Spomen na taj događaj, koji se dogodio 1737. uklesan je na nadvratnike dvaju sakristijskih vrata: „1737 na XI luy posvehena ova crikva od pri[svitlo]ga i prip[o]š[tovano]ga g[os]p[odi]na Vizka Zmaievicha, archibiscupa od Zadra“.

Misno slavlje predvodio je don Josip Mašina, svećenik rodom iz Preka na službi u Istri, a pjevanje združeni KUD Radovin i KUD Sv. Šime iz Rtine. Ti su pjevači poznati po njegovaju i čuvanju glagoljaških napjeva. Banj je stara glagoljaška župa, te je glagoljanje značajan aspekt duhovnosti toga kraja.

Vlč. Mašina je za početak svoje propovijedi ispričao priču o opatici koja je pokrenula obnovu samostana i potaknula stolara da joj izradi vrata za crkvu koja će biti bolja od njegovih kućnih vrata. Na taj mu je način željela reći da Bogu uvijek ide najbolje, a on je tu pouku sa zahvalnošću prihvatio. Na temelju te priče propovjednik je potaknuo vjernike da poput svojih predaka daju najbolje za svoju Crkvu, najbolje od svoga duha za izgradnju nevidljivog, ali i materijalno za izgradnju vidljivoga. „Bogu uvijek treba dati najbolje od sebe, a on neće kasniti da nam uzvrati svojim blagoslovima, svojom milošću, svojim čudima za naš život“, zaključio je vlč. Mašina.

Pred kraj misnog slavlja župnik Marko Dokoza zahvalio je Bogu za milost zajedništva oko oltara Gospodnjeg, osobito za zajedništvo otoka i kotara kroz prisutnost Rtinjana i Radovinjana u Banju.

Posvjedočio je o ljubavi i poštovanju koje Banjci iskazuju svome župniku kao što su stoljećima svjedočili ljubav prema Crkvi, uzdržavajući svojim radom na polju pitomce zadarskog sjemeništa. 

Zaključujući svoj zahvalni govor don Marko je pozvao sve okupljene na agape u organizaciji mlađih članova župne zajednice.