„Drago mi je da smo oko Josipa okupljeni, kako bismo s Josipom i Marijom svi zajedno došli do Isusa“, istaknuo je rektor svetišta mons. Antun Sente,  pozdravljajući župnika Župe svetog Josipa u Obrovcu Krešu Ćirjaka, hodočasnike, odnosno Molitvenu zajednicu svetog Josipa iz zagrebačke Župe Sveti Duh, njihova duhovnika salezijanca don Šimu Zubovića, kao i sve ostale okupljene vjernike.

Misno slavlje predvodio je vlč. Ćirjak. U propovijedi je mons. Sente posebno istaknuo važnost obilježavanja blagdana sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske, dodavši: „Zasigurno bismo trebali svetog Josipa više slaviti, ali kao da se s čašćenjem svetog Josipa u našem hrvatskom narodu oslikava i njegov život. Kako je bilo Josipu razumjeti da je Marija trudna, a on nije bio s njom. Bio je usamljen, kao što je bila usamljena i Marija. S druge strane, kolika je to bila radost, kada su sami anđeli sišli i radovali se zbog rođenja samoga Boga, može li biti svečanije proslave, a opet s druge strane, ostvaruje se u skromnom prostoru betlehemske štalice. Kakva je to morala biti svečanost kada su mudraci s istoka, tri kralja, došli i klanjali se djetetu, kome je Josip djevičanski otac. Isto tako, kakva li je samo bila teškoća kada su majka, otac i tek rođeno dijete morali bježati u Egipat ne bi li sačuvali djetetov život.“

Propovjednik se osvrnuo na štovanje sv. Josipa u našem narodu: „Sigurno je bilo svečano u Hrvatskom saboru prije 334 godine, iako je hrvatski narod tada bio sveden na reliquiae reliquiarum. Neko vrijeme je to trajalo, pa su mu se krenula posvećivati određena mjesta i crkve, a onda kao da dolazi do zatišja. Možemo pratiti i vrijeme bl. Alojzija Stepinca, kojisvečano otvara župu i blagoslivlja kamen temeljac i zvono na zagrebačkoj Trešnjevci te zove tada najpoznatijeg arhitekta Europe Jožu Plečnika da projektira Nacionalno svetište svetog Josipa. U kratkom vremenu sve se to rasplinjuje i od toga ne biva ništa jer je Stepinac zatvoren i posljedice ratnog vihora strašno se osjećaju.

Ali, sveti Josip čuva svoj narod. Blaženi Alojzije Stepinac piše propovijedi i neprestano usmjerava da ga častimo. Zatim, ovdje, na Dubovac, koji je deset godina bio lišen svećeničke brige jer su župni prostori bili okupirani, dolazi skroman poput svetog Josipa, svećenik koji potiho obilazi ljude, ohrabruje ih u vjeri i u tajnosti se sastaje sa zasužnjenim nadbiskupom Stepincom u Krašiću, i pritom skuplja silnu snagu kojom počinje graditi ovu crkvu ne znajući tada da će postati Nacionalno svetište. Zasigurno je bilo veliko slavlje kada je 15. rujna 1974. godine, ne lokalna nego njemačka televizija snimala kardinala Svete Rimske Crkve prefekta kongregacije za nauk vjere Franju Šepera kako posvećuje ovo Bogu ugodno i ljudima potrebno zdanje. Sve se je činilo kao da će se štovanje svetog Josipa razviti, ali ubrzo dolazi Domovinski rat i ovaj kraj nije bio prostor gdje bi se mogla organizirati hodočašća jer su ovdje padale bombe.

Nakon toga zatišja naš kardinal Josip Bozanić ovu crkvu stavlja u red jubilejskih crkvi i čini se kao da ponovno hodočasnici kreću dolaziti i vraćati se svetom Josipu. Hodočasnički hod posebno se mogao osjetiti u Godini svetog Josipa 2017., kada smo proslavili 330. obljetnicu Odluke Hrvatskoga sabora. Osobito se to pak osjeća u ovoj Godini svetog Josipa darovanoj od pape Franje za čitavu Crkvu kada putem suvremenih medija, a osobito u vrijeme korone i potresa ovo mjesto postaje izvorište utjehe i snage mnogima u ovim teškim vremenima. Ovo je mjesto uistinu postalo nova rijeka koja teče Karlovcem, rijeka hodočasnika“, stoga se ni danas ne bojimo već zahvaljujemo dobrom Bogu i utječemo se svetom Josipu svjesni da je život ispunjen brojnim radostima, ali i križevima”, zaključio je mons. Sente povijesni presjek i podsjetio vjernike koliko duhovne snage i hrvatske ljubavi počiva na temeljima Nacionalnoga svetišta posvećenog našem nebeskom zagovorniku, svetom Josipu.

Pri samom kraju misnoga slavlja hodočasnici su izmolili molitvu svetom Josipu, koju je prilikom proglašenja Godine svetog Josipa darovao papa Franjo.