Riječima pozdrava i dobrodošlice prije samog početka euharistijskog slavlja svim prisutnim hodočasnicima i štovateljima sv. Antuna obratio se gvardijan Blažević: „Sveta je godina Velikog jubileja 2025. U njoj nas Crkva potiče na razna hodočašća i obasipa raznim oprostima kako bi sa sebe skinuli jaram grijeha prošlosti te krenuli putem svetosti, i stopama sv. Antuna, u budućnost. Na tom putu ohrabruje nas sv. Antun poticajnim riječima: Što se iz daljega grešnik vraća svome nebeskom Ocu, toga ovaj ljubaznije prima. Dok su neki pristigli na ovo mjesto iz geografskih udaljenijih mjesta, ima i onih koji su Bogu pristigli nakon dugih godina udaljenosti da na današnji blagdan našeg Sveca pronađu spokoj svoje duše po sakramentu pomirenja. Svetkovina sv. Antuna je slavlje duhovnoga karaktera u kojemu se združuju nebo i zemlja.“

Uvodeći u euharistijsko slavlje nadbiskup Hranić je rekao: „Sveti Antun nam svjedoči kako je lijepo pripadati Bogu, kako je lijepo u potpunosti biti njegov, kako je lijepo dopustiti Isusu Kristu da nas on oblikuje na svoju sliku. Zato nas je sveti Antun privukao jer osjećamo da Duh Sveti u našem srcu govori kako je lijepo biti Božji, kako je lijepo živjeti u njegovoj prisutnosti, kako je lijepo dopuštati da on usmjerava naše životne korake. Zato smo danas ovdje.“

U homiliji nadbiskup Hranić je tumačio Isusovo prvo blaženstvo „Blago siromasima duhom“ pojasnivši da su siromasi duhom oni ljudi koji znaju da nisu sami sebi dovoljni, da nisu samodostatni te žive kao „Božji prosjaci“, osjećaju da trebaju Boga i prepoznaju da svo dobro dolazi od njega, kao dar, kao milost. Blaženstvo je dar protiv kulture rasipanja i pravi je izazov ne protratiti, ne rasipati uludo i ne spiskati Božji dar vlastitoga bića i života.

„Isus nas podsjeća da smo blagoslovljeni ne zbog onoga što imamo, nego zbog onoga što jesmo. I kad se osoba prepusti i preda, ona razdaje – dijeli samu sebe. A možemo se darivati i razdati u samoprijegornom i požrtvovnom činjenju dobra drugima, u služenju, u odgovornom odnosu prema radnom mjestu, u prihvaćanju dara života i služenju djeci, bračnom drugu i obitelji“, rekao je biskup Hranić.

Blaženstvo je također otvorenost za druge ljude, svijest da trebamo druge, poniznost koja kaže da nismo sam sebi dosta, nego da trebamo Boga te plemenitost i dobrotu drugih ljudi. To je nastavak prvoga blaženstva „Blago siromasima duhom“ i stav sličan Bogu koji je otvoren za svakoga čovjeka koji mu se približi i obrati za njegovo milosrđe, dobrotu i ljubav, tumačio je nadbiskup Hranić.

Kao treći izazov prvoga blaženstva biskup Hranić je rekao da ono znači i uključuje nikada ne odbacivati ljude: „Isusovo nam blaženstvo kaže da su svako začeto dijete i svaki čovjek sveti i jedinstven dar – u svakoj životnoj dobi i u svakom stanju i da se ljude nikad ne smije odbacivati, posebno ne one koji su u nepovoljnom položaju. Ono nas poziva da uvijek poštujemo i promičemo život i da ga nikada ne odbacujemo.“

A zatim je nadbiskup sve navedeno povezao sa životom sv. Antuna koji je upravo tako živio te je zaključio homiliju riječima: „Sv. Ante nam svjedoči da kršćanstvo nije sustav zapovijedi i zabrana, nego Kristova ponuda cjelovite slobode i spasenja čovjeka; da je kršćanstvo blagovijest, radosna i oslobađajuća ponuda vrijednosti i ideala, Kristova ponuda ljubavi i zajedništava s Bogom i s ljudima. Iz tog iskustva voljenosti od Boga u njegovu Sinu Isusu Kristu i uzvratne darovanosti njemu koji nas bezuvjetno i uvijek prvi ljubi rađa se sloboda i za svjesno poistovjećenje s Isusovim vrednotama i idealima, s njegovim blaženstvima te sloboda za kršćanski život i svjedočanstvo i za Crkvu kao zajednicu Isusovih učenika – bez obzira na cijenu.“