Otac Ante Gabrić, Metkovac, misionar, kojega su oni nazivali svecem, u Indiji je ostavio dubok, neizbrisiv trag, zaboravljajući sebe, ulažući sve svoje snage i sposobnosti u pomoći najpotrebnijima i svima koji su iz bilo kojeg razloga dolazili k njemu, bez obzira na vjeroispovijest i društveni status.

Sylvester Xavier iz Kalkute bio je kapelan o. Gabrića u Maria Polliju i na njegovim rukama je umro. O. Gabrić usko je surađivao s Majkom Terezijom. Izabrao je riječni pojas, jako siromašno područje, područje puno divljih životinja, rijeka i otrovnih zmija. To je granično područje s Bangladešom u kojem je bilo mnoštvo razbojnika, lopova i kriminalaca, upravo njih najviše je privukla Božja riječ i način na koji je o. Gabrić razmišljao, naviještao evanđelje i ljubav Isusovu; upravo njih je obratio. Bio je čovjek pun ljubavi koji je pomagao kako katolicima, tako i muslimanima, hindusima, nije pravio razliku, volio je sve ljude. Noći je provodio u molitvi, živio u siromašnim uvjetima, nije imao nikakav komfor i ništa mu to nije smetalo. Vrata svoje sobe nikad nije zaključavao, bio je bez ikakvog straha. Taj posebni sveti čovjek htio je dovesti taj narod Isusu, navijestiti Božju riječ i upoznati s djelom, istaknuo je o. Xavier.

Godine 1968. to područje pogodila je velika vremenska nepogoda, ljudi su tada jako teško živjeli. Hranom iz Caritasa nahranio je svakoga tko je bio gladan. Tim ljudima napravio je naselja i zato se zovu – Naselja oca Ante Gabrića. Nije mu bilo teško ići iz misije u misiju, ponekad, dugo se vozeći biciklom. U tim područjima bilo je dosta protestanata, imali su želju čuti ga, a potom bi se obraćali na katoličanstvo. Tu je otvorio pet novih postaja, puno župa u toj biskupiji. U misiji Marija Polli postoji puno postaja, a ljudi, kada bi osjetili bilo kakvu potrebu, obraćali bi se njemu i tako zajednički rješavali probleme.

U zadnjoj fazi njegova života o. Sylvester imao je čast biti s njim i posvjedočiti njegovu svetost. Dana 19. listopada 1988. točno u ponoć, o. Gabrić došao je u njegovu sobu i zamolio pomoć, imao je strašne bolove u predjelu trbuha i zamolio da ga izmasira. Nakon dva odlazaka na zahod oca Gabrića, o. Xavier oprao je i vratio ga u krevet. Treći put, kad je osjetio potrebu, iznenađujuće, digao se sam s kreveta, otišao do umivaonika, oprao lice i osjećao se puno bolje. Kad sam pomislio da je bolje, da je bol prošla, on je izgovorio rečenicu – „Oče Sylvestre, Isus me zove i mislim da bih trebao poći“.

Budući da sam ga poznavao i znao za njegovu svetost, u tom trenutku dogodilo se nešto posebno. „Kad sam ga pogledao bio je obasjan zlatnim plamenom, taj trenutak ostao mi je zauvijek urezan u sjećanje i ne mogu iskazati što je zapravo značio za mene“. Kad je svjetlo nestalo, ostalo je samo tijelo koje je ponovno postalo slabo i počeo je padati. U tom trenutku ulovio sam ga i odveo ponovno u krevet. Rekao mi je: „Oče, pazi na naše ljude, pazi na našu misiju, ostavljam tebi to u zadatak“. Budući da sam bio svećenik, pitao sam želi li ispovijed i bolesničko pomazanje, na što je pristao, i možemo reći da je potpuno bio spreman ići Isusu. Nismo mogli tu noć zvati liječnika, jer svi liječnici su ili bili daleko ili su se bojali doći. O. Xavier predložio mu je da ga odvedu u Kalkutu, gdje će imati bolji medicinski tretman i gdje će mu se pružiti bolja njega. Pristao je, ušao u vozilo hitne pomoći, okrenuo se kako bi vidio ljude kojima je prenio Božju riječ. Dao im je posljednju poruku: „Idite i navijestite svima ljubav Božju, širite evanđelje i širite ljubav jedni među drugima“. Blagoslovio ih svojom svetom rukom i tada ušao u vozilo. Budući da su ceste jako loše, vozilo se moglo kretati deset kilometara na sat. Dok smo se tako vozili pitao je za vodu. Dao sam mu žlicu vode, a kad je treći put tražio vodu, dok sam nosio žlicu prema njegovim ustima, već je bio sklopio oči. Tužnu vijest da je otac Ante preminuo odnio je isusovcima. Na zamolbu oca Xavera da tijelo oca Gabrića vrati u Marija Polli da se s njim oproste i daju mu posljednju počast, provincijal je dopustio. Po želji oca Gabrića, koju je rekao prije preminuća o. Xaveru, pokopan je iza crkve, s komadićem hrvatske zemlje i vode.

Na njegovom posljednjem ispraćaju bili su svi – i muslimani i hindusi i katolici, bila je to zapravo procesija od dva kilometra, nosili smo njegovo tijelo po cijelom mjestu i odali mu posljednju počast. Bio je Hrvat, ali je bio u potpunosti jedan od nas. Nikad se nije brinuo što će jesti, što će obući, gdje će se skloniti. Zovemo ga svecem, toliko toga je napravio, a ono što nam je najviše značilo je da nije gledao ni na vjeroispovijest ni društveni sloj ljudi. Doveo je redovnice u Maria Polli, tamo barem tri tisuće ljudi ugrizu zmije, donijeli su posebno kamenje koje je izvlačilo otrov.

O. Prolay, koji je oca Gabrića kao župnika u njegovom mjestu – 200 km od Maria Pollija, upoznao kao školarac i bio njegov ministrant, o ocu Gabriću kazao je kako ga se najviše dojmilo to što je imao poseban način predanja i vođenja mise, a njegova propovijed, uvijek znakovita, ali jednostavna, kako bi je svi mogli razumjeti, s velikom porukom. Inspirirao ga je cijeli njegov život i osobnost, njegova jednostavnost, način života – bio je tako skroman i pun ljubavi.

„Kad je prvi put došao, bio sam šokiran, bio je stranac, izgledao mi je čudno, bio sam mali dječak koji ga je gledao kao nekoga koga još ne poznajem”, rekao je. Kad mu se obratio na bengalskom jeziku postao mu je blizak i osjećao da je njegov prijatelj, ne stranac.

Dok je bio sjemeništarac provodio je svoje praznike s ocem Gabrićem, gdje bi ponovno bio inspiriran, jer bi upoznao njegovu misiju, njegov rad, a posebno ga je fasciniralo to što je došao u prašumu i iz nje napravio naselja. Fasciniran je njegovim radom koji nije prestajao ni danju ni noću, te činjenicom da nikad nije bio ni gladan ni žedan, ništa mu nije trebalo, samo je gledao na dobrobit svih ljudi – kako bi njima pomogao i omogućio im bolji život. Njegove riječi su me najviše potaknule u mom životu, a najviše rečenica, kada je rekao: „Ljubav, snaga i sve što ti treba dolazi od našeg Isusa“, istaknuo je o. Prolay.

Njegove poruke nosi duboko u sebi, a s ocem Silvestrom u njegovoj župi, njegovoj misiji, gdje nastavljaju s radom oca Gabrića, nastavljaju njegovu misiju koju je on započeo u posljednjoj fazi svoga života, možda ne na način kako je on to provodio, ali se trude nastaviti gdje je on stao i raditi za dobrobit ljudi.

Tako su odlučili u Maria Polliju otvoriti školu koja će nositi ime oca Ante Gabrića u kojoj će se nastava održavati isključivo na engleskom jeziku. Zgrada u kojoj nastoje otvoriti školu prije je bila Dom u koji je o. Gabrić smjestio dječake iz okolnih sela, educirao ih, davao im sve što im je potrebno i slao dalje na školovanje.

Želimo nastaviti njegovu misiju, njegovo djelo i dati tim ljudima dostojan život, rekao je o. Prolay. To je bila želja koju o. Ante nije mogao ispuniti, a oni sada žele ispuniti njegovu želju. Povrh toga imaju želju educirati mlade generacije, naučiti ih o radu oca Gabrića, reći im tko je on bio i što je za njih značio. Na taj način prenijet će njegovo djelo na buduće generacije, da se ne zaboravi, tako će njegova misija živjeti u srcima sadašnjih i budućih generacija.

Sada smo u drugoj fazi izgradnje škole,  tu sam zbog oca Gabrića, postao sam svećenik gledajući njega, a sad smo u njegovoj misiji. To je za nas veliki izazov, vjerujem i znam da je otac Gabrić napravio most između Indije i Hrvatske i sad smo svi zajedno ujedinjeni zbog njega, rekao je o. Prolay. Pozvao je sve Metkovce da dođu u Indiju, posjete grob oca Gabrića i vide djela koja je on učinio, uz poruku kako je potrebna zajednička molitva i rad jednih za druge i zajednički rad kako bi nastavili njegovu misiju.

Uvod u pjesmu – Tamo gdje palme cvatu – u izvedbi župnog benda Viatores, bile su riječi oca Gabrića – Sve je slađe kad se dijeli, kad se daje i darovi i život. Najslađe je kad sve možeš dati.