Kako je došlo do imenovanja Jurja Haulika zagrebačkim biskupom 1837. godine?

Dr. Szabo: Nakon smrti biskupa Aleksandra Alagovića (1837.), hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand V. požurio je zbog nemirnih stanja u Europi i Habsburškoj monarhiji, imenovati Jurja Haulika, visokog crkvenog dužnosnika u Beču, zagrebačkim biskupom (8. svibnja). A 2. listopada iste godine (1837.), Haulik je „prekanoniziran“ u Rimu, te posvećen za biskupa u Beču 10. prosinca. U Zagreb će stići početkom slijedeće 1838. godine.

Juraj Haulik rođen je u Trnavi, 20. travnja 1788, Nakon srednje škole u Ostrogonu i Trnavi (1804.), kraćeg zaposlenja u uredu Ostrogonske nadbiskupije, prihvaća svećenički poziv. Studira filozofiju u Beču u zavodu Pazmaneum (1805.-1807.), i teologiju (1807.–1808,), koju završava u Trnavi (1809.-1811.), gdje je primio svećenički red. Vraća se u ured Ostrogonske nadbiskupije (1814.-1825.), te u međuvremenu postiže doktorat iz teologije (Pešta,1820.), Bio je poliglot, govorio sedam jezika i brzo napreduje u crkvenim i javnim službama: kanonik u Ostrogonu (1825.), veliki prepošt zagrebačkoga Kaptola (od 1832.), savjetnik Ugarskoga namjesničkog vijeća u Pešti i Ugarske dvorske kancelarije u Beču (do sredine 1837.). Tada je imenovan zagrebačkim biskupom, i dolazi u Zagreb, gdje će i umrijeti, bogat zaslugama (11. svibnja 1869.).

Kardinal Juraj Haulik

Haulikovo imenovanje zagrebačkim biskupom radosno je primljeno u hrvatskoj javnosti, i među hrvatskim preporoditeljima. Godine 1834. podupro je kod Ministarstva unutarnjih poslova u Beču molbu Ljudevita Gaja za tiskanje Novina horvatskih i književnog časopisa Danice, koje počinju izlaziti u Zagrebu (1835.), pod motom: Narod bez narodnosti jest tijelo bez kosti. Bitno je pridonio da je u Beču Ljudevit Gaj konačno dobio dozvolu za otvaranje tiskare u Zagrebu (1837.), koja će tiskati brojna književna preporodna izdanja. Haulik je dobro poznavao i opasnosti ugarskog hegemonizma, osobito i u pogledu nametanja službenoga mađarskoga jezika u Hrvatskoj. U sličnoj situaciji bili su i Slovaci.

U nastupnom govoru u zagrebačkoj katedrali 1838. godine Haulik ističe da Hrvatsku „smatra svojom domovinom“?

Dr. Szabo: Kao čovjek Crkve i visoke europske naobrazbe, ali i iskustava u javnim po-slovima, Haulik je stigao u Zagreb 6. siječnja 1838., te bio svečano dočekan već u Maksimiru, i dopraćen na Kaptol. U nastupnoj propovijedi u zagrebačkoj katedrali, (8. siječnja 1838.), Haulik je također rekao, da je ”nedokučivom odlukom Božje providnosti imenovan prepozitom, a sada eto, biskupom zagrebačkim (…).

Svoju propovijed zaključio je riječima: ”Vas molim i zaklinjem, da me smatrate svojim i onim, koji domovinu vašu smatra svojom domovinom; koji sam duhom, srcem i svom snagom vaš (…). i da mi nije ništa drugo na pameti, nego da služim Vašem spasu, i da me, kad se iza smrtnog ovoga života, otputim u vječnost, poprati uvjerenje, da sam učinio sve, što sam po slabim svojim silama učiniti mogao za dobro Crkve i blagostanje mile domovine.”

Haulikova djela koja su slijedila, i koja stoje još i danas, potvrdila su njegovu odlučnost: poći zajedno s Gospodinom i povjerenom biskupijom i narodom, kojemu je i unatoč niza teških i neočekivanih problema velikodušno služio.

Pokretači i sudionici Hrvatskog narodnog preporoda lijepo su ga prihvatili?

Dr. Szabo: Stigavši u Zagreb, Haulik je iz uvjerenja pristao uz politiku hrvatskog narodnog preporoda, kojega je bit: obraniti politički opstanak tada još na načelima feudalizma uređene Hrvatske, a potom je preurediti u modernu građansku državu sa cjelovitim teritorijem i službenim hrvatskim jezikom u štokavskome izričaju, u smislu nacionalne integracije.

Značilo je to, postignuti teritorijalnu cjelokupnost Hrvatske. Vratiti pod vlast njezinog Sabora i bana ”nesrećom vremena” otrgnute dijelove južne i zapadne Hrvatske: Dalmaciju s otocima i dijelove Istre s Kvarnerom, koji nakon sloma Napoleonove okupacije, i unatoč snažnog protivljenja Hrvatskoga sabora, dolaze pod austrijsku upravu.
Zatim i Hrvatsko-slavonsku vojničku granicu s nadom, da će povoljan razvoj općih političkih okolnosti u svijetu omogućiti i povratak ”Turske Hrvatske” (između Une i Vrbasa), koja je još uvijek bila pod tursko-osmanlijskom vlašću.

Takovu državnu politiku osim Sabora i bana širile su Novine ilirske i njihov književni časopisa Danica ilirska, također i središnje preporodne (nacionalne) ustanove koje su se tada osnivale i koje je osobito pomagao biskup Haulik. Spomenuta su glasila od slijedeće godine (1836.) počela izlaziti u štokavskome izričaju u cilju nacionalne integracije. Imajući snažnu Haulikovu podršku, ali i zaštitu, Danica je uskoro nazvala Haulika ”stupom hrvatskoga preporoda (…), u kojega svi domorodci, kao glavni štit razvijajuće se narodnosti oči upiru”.

Premda Slovak po rođenju, svim se snagama zauzimao za hrvatski jezik u javnome životu?

Dr. Szabo: Prema ondašnjim euuropskim zakonima, tako i kod nas, biskupi su virilni članovi parlamenata (po dostojanstvu službe), kod nas Hrvatskoga sabora. U vrijeme odsutnosti bana, koji je i podkralj u Hrvatskoj, ili banove smrti, do imenovanja novoga bana, zagrebački biskupi, tako i Haulik, namjesnik je banske časti. i predsjedao je Saboru (god.1840.-1842; te 1845.-1848.). Bio je Haulik i virilni član zajedničkoga ugarsko-hrvatskog Sabora u Požunu (današnja Bratislava), gdje je također hrabro branio hrvatske interese.

Bista kardinala Haulika u dvorištu samostana Sestara milosrdnica u zagrebačkoj Frankopanskoj ulici

Pod Haulikovim predsjedanjem, Hrvatski sabor donio je i poznatu odluku u korist hrvatskoga jezika, koja je glasila: hrvatski jezik ima se uzvisiti na onu čast, vrijednost i valjanost koju je dosada uživao kod nas latinski jezik (23.listopada 1847.). Bilo je to moguće i stoga, što je zahvaljujući i djelovanju hrvatskih preporodnih ustanova, hrvatski jezik u štokavskome izričaju već znatno prevladao u privatnom i javnom životu naroda. Tako se od godine 1848., i pod predsjedanjem novoga bana Josipa Jelačića, i Dnevnici Hrvatskoga sabora vode na hrvatskome jeziku. Ova je saborska odluka postala kasnije i temelj zakonskog članka Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.). i vrijedila je sve do sloma Monarhije (1918.).

Haulik se zauzimao za cjelovitu i hrvatsku državu u sastavu Habsburške monarhije, premda je južno-slavenska politika imala sve više pristalica. Što je predvidio u svojim govorima na tu temu?

Dr. Szabo: Premda elemente južno-slavenskoga ujedinjenja nalazimo i u počecima hrvatskog preporoda, koje je zagovarao Ljudevit Gaj, on ipak nije tada uspijevao nametnuti takova politička stajališta. Nakon sloma apsolutizma koji je uveden u sve zemlje habsburške krune, tako i u Hrvatskoj (1851.-1860.), spomenuta južno-slavenska ideologija, i unatoč protivljenja novoga bana Josipa Šokčevića, javlja se kod liberalnih zastupnika u Hrvatskome saboru. Znajući sve to, Haulik je u Saboru održao govor 30. srpnja 1861., koji u odabranim odlomcima glasi:

”Imade i, koji si vrlo mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah. Ne tajim ni ja, da će budućnost ovim krajevom moći dati drugo lice, osobito kad se oslabljeno već tursko carstvo primakne svome raszapu. No to sve krije još neizvjestna budućnost u svome skutu; niti je moćan um čovječji, da samo po prilici i vjerojatno predvidi, kada, kako i pod kakovimi uvjeti imalo bi se zbiti? Po mojem osvjedočenju je stalno: tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih vele-vlastih, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi”.
Zatim je Haulik upitao Sabor: ”tko bi mogao uztvrditi, da će domovini našoj ovakovom velikom promjenom zapasti veća sloboda, ili da će biti sretnijom, nego što bijaše kroz toliko vjekovah svoga sjedinjenja s Austrijanskom carevinom? Ja barma po duši nebi hotjeo za to jamčiti.” Komentar nije potreban.

S kojim se problemima susretao u svom djelovanju?

Dr. Szabo: U radu za crkvene, i nacionalne interese hrvatskoga naroda, biskup Haulik ustrajao je i onda, kad je od strane liberalne javnosti i masona bio neizravno pozivan da napusti Hrvatsku. Naime, 25. ožujka 1848. Narodna skupština u Zagrebu, ponesena radikalnim europskim liberalnim idejama u ”Zahtijevanjima naroda”, uz nacionalne i gospodarske zahtjeve, zatražila je, da najviše crkvene časti mogu u Hrvatskoj obnašati samo ”domaći sinovi” i da se preuredi crkvena disciplina. Uz to, Haulik je žestoko optuživan za ”jezuitizam”, tim više, što je raspustio zagrebačko sjemenište, premda je to učinio zbog lošeg ponašanja dijela studenata, i njihova pristajanja uz liberalne i revolucionarne ideje.

Haulik se tada nalazio poslom u Beču, gdje je podupro imenovanje Josipa Jelačića banom, ali se zbog spomenutih okolnosti nije vratio u Zagreb. U dogovoru s Jelačićem, nije sudjelovao niti na svečanosti njegova ustoličenja (5. lipnja 1848.). Haulik se vratio u Zagreb u jesen iste godine (1848.) i nastavio svoja služenja, ali i podupirati bana Jelačića, i financijski u opremanju vojske za otpor ugarskome hegemonizmu, koji je radio na stvaranju ”velike Mađarske od Karpata do Jadrana”. Iz istih razloga, i Slovaci će pomagati Jelačića.

Haulik je pokrenuo i novine Zagrebački katolički list (6. siječnja 1849.) sa zadaćom da se suprotstavi liberalnim idejama, promiče katoličku obnovu, donosi crkvene vijesti iz zemlje i svijeta. List je zabranjen godine 1945.

Haulik se u političkim pogledima razilazio s biskupom Strossmayerom. Ipak, podupirao ga je u zahtjevu preuređenja Zavoda sv. Jeronima u Rimu, i očuvanja staroslavensko-glagoljske baštine u Hrvata. Haulik je dopustio i u Zagrebu pro-slavu 1000-obljetnice dolaska sv. Ćirila i Metoda u Moravsku (1863.). Kod Svete Stolice zajedno su ishodili da se njihov blagdan slavi 5.srpnja.

Što je za Zagrebačku biskupiju značilo uzdizanje na rang nadbiskupije 1853. godine i njegovo kardinalsko imenovanje? I kako je uopće došlo do tih povijesnih trenutaka Crkve zagrebačke?

Dr. Szabo: Nakon smirivanje burnoga stanja u Monarhiji, i slamanja mađarske revolucije, ban Jelačić ocijenio je, da su sazreli uvjeti da se ispune davne želje hrvatskoga naroda o uzdignuću zagrebačke biskupije na nadbiskupiju. Temeljem saborskih zahtjeva, osobito onih iz godine 1845., Jelačić je već godine 1850. putovao u Beč, i kod hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa I. pozivao se na ratom stečenu hrvatsku nezavisnost od Ugarske, kao i velike zasluge hrvatskoga naroda u slamanju mađarske revolucije, a time i za opstanak Monarhije.

Uz još daljnja nastojanja bana Jelačića tijekom godine 1851. koja su uzrokovana mađarskim uplitanjem i njihovim neugodnim političkim ”igrama” kako na bečkome dvoru tako i kod Svete Stolice u Rimu, konačno je zaslugom papinskoga nuncija u Beču nadbiskupa i kardinala Mihalja Viale Prelá papa Pijo IX. objavio 11. prosinca 1852. svečanu bulu (pečatnicu) o uzdignuću zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije, koja počinje riječima Ubi primum placuit… (Svidjelo se Bogu…). Sveta Stolica ugradila je u bulu (pečatnicu) i sve bitne povijesne sadržaje koji su navedeni u čl.8. Hrvatskoga sabora iz 1845. godine, kao i sadržaj iz elaborata bana Josipa Jelačića kralju Franji Josipu I. iz 1850. i 1851. godine.

Novoj metropoliji podređene su biskupije koje su do sada zajedno sa zagrebačkom spadale pod kaločku metropoliju (Bosansko-srijemska, Senjsko-modruška i Križevačka grkotalolička biskupija). Time se hrvatski narod i u crkvenome pogledu potpuno oslobodio višestoljetnog mađarskog utjecaja. Bio je to i novi korak prema potpunoj samostalnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske.

Za zasluge u spomenutim nastojanjima, Sveta Stolica odlikovala je bana Jelačića Velikim križem reda sv. Grgura i sa još dva manja križa istoga reda, koja su Jelačiću svečano uručena u zagrebačkoj katedrali. U novije vrijeme obojici, i nadbiskupu Jurju Hauliku i banu Josipu Jelačiću postavljena su poprsja u kapeli sv. sv. Ladislava u zagrebačkoj katedrali.

Budući da je Haulik nastavio raditi na katoličkoj obnovi, a podupro je konkordat Austrije sa Svetom Stolicom (1855.), papa Pio IX. imenovao Haulika kardinalom Svete Rimske Crkve (1856.), čime je Juraj Haulik postao i prvi hrvatski kardinal.

U Zagreb je doveo sestre milosrdnice i potaknuo brojne aktivnosti u crkvenom životu?

Dr. Szabo: Istovremeno je i sam Haulik radio na sanaciji brojnih problema, osobito kulture i prosvjete. Zato je u Zagreb doveo Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog, kupio im zemljište za gradnju samostana i crkve (1840.), koje stoje i danas u Zagrebu u Frankopanskoj ulici. Dodijelio je Sestrama i zakladu od 40.000 forinta, a poslije je darovao još 200.000 forinta za izgradnju spomenutih objekata, a sve u nakani, kako bi sestre mogle što prije razviti školsku i karitativnu djelatnost: dječji vrtić, djevojačku školu, vezilačku radionu i Prvu žensku učiteljsku školu u Hrvatskoj, koja uskoro dobiva pravo javnosti (1851.).

Uz samostan, Haulikovom početnom financijskom pomoći podignuta je zgrada za opću bolnicu (1857.-1859.), koja zbog europskih okolnosti (ratnih i financijskih) nije privedena svrsi (danas je ondje Rektorat Sveučilišta i Pravni fakultet). Bolnicu, i to na Vinogradskoj cesti, sestre su otvorile 1871. godine.

Sestre su otvorile pučke škole i u više mjesta u Hrvatskoj, te uskoro i u BiH, najprije u Sarajevu (1871.). Haulik je financijski podupirao i školski rad sestara Uršulinki u Varaždinu. Zalagao se i za osnivanje visokoga školstva. U tu svrhu želio je dovesti isusovce u Zagreb. I unatoč suglasnosti bana Jelačića, i bana Šokčevića, do toga zbog političkih previranja tada nije došlo. Zato je Haulik pohranio kod Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga zakladu od 60.000 forinti (1863.), koja je kasnije poslužila kao temelj biskupu Jurju Posiloviću za gradnju njihove rezidencije i bazilike u čast Srca Isusova u Zagrebu (1902.). Od tada u znak zahvalnosti portreti oba biskupa rese unutrašnjost bazilike. Visokim svotama pomagao je osnivanje sveučilišta i Akademije u Zagrebu.

Vrijeme njegovog djelovanja poklapa se i s vremenom nastanka mnogih hrvatskih središnjih ustanova. Koje su to sve ustanove koje je i moralno i financijski pomagao?

Dr. Szabo: Već i ranije, a osobito nakon Haulikova dolaska u Zagreb hrvatski su preporoditelji osnivali hrvatske središnje preporodne ustanove, koje postaju žarišne jezgre preporoda i za široke slojeve naroda. To su Glazbeni zavod, preporodne čitaonice, narodno kazalište i Matica hrvatska, s glavnom zadaćom ”kultiviranje narodnoga jezika i književnosti”, što su potvrdile i tiskanjem književnih djela, te davanjem javnih koncerata na hrvatskome jeziku. Kako prema tadašnjim zakonima nisu mogle uživati državne potpore, Haulik im je priskočio u pomoć svojim stalnim financijskim potporama. Uz njegovu pomoć uspjele su se održati do danas. Otvorio je za javnost Metropolitansku knjižnicu u Zagrebu (1846.). Sam je utemeljio Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo i Gospodarski list, te Narodni muzej, i Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima. Dao je urediti unutrašnjost katedrale. Za odmor građanstva dovršio je i uređenje parka Maksimir.

Utemeljio je Književno društvo sv. Jeronima: koju mu je ulogu namijenio?

Dr. Szabo: Pred sam kraj života, nadbiskup Haulik učinio je još jedno znamenito djelo. Na poticaj isusovačkih misionara, koji su dolazili iz Dalmacije, Vinka Basilèa i Antuna Ayalle poradio je na osnivanju Književnog Društva Sv. Jeronima. U tu je svrhu Haulik pozvao u svoj dvor na dogovor dvadesetak svećenika grada Zagreba (16. siječnja 1867.). Budući da su prihvatili Haulikov poticaj, izabrali su između sebe šest članova koji su pod vodstvom svećenika dr. Jurja Posilovića uskoro izradili pravila društva. Prema potvrđenim pravilima (27. siječnja 1868.), svrha je Društva Sv. Jeronima ”izdavati i uz jeftinu cienu štiriti pučke knjige, dobrim duhom pisane, zabavno-poučne struke”.

Osim što je već godine 1869. započelo redovito tiskati, i to svake godine sve do danas, popularni kalendar Danicu, Društvo je uskoro tiskalo molitvenike i knjige s pomno odabranim temama koje se odnose na učvršćivanje vjere i morala u narodu, iz područja gospodarstva, opće kulture i povijesti, i drugim kori-snim sadržajima koji se odnose na svakodnevni život. Suradnici u knjigama bili su svećenici, ali i drugi poznati hrvatski pisci: Ivan Vitez Trnski, Vjenceslav Novak, Bogoslav Šulek, , Oton Kučera, Franjo Iveković, Cvjetko Rubetić, Mijo Kišpatić, Vjekoslav Klaić, i brojni drugi. Sva su izdanja tiskana u visokim nakladama, u više tisuća primjeraka, što potvrđuje i potrebu njegova osnivanja.

Nakon 1945. Društvo je moralo promijeniti ime u Društvo sv. Ćirila i Metoda. Godine 1996. vraćeno mu je njegovo izvorno ime.

Umro je 11. svibnja 1869. godine. Zbog čega se Haulika – “Čovjeka znamenita po dobru glasu, a još znamenitija po izvršenim djelima…!” – uvijek trebamo sjećati?

Dr. Szabo: Ovaj napis koji čitamo na Haulikovu poprsju u zagrebačkoj katedrali, mislim da u skromnoj tišini, svjedoči njegove zasluge. Zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik učinio je za Crkvu i dobro hrvatskoga naroda veličanstvena djela kršćanske ljubavi i služenja. Riječ je o trajnim vrijednostima – koje prepoznajemo u njegovom ustrajnom radu za duhovnu, ali i materijalnu brigu povjerenoga mu naroda. To su uz uređenje prvostolne crkve, također briga i konkretni doprinosi na brojnim područjima svakidašnjega života naroda: u politici, u kulturi i umjetnosti, u prirodi, te prosvjeti i znanosti, gospodarskim i socijalnim područjima.
Budući da su gotovo sva Haulikova djela prisutna i danas, također i u nacionalnim ustanovama, koje su uz njegovu potporu mogle i opstati, možemo zaključiti: Zagrebački nadbiskup i prvi hrvatski kardinal Juraj Haulik svojim djelima i danas služi svima nama, kao i svim ljudima dobre volje. Zato HVALA mu na svemu!

Razgovor s dr. sc. Agnezom Szabom vodio je mons. Nedjeljko Pintarić.

Povjesničarka dr. sc. Agneza Szabo izvrsna je poznavateljica povijesti hrvatskog naroda i mnogih značajnih osoba koji su tu povijest oblikovali nadahnuti kršćanskim načelima i domoljubljem prema hrvatskom narodu. Surađuje u brojnim izdanjima povijesnog karaktera, ali i na popularan način prenosi znanje posredstvom današnjim tiskovina i medija. Autorica je bogata i opsežna historiografskog opusa koji obuhvaća deset monografija povijesne tematike, devet knjiga na kojima je obavljala uredničke poslove te gotovo 1000 bibliografskih jedinica (znanstvenih i stručnih radova, prikaza i recenzija, popularnih članaka i razgovora).

Rođena je 28. listopada 1938. u Rezovcu kraj Virovitice. Gimnaziju je završila u Osijeku, a diplomirala je povijest i filozofiju na zagrebačkome Filozofskom fakultetu gdje je 1983. doktorirala radom Društvena struktura nosilaca središnjih (političkih, privrednih i kulturnih) institucija u Zagrebu 1860. –1873.

Od 1973. do umirovljenja 2003. radila je kao kustosica, viša znanstvena suradnica i muzejska savjetnica u Muzeju grada Zagreba. Od 2001. do 2015. honorarno predaje na zaprešičkoj Visokoj školi za poslovanje i upravljanje Baltazar Adam Krčelić. Bila je vanjska znanstvena suradnica u Zavodu za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1981‒1993), dvadesetak godina surađivala je i na znanstvenome projektu za povijest humanističkih znanosti HAZU u Zagrebu.