Papa Ivan Pavao II. bio je u tri apostolska pohoda Hrvatskoj. Prvi pohod dogodio se 10. i 11. rujna 1994. Prvoga dana u zagrebačkoj katedrali se pomolio na grobu bl. Alojzija Stepinca, a idućega dana slavio misu na zagrebačkom hipodromu pred oko milijun vjernika.

Tijekom drugog pohoda od 2. do 4. listopada 1998. posjetio je Zagreb, Mariju Bistricu u kojoj je proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca, te Split.

Tijekom trećega posjeta od 5. do 9. lipnja 2003. godine u Dubrovniku je blaženom proglasio Mariju Propetog Isusa Petković, slavio je misu u Osijeku, posjetio đakovačku katedralu, na Duhove je slavio misu u Rijeci i posjetio svetište Gospe Trsatske te posljednjeg dana predvodio euharistiju u Zadru.

Službeni životopis čitan na misi kanonizacije

Karol Jozef Wojtyla, izabran je za papu 16. listopada 1978., rođen je u Wadowicama, u Poljskoj, 18. svibnja 1920.
Bio je treći od troje djece Karola Wojtyle i Emilije Kaczorowske koja je umrla 1929. Njegov stariji brat Edmund, liječnik, umro je 1932., a njegov otac, dočasnik u vojsci, 1941.
S devet godina primio je prvu pričest, a s osamnaest sakrament potvrde. Po završenoj gimnaziji u Wadowicama, upisao se 1938. na Jagiellonsko sveučilište u Krakovu.
Kad su nacističke okupacijske snage 1939. zatvorile Sveučilište, mladi Karol radio je (1940. – 1944.) u kamenolomu, a onda i u kemijskoj tvornici Solvay, kako bi mogao zaraditi za život i izbjegao deportaciju u Njemačku.
Počevši od 1942., osjetivši svećenički poziv, pohađao je formativne tečajeve u tajnom velikom sjemeništu u Krakovu, koje je vodio nadbiskup Adam Stefan Spieha. Istodobno, bio je jedan o promicatelja “Rapsodijskoga kazališta” koje je također bilo tajno.
Nakon rata, nastavio je studij u velikom sjemeništu u Krakovu, koje je ponovno bilo otvoreno, te na Bogoslovnom fakultetu Jagiellonskoga sveučilišta, sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakovu 1. studenoga 1946. Potom ga je kardinal Sapieha poslao u Rim gdje je postigao doktorat iz teologije (1948.), s tezom na temu vjere u djelima svetoga Ivana od Križa. U tom razdoblju, za vrijeme praznika, vršio je pastoralnu službu među poljskim useljenicima u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj.
Godine 1948. vratio se u Poljsku, gdje je prvo službovao na župi Niegowić pokraj Krakova, a onda u župi sv. Florijana u samom gradu. Bio je sveučilišni kapelan do 1951. kad je nastavio sa studijem filozofije i teologije. Na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu predstavio je godine 1953. tezu o mogućnosti utemeljenja kršćanske etike, počevši od etičkoga sustava Maxa Schelera. Kasnije je postao profesor moralne teologije i etike u velikom sjemeništu u Krakovu, te na Bogoslovnom fakultetu u Lublinu.
Dana 4. srpnja 1958. papa Pio XII. imenovao ga je pomoćnim biskupom Krakova i naslovnim biskupom Ombija. Dana 28. rujna 1958. primio je biskupski red u Wawelskoj katedrali u Krakovu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka.
Dana 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom Krakova, a kardinalom ga je kreirao 26. lipnja 1967.
Sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.) dajući važan doprinos izradi konstitucije Gaudium et spes. Kardinal Wojtyla sudjelovao je i na pet skupština Biskupske sinode prije početka svoga pontifikata.
Za papu je izabran 16. listopada 1978., a 22. listopada započeo je službu sveopćeg pastira Crkve.
Papa Ivan Pavao II. poduzeo je 146 pastoralnih posjeta u Italiji, a kao biskup Rima posjetio je 317 od sadašnje 332 rimske župe. Poduzeo je i 104 apostolska putovanja u svijetu kao izraz stalne pastoralne skrbi Petrova nasljednika za sve Crkve.
Među njegove glavne dokumente ubraja se 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama. Papi Ivanu Pavlu II. pripisano je i pet knjiga: “Prijeći prag nade” (listopad 1994.), “Dar i otajstvo: o pedesetoj obljetnici moga svećeništva” (studeni 1996.), “Rimski triptih”, razmatranja u poetskoj formi (ožujak 2003.), “Ustanite, hajdemo!” (svibanj 2004.) i “Sjećanje i identitet” (veljača 2005.).
Papa Ivan Pavao II. proslavio 147 obreda beatifikacije u kojima je proglasio 1338 blaženih, te 51 kanonizaciju s 482 proglašena sveca. Održao je devet konzistorija na kojima je kreirao 231 kardinala (i jednoga in pectore). Predsjedao je na šest plenarnih skupština Kardinalskoga zbora.
Od 1978. sazvao je 15 skupština Biskupske sinode: šest redovnih općih skupština (1980., 1983., 1987., 1990., 1994. i 2001.), jednu izvanrednu opću skupštinu (1985.) i osam posebnih skupština (1980., 1991., 1994., 1995., 1997., 1998. [dvije] i 1999.).
Dana 13. svibnja 1981. na Trgu Sv. Petra na njega je izvršen težak atentat. Spašen majčinskom rukom Majke Božje, nakon duga oporavka oprostio je svome atentatoru i, svjestan da je primio novi život, pojačao je svoje pastoralne napore herojskom velikodušnošću.
Njegova pastirska skrb izražena je, uz ostalo, i u uspostavi brojnih biskupija i crkvenih pokrajina, u objavljivanju Zakonika kanonskog prava zapadne i istočnih Crkava, te Katekizma Katoličke Crkve. Predlažući narodu Božjem vremena osobite duhovne snage proglasio je Godinu Otkupljenja, Marijansku godinu, Godinu Euharistije te Veliki jubilej 2000. Približio je nove naraštaje određujući proslave Svjetskoga dana mladih.
Nijedan papa nije susreo toliko osoba koliko Ivan Pavao II. Na općim audijencijama srijedom (više od 1160) sudjelovalo je više od 17.600.000 hodočasnika, ne računajući sve druge posebne audijencije i vjerske obrede (više od 8 milijuna hodočasnika samo prigodom Velikoga jubileja 2000.). Susreo je milijune vjernika prilikom pastoralnih posjeta u Italiji i u svijetu. Bilo je mnogo predstavnika vlasti koji su primljeni u audijenciju: dovoljno je spomenuti 38 službenih posjeta i još 738 audijencija i susreta s državnim poglavarima, kao i 246 audijencija i susreta s predsjednicima vlada.
Umro je u Rimu, u vatikanskoj Apostolskoj palači, u subotu 2. travnja 2005., u 21.37 sati, uoči Bijele nedjelje ili Nedjelje Božjega milosrđa koju je on ustanovio. Pogrebno slavlje na Trgu Sv. Petra i ukop u vatikanskim špiljama proslavljeni su 8. travnja.
Svečanim obredom beatifikacije pred papinskom bazilikom Sv. Petra 1. svibnja 2011. predsjedao je papa Benedikt XVI., njegov neposredni nasljednik i dragocjeni suradnik kroz duge godine u službi pročelnika Kongregacije za nauk vjere.