Malo se zna o životu Izaka Sirijski, pustinjaka i sveca iz 7. stoljeća rođenog u današnjem Kataru. Međutim, duhovni spisi koje je ostavio takve su ljepote i snage da je još uvijek poznat i omiljen u velikom dijelu kršćanskog Istoka, a na Zapadu je manje poznat.

Tko je bio sveti Izak Sirijski?

Bio je monah Istočne Crkve. O njegovom životu zapravo znamo izuzetno malo, ali znamo da je živio u drugoj polovici sedmog stoljeća, te da je porijeklom iz Katara, Beth Qatraye na sirijskom, obalnog područja Zaljeva.

U Mezopotamiju ga je doveo patrijarh Istočne crkve, vjerojatno 676. godine, i imenovao ga biskupom Mosula. Vrlo kratka biografska bilješka koju posjedujemo kaže da je nakon nekoliko mjeseci dao ostavku i povukao se u pustinju. Ne znamo zašto – biografija kaže da samo Bog zna razlog, a to je vjerojatno istina.

Povukao se u današnji jugozapadni Iran. U osnovi je bio pustinjak, ali vezan uz samostan. Tako bi se vjerojatno pojavio u samostanu za vikend na liturgiji, bdijenju u subotu i nedjeljnoj liturgiji i onda opet nestao. To je bila uobičajena praksa u tadašnjoj Crkvi Istoka, o čemu imamo dosta dokumentacije.

On je dobro poznata ličnost na kršćanskom Istoku, ali vrlo malo poznata na Zapadu. Imao sam sreću pronaći još neke njegove spise u knjižnici Bodleian u Oxfordu kasnih 1980-ih.

Zašto bismo danas trebali čitati spise svetoga Izaka?

Po mom iskustvu, on je jedini monaški pisac koji tako može govoriti kroz stoljeća, i iako piše za monahe, mnogo toga što on piše vrlo je relevantno i za svakog kršćanina laika.

Postoji vrlo lijep odlomak koji bih pročitao od jednog atonskog redovnika početnika kojemu je dat neki tekst svetoga Izaka da pročita:

“U njemu nalazim nešto istinsko, herojsko, duhovno; nešto što nadilazi prostor i vrijeme. Osjećam da je ovdje, po prvi put, glas koji odjekuje u najdubljim dijelovima moga bića, do sada mi zatvorenog i nepoznatog. Iako je toliko udaljen od mene u vremenu i prostoru, došao je izravno u kuću moje duše. U trenutku tišine, obratio mi se, sjeo pokraj mene. Iako sam pročitao toliko drugih stvari, iako sam upoznao toliko drugih ljudi, i iako danas drugi žive oko mene, nitko drugi nije bio tako pronicljiv. Nikome drugom nisam otvorio vrata svoje duše na ovaj način. Ili bolje rečeno, nitko drugi mi nije tako bratski, prijateljski pokazao da u meni samom, u ljudskoj naravi, postoje takva vrata, vrata koja vode u prostor koji je otvoren i neograničen. I nitko mi drugi nije rekao ovu neočekivanu i neizrecivu istinu, da cijeli ovaj unutarnji svijet pripada čovjeku.”

Papa Franjo je nedavno dospio na naslovnice izjavom da voli misliti o paklu kao o praznom. Vjerujem da je to tema koje se dotiče i sveti Izak. Možete li objasniti njegovo stajalište?

Da, sveti Izak ne govori o paklu kao o praznom, već o nadi da je prazan. U ranoj Crkvi postoji niz otaca, a to seže do svetog Pavla, koji implicira da će u eshatonu ‘sve biti sve’ u Bogu. To pretpostavlja da Gehena [jedan od biblijskih naziva za pakao, op. prev.], pakao, nije vječan. Bilo je mnogo rasprava o tome što novozavjetni izraz ‘vječan’ znači – znači li to vječnost u vremenu ili znači nešto drugo?

Izaka posebno ne zanima što je vječnost, ali ga zanima neizmjernost božanske ljubavi. Ova božanska ljubav mora imati svrhu. Dakle, odmah na kraju drugog dijela, postoji niz poglavlja koja se izravno i neizravno bave onim što on naziva ‘misterijom’ Gehene. On kaže da ta božanska ljubav mora imati svrhu, a svrha stvaranja svakako nije bila da bude poražena ljudskom zloćom. Koja je to svrha, ne govori, naravno, jer nema pojma, to je misterij. Ali implikacija je da će božanska ljubav nekako nadvladati Gehenu.

Pretpostavljam da je papa Franjo vjerojatno čitao Izaka. On je očekivao taj konačni kraj, jer naravno, ako postoji neki božanski kraj Gehene, pakao će biti ispražnjen u tom trenutku. Mislim da bih ja tako razumio papu Franju.

Ono što je važno naglasiti jest da se univerzalno spasenje, u povijesti kršćanstva, često povezuje sa stavovima o protologiji [objaviteljsko učenje o počecima svijeta i čovječanstva, op. prev.], onome što se dogodilo na samom početku, a posebno, podrijetlu duša. Bilo je niz stavova koje je Crkva aktivno osuđivala, ali protologija je bila ta koja je zapala u probleme. Izak nije zainteresiran za protologiju – on o njoj ne govori ništa. On je potpuno neovisan o toj tradiciji.

Pronaći ćete njegov stav i kod Grgura iz Nise, ali i kod nekoliko drugih pisaca, uključujući zapadnjačke pisce, poput Julijana iz Norwicha, i mnoge mistike. Dakle, nije ništa potpuno novo, ali način na koji Izak tome pristupa je individualan za njega.

Sveti Izak ima posebno zanimljivu ulogu u ekumenizmu; čitan je i cijenjen u mnogim različitim Crkvama. Možete li reći nešto o tome?

Monaška je književnost općenito vrlo ekumenska – to je jedna vrsta književnosti koja vrlo lako prelazi ekumenske granice. A Izak pripada Crkvi Istoka, koja se povijesno nazivala nestorijanskom – iako je to vrlo nezgrapan izraz, kao što često pokušavam istaknuti – i stoga bi se s određenih vrlo konzervativnih gledišta u kalcedonskoj tradiciji on smatrao kao heretik.

Ali ono što on govori zanima i monahe i laike posvuda. Tako su njegovi spisi prevedeni i na grčki, prilično velik dio njih. Tako Izak doista siječe, već u antici, glavne kristološke barijere, a u moderno doba još više, jer se u prijevodima čita diljem kršćanskog svijeta. Poznajem ljude iz mnogih različitih Crkava koji ga smatraju vrlo korisnim. On je netko tko na prekrasan način probija ekumenske barijere. […]

Postoji divan srednjovjekovni sirijski pisac Gregory Bar Hebraeus, koji je bio i suvremenik sv. Tome Akvinskog. On je doista bio sirijski ekvivalent Tome, i on piše ove ogromne knjige o teologiji, u velikoj mjeri u skolastičkoj tradiciji – jer je to zajednička tradicija Istoka i Zapada, i to je nešto važno za zapamtiti.

Bar Hebraeus na kraju svog života piše knjigu pod nazivom “Knjiga golubice”, i piše, nakon što je proučio sve te kristološke argumente, da je uvjeren da, iako se verbalno sukobljavaju, ispod svega pokušavaju reći ista stvar o misteriju Utjelovljenja i kako ga opisati. Mislim da je to potpuno ispravno. Može se vidjeti smisao svake od ovih pozicija, pod uvjetom da ih se razumije sa stajališta partikularne Crkve iz koje potječu.

Što biste savjetovali nekome tko počinje istraživati ​​sirijsku kršćansku tradiciju?

Osobno smatram da me ovo rano pisanje, posebice poezija, jako privlači. Ako niste pročitali ništa od Efrema, pročitajte. Smatram da je stvarno divan pjesnik. Prilično je težak – poput Johna Donnea. Ako želite bilo kakvu pomoć, napisao sam knjigu pod nazivom “The Luminous Eye”, koja pokušava predstaviti Efrema suvremenom čitatelju. On ima nekakvu podkonstrukciju na kojoj se nadograđuje, ali nam nikada ne govori koja je to podkonstrukcija. Pokušavam to izvući iz njegovih spisa.

Efrem je divan teolog i jednostavno mi se sviđa njegov pristup. Koristi simbole, paradokse. To je sasvim suprotno od analitičkog pristupa teologiji. Ali to je komplementarno srednjovjekovnoj zapadnoj tradiciji – iako i u srednjovjekovnoj zapadnoj tradiciji ima puno prekrasne poezije. Mislim da je poezija ta koja pruža put do misterija kršćanstva. Akademska teologija imala je tako velik utjecaj, osobito na Zapadu: bila je previše dominantna. Ali obje su strane vrlo važne – samo je stvar ravnoteže.

Papa primio patrijarha Asirske Crkve Istoka i najavio da će Izak iz Ninive biti uvršten u “Rimski martirologij”