Svećenici kao braća među braćom

Predraga braćo i sestre,
1. Danas svetkujemo blagdan Gospodina našega Isusa Krista, Kralja svega svijeta. Ta svetkovina, tako draga puekoj pobožnosti, zakljueuje liturgijsku godinu te nas uvodi u ozraeje došašaa koje je pred vratima. Gospodin Isus vratit ae se u slavi na kraju vremena, te ae do kraja ostvariti svoje Kraljevstvo. Crkva je na ovome svijetu kvasac i zaeetak toga Kraljevstva.
U svijetlu današnjega bogoslužja nalazi svoje mjesto i promišljanje koje danas želimo posvetiti sveaeniekoj službi i životu, slijedeai dokumente Drugoga vatikanskog koncila. O prezbiterima je rijee osobito u dekretu Presbyterorum ordinis. Glasnici Radosne vijesti, oni su “suradnici biskupskoga reda” (Lumen gentium 28), obvezni propovijedima i sakramentima izgrađivati i upravljati Božji narod i mudro ga voditi prema potpunome ostvarenju Kraljevstva Božjega. Zadatak je to sve prije nego lak, naročito u sklopu suvremenoga života. Njihova je, dakle, zadaća – kako potvrđuje navedeni koncilski dekret – “skrajnje važna i sve teža” ali nezamjenjiva za crkvenu obnovu (usp. br. 1). Doista, kako bi se mogla zamisliti kršćanska zajednica bez njihove nazočnosti i njihova svakodnevna služenja
2. Prezbitersko je služenje, prije nego što je određena služba, otajstvo milosti! To je otajstvo posebnoga poziva kojim je jedan od članova Božjega naroda pozvan cijeli svoj život posvetiti Kraljevstvu te, po sakramentu reda, biva “označen posebnim značajem koji ga suobličuje Kristu Svećeniku (br. 2).
Tu, u dubokom odnosu s Kristom, nalazi se ključ za shvaćanje ministerijskog svečeništva koje se bitno, a ne samo stupnjevito, razlikuje od općega svečeništva svih vjernika (usp. br. 10). Prezbiteri su doista u novome smislu suobličeni Kristu Svećeniku, da bi, naime, bili “službenici Krista Glave, u cilju rasta i izgradnje cijeloga Tijela, koje je Crkva” (br. 12). Oni, osobito kad slave euharistiju “uosobljuju Krista”. U Kristovo su ime postavljeni za očeve i odgojitelje u vjeri, obdareni odgovarajućim ugledom. Koncil nas, pak, potiče ne zaboraviti da trebamo ostati “braća među braćom” (br. 9), otvoreni za suradnju i suodgovornost svih krštenika. Prezbiterima “su na osobit način povjereni siromasi i najslabiji” (br. 6). Doista je prezbitersko poslanje zahtjevno i uzvišeno! Vjernici dobro slute kad očekuju da svećenici “teže sve većoj svetosti” (br. 12).
3. Neka Sveta Djevica, Majka vječnoga i vrhovnoga Svećenika bude blizu prezbiterima cijeloga svijeta, svojim predragim sinovima, neka osobito bude na pomoć onima koji se nalaze u teškoćama. Neka im svima pomogne da budu na visini svoga zadatka. Neka potakne kršćansku zajednicu da ih zaista doživljava kao pastire i očeve, da ih podupire molitvom, suradnjom i iskrenom ljubavlju.
Nakon angelusa
Jučer je u Vatikanu zaključena Biskupska sinoda ukrajinske grkokatoličke Crkve, koja se sastala o 400. obljetnici povezivanja kijevske metropolije s Rimskom stolicom, koje je nazvano “Brest-Litovske unije”. Prije nekoliko dana objavljeno je moje apostolsko pismo kojim sam podsjetio na značenje i važnost toga povijesnog događaja, kojemu ćemo u spomen godinu 1996. slaviti kao jubilarnu. Jutros se je, pak, zajedničkim euharistijskim slavljem u bazilici sv. Petra otvorila Posebna skupština Biskupske sinode za Libanon. Tema joj je “Krist, naša nada: njegovim duhom obnovljeni, jednodušno svjedočimo njegovu ljubav”. Molimo, predraga braćo i sestre, za ta važna crkvena događaja koji se uključuju u hod Božjega naroda prema velikom jubileju g. 2000. Neka Božja providnost udjeli ukrajinskim i libanonskim vjernicima obilne plodove nade i duhovne obnove da bi u svojim zemljama mogli širiti Evanđelje i pridonositi izgradnji slobodnog i složnog društva u pravednosti i miru.