Obrana života i odgovornog rađanja u papinskoj službi Ivana Pavla II. zauzimaju jedno od najistaknutijih mjesta. Prava “summa” stajališta Svete Stolice u obrani života sadržana je upravo u jednoj od njegovih enciklika – “Evanđelje života” (Evangelium vitae). U povodu pete obljetnice objavljivanja te enciklike u Rimu je od 11. do 14. veljače održano opće zasjedanje Papinske akademije za život na temu “Enciklika Evangelium vitae: pet godina suočavanja s društvom” na kojem su razmatrane pobjede i porazi međunarodnog zauzimanja Svete Stolice u skladu s Papinom enciklikom.

Ocjenu trenutnih prilika na tom području na razini međunarodnih tijela, politika i odluka, na zasjedanju je iznio tajnik Državnog tajništva Svete Stolice za odnose s državama nadbiskup Jean-Louis Tauran koji je to stanje usporedio sa “složenom šahovskom pločom” na kojoj se “mogu zamijetiti nedosljednosti i vidljiva proturječja”. Na području svjetskih konferencija, za koje je rekao da su u prošlosti bile uvjetovane bezrazložnim strahom od demografske eksplozije i zahtjevima “često krajnjeg feminizma”, nadbiskup je podsjetio na suzdržan stav Svete Stolice na konferenciji u Kairu o stanovništvu i razvoju i na konferenciji u Pekingu posvećenoj pravima žena, od koje se uvriježio izraz “reproduktivnog zdravlja” koje je podrazumijevalo pobačaj.
Taj je izraz prema nadbiskupu Tauranu iza sebe ostavio “trag” u obliku “pilule dan poslije” koja se dijeli u britanskim i francuskim školama ili politikama “reproduktivnog zdravlja”, koje su često nametane siromašnim zemljama zajedno s pomoći za razvoj. No, još drastičnija baština, kojoj se katolički nauk oštro protivi, nalazi se u najnovijim smjernicama tijela poput Svjetske zdravstvene organizacije, UNICEF-a, Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice koji su u više navrata pokrenuli odlučne pothvate u prilog promicanja kontracepcije i kontrole rađanja.
Drugo osjetljivo pitanja predstavlja bioetika. Na europskoj razini to je područje regulirano posebnom konvencijom, no u njoj još uvijek nije određen konačni status ljudskog zametka. Mnogo su brojnije čvrste postavke na području genetike, gdje posebna Opća deklaracija koju je UN usvojio prije dvije godine isključuje mogućnost “trgovanja” genima u svrhu stjecanja dobiti i kloniranja ljudi. Na još jednu proturječnost nailazi se na području potpomognutog samoubojstva (eutanazije), u vezi s kojim se često koriste “izrazi koji nisu primjereni liječničkoj stvarnosti” i smrtne kazne o kojoj “Evangelium vitae” razmišlja samo kao o akademskoj pretpostavci u iznimnim prilikama koje su danas neodržive. Prijedlog predstavljen u studenome protekle godine pred Općom skupštinom UN-a za moratorij na izvršenje smrtne kazne nije naišao na odjek, no znakovita je činjenica da međunarodni sudovi poput onoga za ratne zločine počinjene u Ruandi i na prostoru bivše Jugoslavije ne uzimaju u obzir smrtnu kaznu. Nadbiskup Tauran zaključio je svoje izlaganje podsjetivši da, osim smjernica velikih konferencija i međunarodnih dokumenata, ostaje otvoren široki prostor za djelovanje “odozdo”, nadahnut kršćanskom ljubavlju koja “može mnogo učiniti na buđenju nade u javnome mišljenju”.
“Nažalost u velikim demokratskim društvima današnjeg svijeta, u kojem su na snazi brojni nepravedni zakoni, toliki katolici ne ispunjavaju na primjeren način svoju obvezu suprotstavljanja tim zakonima. Temeljni razlog tomu leži u slabosti vjere i kršćanskog zauzimanja, odnosno lošom razdiobom uloga između pastira i laika”, rekao je u svome izlaganju tajnik Kongregacija za nauk vjere nadbiskup Tarcisio Bertone. Govoreći o osjetljivom pitanju stava katolika i osobito katoličkih političara prema zakonima koji samo djelomično brane moralni poredak, a djelomično su mu protivni, nadbiskup je istaknuo žurnu potrebu da pastiri snažno i u cijelosti naviještaju katoličku vjeru i moral potvrdivši kako je, prije svih, zadaća kršćanskih laika da se suoče s tzv. “nesavršenim zakonima” današnje demokracije.
U vezi s tim posljednjim, nadbiskup Bertone istaknuo je kako su moguća tri stava: proročki otpor, kada je riječ o potvrđivanju uzvišenije vrijednosti od one koju predlaže država; suradnja, kada nije u pitanju zlo kao takvo, već dobro, konkretno dobro kojim će se odstraniti ili ograničiti ono zlo koje “nesavršeni zakon” može prouzročiti; na kraju stav tolerancije, koji se ne smije zauzeti osim u slučaju kada bi neko opiranje zlu prouzročilo još veće zlo.
Ta tri stava, rekao je nadbiskup Bertone, moraju se smatrati različitim načinima potvrđivanja istine i dobra u svijetu, vodeći računa o konkretnim prilikama koje su često vrlo složene. Onaj koji se opredijelio za stav tolerancije ili suradnje, dodao je tajnik Kongregacije za nauk vjere, ne smije se prosuđivati kao strašljivac ili mediokritet već kao onaj koji na beskrajno raznolikom terenu današnjeg svijeta nastoji posijati evanđeosko zrno gorušice. Nasuprot tome, onaj koji se odupire nepravednim zakonima ne smije se smatrati ekstremistom kojeg je pregazila stvarnost već izvornim promicateljem istine u svijetu.
“U svijetu koji pokazuje teške znakove nasilja i propasti” postoji i “obzor nade za budućnost čovječanstva”, izjavio je Ivan Pavao II. primivši u ponedjeljak 14. veljače 250 sudionika zasjedanja, ponovivši poziv za pravo na život svakog ljudskog bića, od rođenja do prirodne smrti. Pred svojevrsnim “tihim i okrutnim odabirom zbog kojeg slabiji bivaju nepravedno uklonjeni”, Papa poziva “svakog čovjeka dobre volje”, a osobito zakonodavce, da se opredijele za “obnovljeno i zajedničko zauzimanje za promjenu nepravednih zakona koji ozakonjuju ili toleriraju” pobačaj i ostala “nasilja” protiv ljudskog života: potpomognuto samoubojstvo, sterilizaciju i kontrolu rađanja, “načinima koji su suprotni životu i dostojanstvu braka”.
“Postoje činjenice”, istaknuo je Ivan Pavao II., “koje sve jasnije potvrđuju kako politike i zakoni suprotni životu dovode društva do propadanja, ne samo ćudorednog, već također demografskog i gospodarskog”. Poruka enciklike može prema tome biti predstavljena ne samo kao pravo i istinsko usmjerenje za ponovno moralno rađanje, već također i kao uporište za spas građanskog društva. Nema, dakle, mjesta “odricateljskom mentalitetu” koji u zakonima protivnom pravu na život vidi “neizbježnost” i “društvenu nužnost”. Naprotiv, ti zakoni “predstavljaju klicu raspada društva i njegovih temelja”. Građanska i moralna svijest ne može prihvatiti tu lažnu neizbježnost, jednako kao što ne prihvaća ni ideju o “neizbježnosti” ratova ili međuetničkih istrebljivanja.
“Neka se ništa ne ostavlja neistraženim”, rekao je Papa, “kako bi se uklonio ozakonjeni zločin ili bar ograničile štete tih zakona, ostavljajući na životu svijest o radikalnoj obvezi poštivanja prava na život od rođenja do naravne smrti svakoga ljudskog bića, i kada je ono posljednje i manje obdareno”. “Promjeni zakona”, dodao je, “mora prethoditi promjena mentaliteta i običaja u širokom spektru, potanko i vidljivo. Crkva na tome području neće ostaviti ništa neistraženo niti će moći prihvatiti nemare ili osuđujuće šutnje”. Osobito “izvorni pastoral života ne smije biti jednostavno prepušten posebnim, premda zaslužnim, pokretima koji djeluju na društveno-političkom području” već “mora uvijek ostati sastavni dio crkvenog pastorala” s primjerenim pothvatima, osobito na biskupijskom području.
Papa je potom obnovio poziv upućen u enciklici “svoj Crkvi; znanstvenicima i liječnicima, odgojiteljima i obiteljima kao i onima koji djeluju u sredstvima društvenih priopćivanja i, osobito, pravnicima i zakonodavcima”. Doista, “zahvaljujući zauzimanju svih pravo na život će pronaći, na ovome svijetu u kojem ne nedostaju nužna dobra ako su dobro raspoređena, konkretnu primjenu”. Svaki korak u obrani života “korak je prema miru i civilizaciji”. (sa)
1