna primjena ovog prava može uzrokovati štetu i predrasude općem dobru zajednica koje prihvaćaju migrante“.

Umirovljeni papa Benedikt XVI. 2006. g. poziva „raširiti ruke i srce svakoj osobi, iz koje god zemlje dolazila“, ali i da treba „ostaviti autoritetima odgovornost javnog života kako bi uspostavile neophodne zakone za zdravi suživot“. Migracije vidi kao izazov i resurs. Za Svjetski dan migranata i izbjeglica 2013. g. istaknuo je da su „Migracije: hodočašće vjere i nade“ te da „svaka zemlja ima pravo regulirati dolazak izbjeglica (protok izbjeglica) i provoditi politike koje diktiraju opće potrebe zajedničkog dobra, ali uvijek jamčeći poštovanje i dostojanstvo svake ljudske osobe“. U tom pismu ističe da se prije prava na odlazak, reafirmira pravo na ostanak, imati uvjeta ostati u vlastitoj zemlji, ponavljajući s Ivanom Pavlom II. da je „primarno pravo čovjeka živjeti u vlastitoj domovini: pravo koje postaje djelotvorno samo ako se konstantno drže pod kontrolom čimbenici koji potiču na migraciju“.

Benedikt XVI. kaže da su danas mnoge migracije posljedica ekonomske nesigurnosti, nedostatka temeljnih dobara, prirodne katastrofe, ratova i socijalnih nemira te upozorava: „Umjesto hodočašća potaknutog povjerenjem, vjerom i nadom, migracija postaje ‘kalvarija’ za opstanak, gdje se čini da su muškarci i žene više žrtve nego autori i odgovorni za njihove migracijske pothvate“. Integracija ostaje važno pitanje, „put integracije uključuje prava i dužnosti, pažnju i brigu prema migrantima tako da imaju pristojan život, ali i pažnju migranata na vrijednosti koje nudi društvo u koje su uključeni“.

„Čini se kako je papa Franjo cijeli svoj pontifikat posvetio govoru o migrantima, izbjeglicama, općenito ljudima s margine. Ključne riječi Franjina pontifikata su: prihvatiti, zaštititi, promovirati i integrirati“, rekla je dr. Vujica, podsjetivši na poruku pape Franjo tijekom Puta križa 2016. g.: „Kako ne vidjeti lice Gospodina u milijunima izbjeglica, prognanika i raseljenih koji očajnički bježe od užasa rata, progona i diktature?“. Smatra da svaka osoba ima pravo migrirati, ali Papa kaže da je istovremeno neophodno jamčiti da narodi koji ih primaju „ne osjećaju prijetnju za vlastitu sigurnost, vlastiti kulturni identitet i vlastitu socio-političku ravnotežu. S druge strane, migranti ne smiju zaboraviti da imaju dužnosti poštivati zakone, kulturu i tradiciju zemalja u kojima su prihvaćeni“. U zrakoplovu na povratku iz Švedske, 2016. g. papa Franjo rekao je da se „teoretski ne može zatvoriti srce pred prognanikom, ali potrebna je i razboritost vladajućih: moraju biti vrlo otvoreni i primiti ih, ali i kalkulirati kako ih smjestiti, jer prognanika se ne mora samo primiti, nego ga treba i integrirati. Opasno je kada se jedna kultura ne razvija u odnosu s drugom kulturom, a najbolji savjet je opreznost“.

„U ovogodišnjoj 105. poruci za Svjetski dan migranata i izbjeglica ‘Ne radi se samo o migrantima’, papa Franjo želi podsjetiti kako njegovi stalni apeli u prilog migrantima, prognanicima, raseljenima i žrtvama trgovine ljudima moraju biti shvaćeni kao zabrinutost za sve stanovnike egzistencijalnih periferija. Gladni, žedni, stranac, beskućnik, bolesnik, zatvorenik koji kuca na naša vrata je sam Isus koji traži da mu se pomogne“, rekla je dr. Vujica.

„Papa Franjo pozvao je europske župe da otvore vrata i prihvate ljude u potrebi. Biskupska konferencija Italije odgovorila je projektom ‘Zaštićen. Prognanik u mojoj kući’, da stvori inkluzivni ambijent koji će olakšati integraciju migranata u društvu. Odgovor nije jednoglasan. Dio katolika ne dijeli taj pristup i pokazuje da je migracija podijeljena tema unutar politike i Crkve. Izazov će biti kako pomiriti dio katolika koji se boji epohalnih promjena, kao što su migracijski pokreti, s vrijednostima Evanđelja“, rekla je dr. Vujica.

U izlaganju ‘Uzroci migracija’, dr. Kasalo je komentirao usporedbu sadašnjih valova migracije s migracijama u SAD-u u 19. st. „SAD su tada imale veliki gospodarski razvitak i trebale su radnu snagu. Nisu nudili socijalne programe migrantima, kako to sad čine zemlje Europe. Integracija kroz radno mjesto bila je velika. Također, nije bilo interneta i povezanosti kao sada, pa se s tadašnjim odlaskom uglavnom prekinula veza s korijenima. U ovom valu migracije nije tako“, rekao je dr. Kasalo. O povezanosti s domicilnom zemljom govori i podatak npr. da je druga i treća generacija Kurda koji žive u zapadnim zemljama podržala povećanje ustavnih ovlasti Erdogana u Turskoj. Prema podacima UNHCR-a, 158 milijuna ljudi želi migrirati u SAD, u Kanadu 47 milijuna, u Njemačku 46 milijuna, u Francusku i Australiju 36 milijuna ljudi. Dr. Kasalo je rekao da je pitanje budućnosti hoćemo li živjeti u svijetu suverenih nacionalnih država ili će u svijetu bez granica svatko na temelju svoga prava odlučivati gdje želi živjeti.

U izlaganju ‘Suvremene migracije u Europu – geopolitički i geostrateški aspekti’, dr. Vukosav je rekao da su Sjeverna Afrika i Bliski Istok nestabilni prostor, vrata prema Europi odakle ljudi najviše migriraju. Na primjerima Turske i Libije pokazao je kako se migranti koriste kao geopolitičko oruđe i kao sredstvo kulturne ekspanzije islamizma. Pojasnio je kakvi su utjecaji priljeva migranata u Europu: demografski, ekonomski, kulturni, sigurnosni, politički i istaknuo potrebu intenzivnijih programa integracije migranata.

Studenti su predstavili rezultate ankete koju su proveli među 205 ispitanika sa svih odjela zadarskog Sveučilišta glede migracija s Bliskog Istoka. Dob ispitanika je od 19 do 34 godine. Većina ispitanika (39 %) migrante i izbjeglice bi opisala nepristojnima i nasrtljivima, a da su pošteni i prijateljski nastrojeni smatra 22 % ispitanika. Pomisao na izbjeglice kod 53,7 % ispitanika izaziva sažaljenje i suosjećanje, kod 33,7 % anketiranih studenata strah i suzdržanost, a kod 7,8 % netrpeljivost. Da migrantima treba pružiti privremenu pomoć, ali da im nije mjesto u Europi za stalno naseljavanje misli 54,1 % ispitanika; 20 % smatra da su prijetnja kulturi, religiji, društvenom i političkom uređenju Europe; 18,5 % smatra da su dobrodošli. Da stupe u izravan kontakt s migrantima koji dolaze u Hrvatsku, 53,7 % anketiranih zauzelo bi oprezan stav, ali bi se osjećalo dovoljno samouvjereno; 20,5 % bi se osjećalo napeto i zabrinuto, 14,6 % izbjegavalo bi svaki kontakt i komunikaciju, a 11,2 % osjećalo bi se opušteno i sigurno. Među motivima za pružiti pomoć migrantima 76,2 % čine etički razlozi, religiozni 18,8 %, a politički motivi 4,9 %. Ako se odluče pomoći izbjeglicama, 51,5 % ispitanika volontiralo bi u radu udruga koje ih pomažu, 25,2 % sudjelovalo bi u demonstracijama protiv izbjeglica, a 19,4 % dalo bi donacije u novcu i materijalnim sredstvima.

Nakon izlaganja, studenti i dr. Zdenko Dundović, pročelnik Teološko-katehetskog odjela, u raspravi su postavili brojna pitanja predavačima.