U homiliji biskup je izrazio svoju radost zbog toga događaja, rekavši kako je ovo lijep i svečan dan za Sisačku biskupiju kada Damir, Ivan i Rafael postaju opunomoćeni službenici spasenja svojoj braći i sestrama, djelitelji svetih sakramenata i okupljatelji zajednica vjernika.

U nastavku govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi biskup je rekao kako su u Starom zavjetu već bili određeni službenici koji su predvodili Božji narod i prinosili žrtve u hramu. „Bili su to članovi Levijeva plemena, dakle svećenici po nasljedstvu. Pa ipak Bog je izabirao neke koje je posebno obdario svojim karizmama da bi bili osposobljeni u osobitim prilikama voditi njegov narod. Mojsije je tako bio izabran za vođu naroda na putu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. Ali on nije mogao sam voditi tako velik narod pa mu je Bog – čuli smo – pridružio 70-toricu muževa kojima je dao dio njegova duha da upravljaju narodom. Kad se pitamo, kakve su to bile osobite prilike, tada bismo mogli odgovoriti da su to bile zapravo neprilike: narod koji je izišao iz ropstva stalno se bunio jer je morao proći kroz pustinju, gdje nije bilo ni vode ni jela, gdje su vrebale zmije ljutice i mnoge opasnosti te je mnogo naroda izginulo“, rekao je biskup te usporedivši ovu s ređenicima, poručio im kako ni njihove prilike, u kojima preuzimaju svećeničku službu, nisu idealne.

Prisjetivši se riječi bl. Alojzija Stepinca koji 1945. godine rekao svećenicima: „Šaljem vas u krvavu kupelj!“ biskup je u nastavku pojasnio ređenicima zašto okolnosti u kojima se oni rede, nisu sjajne. „Pa vi se redite u godini u kojoj naša Sisačka biskupija vida rane zadobivene od razornog potresa koji nas je pogodio 29. prosinca prošle godine. Također je još uvijek aktualna i globalna virusna pandemija koja odnosi živote i ograničava život ljudima.

No, to su poznate stvarnosti kojima bih ja pridodao i opću moralno-religioznu krizu u kojoj se nalazi naše društvo ali i Crkva. Riječ je o možda najgoroj krizi u povijesti čovječanstva. Radi se o relativizaciji vrednota: bijelo se proglašava crnim, a crno bijelim i često se izvrću sve vrijednosti – od osobnog života, do obitelji i čitavog društva. Pojedinca se više u prvom redu ne shvaća kao Božje stvorenje koje ima neke zadane mogućnosti nego se one proširuju, bez obzira na moralno-etička pitanja tako da možemo govoriti ne samo o postmodernom nego o postcivilizacijskom čovjeku.

Razvoj tehnike, koji ne prati i razvoj moralnih normi i svijesti o odgovornosti za osobe i društvo, omogućuje čovjeku današnjice ne samo da komunicira na daljinu, da uspostavlja preko društvenih mreža opću povezanost s ljudima iz cijelog svijeta, nego i da razvija tzv. umjetnu inteligenciju koja bi mogla zamijeniti zadane norme koje je odredio Bog Stvoritelj. U tom etičkom kaosu su posebno na udaru obitelji i sve tradicijske vrijednosti, tako da ono što je prije bilo označivano kao sramotno i nemoralno danas postaje poželjno i moralno. Dapače očekuje se da se oni koji se pozivaju na naravnu i razumnu, od Boga stvorenu stvarnost, proglašavaju nazadni i vrijedni prijezira. Jesu li to ona vremena o kojima je sveti Pavao govorio kada je napisao da će ‘doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima’ (2 Tim 4,3). U takvim je okolnostima veoma važno imati trijezan razbor, dapače dar razlučivanja duhova, što možemo nazvati i darom prorokovanja“, upozorio je biskup.

Govoreći o evanđelju po Ivanu (Iv 20,19-23) biskup je podsjetio kako ono donesi susret Isusa uskrsnuloga s učenicima. „Bilo je to na sam dan njegova uskrsnuća. Oni su zatvoreni, u strahu od Židova… a on dolazi k njima i kaže im: ‘Mir vama!’ Kada im je pokazao ruke i bok, kaže evanđelista Ivan, ‘obradovaše se učenici vidjevši Gospodina’ (ib., 20,20). Koja je to radost: vidjeti Gospodina! Svećenik mora živjeti od te radosti, ‘sva radost tvoja neka bude Gospodin: On će ispuniti želje tvoga srca!’ (Ps 37, 4). Jesmo li doista zadovoljni samo s tom radošću? Smatramo li ju najvećom i dostatnom za naš život, radost od koje se živi? To je doista bit svećeničke ne samo službe nego egzistencije, cijeloga života. A onda u toj radosti učenici čuju riječi poslanja koje im Gospodin daje: ‘Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas’. Međutim to je opet preteška zadaća za naša slaba ljudska pleća, sami ne možemo to izvršiti.

Zato on ‘dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’. Iz vlastitih sila i nastojanja mi ne možemo biti dobri kršćani. Zato trebamo Silu odozgor, Duha Istine, Branitelja, Duha Svetoga! On je ta pokretačka snaga koja nas jedina može nositi naprijed, da izvršimo ono što nam je Gospodin Isus zapovjedio. Zato u obredu ređenja posebno zazivamo dolazak Duha Svetoga. Ali tu molitvu trebamo gajiti čitav život: Dođi Duše Sveti, i ognjem svoje ljubavi zapali moje srce“, rekao je biskup te je na kraju skrenuo pozornost na Pismo biskupa Zagrebačke metropolije o važnosti Euharistije za svećenički život te podsjetio na riječi sv. Ivana Pavla II., bl. Alojzija Stepinca i pape Franje o svećeničkom službi i pozivu.

Nakon popričesne molitve biskup je čestitao novim đakonima, njihovim obiteljima, župnicima i župnim zajednicama, a na kraju ovogodišnji ređenici su okupljenima dali svoj mladomisnički blagoslov.

U koncelebraciji mise bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, ekonom mons. Zdravko Novak, rektor Nadbiskupijskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Željko Faltak s duhovnicima te šezdesetak svećenika. Slavlju su nazočili i rodbina i prijatelji ređenika, a animirao ga je Biskupijski zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i orguljašku pratnju domaćeg župnika Roberta Jakice.