Svećenik kao promicatelj pravde i mira u pokomunističkom društvu u prijelazu i u ratnim prilikama

Smatramo korisnim prikazati ovom Simpoziju skupno svjedočanstvo našega svećenstva koje zrije u dvostruko posebnim povijesnim okolnostima: u prijelazu od komunističke vladavine na demokratski sustav i u tijeku dugoga i strašnog rata za oslobođenje svoga naroda. Te dvije okolnosti snažno su djelovale na društvo pa stoga i na svećenički život i dušobrižnu djelatnost.
Apostolska pobudnica “Pastores dabo vobis” u broju 18 glave II. uči da “… svećenik treba biti, u odnosu sa svim ljudima, čovjek poslanja i dijaloga. Duboko ukorijenjen u Kristovu istinu i ljubav, te nadahnut željom i nalogom svima naviještati spasenje, on je pozvan sa svim ljudima uspostavljati odnose bratstva, služenja, zajedničkog traženja istine, promicanja pravde i mira, ponajprije s braćom drugih kršćanskih Crkava i vjeroispovijesti, ali također s vjernicima drugih religija, s ljudima dobre volje, naročito sa siromasima i onima koji su slabiji…” (PDV II, 18).
S krizom i zatim slomom komunističke vladavine u nekadašnjoj Jugoslaviji za Crkvu su se naglo otvorile nove mogućnosti rada i novi dušobrižnički vidici. Moramo priznati da ni biskupi ni svećenstvo nisu bili ni psihološki ni glede organiziranosti pripremljeni za to događanje, zbog čega su se dobrim dijelom pouzdali u improvizacije bez jasnog viđenja cjelovite strategije koju smo morali postupno izgrađivati usred mnogih teškoća.
Poznato je stanje Crkve u komunističkim državama i vladavinama. Lišena svojih osnovnih prava, istisnuta i izdvojena iz društva, progonjena i gažena nepravednim zakonima, prisiljena na šutnju, Crkva je bila svedena u okvire svojih crkava i sakristija. Osobito su svećenici bili izvrgnuti trajnim zlostavljanjima, poniženjima, osudama. Režim je htio imati svećenike pokorne, nedjelatne, zastrašene.
Slomom komunističkog režima Crkva je izašla iz katakomba i našla se usred građanskog društva u velikom previranju. Započeo je proces demokratizacije i ponovnog uspostavljanja gračanskih i vjerskih sloboda. Crkva je ponovno stekla slobodu pastoralnog djelovanja. Kao što smo već rekli – Crkva se je našla nespremna suočiti se s novim pastoralnim zadaćama u novim društveno-političkim prilikama. To možemo oslikati nekim znakovitim primjerima.
1. Crkva se je morala suočiti s neočekivanim otvaranjem novih problema, kao na primjer s uvođenjem vjeronauka u javne škole, mogućnošću nastupanja na državnim sredstvima javnog priopćivanja, slobodom organiziranja laika u katolička društva i njihova djelovanja na razlieitim područjima javnoga života (političke stranke, sindikati, javna glasila itd.). Da bi odgovorila svim tim potrebama Crkva je pokrenula sve svoje svećenike, kako biskupijske tako redovničke, pozivajući ih da velikodušno prihvate dodatna radna opterećenja kako bi naviještali Evanđelje na svim tim područjima koja su dosad bila hermetički zatvorena za svećenike i za Crkvu.
2. Proces demokratizacije je, kako se je moglo i očekivati, izazvao duboka uznemirenja i napetosti u građanskome društvu i na svim područjima: od centralizirane i planirane socijalističke ekonomije do slobodnog tržišta; od strogo kontroliranih sredstava javnog priopćavanja do neobuzdanog umnažanja javnih glasila koja u najgorem smislu oponašaju zapadne uzore (neobuzdani konzumizam, pornografija, neukusne “sapunice” itd.); od monolitnoga komunističkog sustava do višepartijskog koji je donio sa sobom žestoku borbu za vlast produbljujući podjele među građanima. U našem je slučaju taj proces doveo do stvaranja novih država na ruševinama umjetne države kakva je bila Jugoslavija u oba svoja izdanja. Nažalost, ta se promjena nije ostvarila mirnim putem. Crkva je zaista na sve načine nastojala naviještati evanđeoska načela koja bi bila trebala voditi taj teški prijelaz, ali se je našla pred teškim povredama ljudskih i narodnih prava kao i prava raznih etničkih manjina te je morala platiti tešku cijenu zbog agresivnog rata koji su srpski političari i vojnici pokrenuli protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
3. U stanju takvoga rata izvan svake čovječnosti i svakog poštivanja ženevskih konvencija naši su se svećenici našli pred zadatkom u punini živjeti svoju ulogu branitelja osnovnih prava ljudske osobe, pred zadatkom ublažavanja patnji svih ratnih žrtava bez ikakva razlikovanja, da budu apostoli mira i pomirenja.
Svećenici, kao vođe i odgojitelji Božjega naroda (PO 6), oduprli su se napasti nacionalističke ideologije mržnje, osvete i nesnošljivosti, te su nasuprot njoj na temelju kršćanskog nauka i prakse nastojali poučavati i poticati prema učenju apostola Pavla, “sa svom strpljivošću i poukom” (2 Tim 4,2). Za uvid u djelovanje našega svećenstva u tome smislu dovoljno je prelistati brojne izjave i apele Hrvatske biskupske konferencije, posebice zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, sarajevskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i banjolučkog biskupa Franje Komarice koji među svojim svećenstvom već dosad imaju desetak ubijenih svećenika, žrtava mržnje protiv vjere i Katoličke Crkve i žrtava vlastite vjernosti pastira koji nisu napustili svoje stado. U tim tragičnim prilikama katolički svećenici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvjedočili su svoju apostolsku hrabrost sučeljavajući se s teškim opasnostima uz cijenu vlastitoga života i sudjelujući u teškim ratnim patnjama i iskušenjima svojih vjernika, nastavljajući svoje djelo promicatelja mira i pomirenja. Nazočni među desetinama tisuća izbjeglica i prognanika, svećenici sudjeluju u svim njihovim poniženjima i gubicima, nastavljaju pastirsko poslanje i poput proroka Izaije u progonstvu čuvaju živu nadu u povratak i u pravedan mir (usp. Iz 32, 17).
4. U prilikama dok rane još krvare, a potresna raspoloženja su duboka i izvan kontrole razuma, nije lako svećeničko djelovanje naviještanja mira i pomirenja. Oni doista moraju svladati zapreke najprije sami u sebi da bi mogli pomagati svojim vjernicima da i oni tako postupe. Stoga je svećenicima potrebna snažna i trajna potpora i poticaj sa strane nas biskupa, ali također sa strane vjernika s kojima često dijele uvjete života koji nije dostojan čovjeka. Stoga moramo ponovno zahvaliti Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. koji je pohodivši Hrvatsku u rujnu godine 1994. ne samo našim vjernicima nego, usuđujemo se reći ponajprije nama biskupima i našim svećenicima, ulio novu nadu, nove duhovne energije i pružio svoju osobnu potporu i potporu cijele Katoličke Crkve.
Želimo zaključiti ovo naše Priopćenje ističući svećeničko služenje posebno u pogledu odgajanja Božjega naroda u prilikama društveno političkog prijelaznog razdoblja i rata. Prijelazno događanje izvan Crkve dira i Crkvu iznutra, jer ona mora prijeći od pastoralne strategije koja je bitno bila usmjerena na obranu i očuvanje, na strategiju novih dostignuća i pastoralnog stvaralaštva. U tijeku svih ovih ratnih godina nije nam bilo moguće pohađati svoje župe na područjima zaposjednutima od agresora, svećenici su bili zatočeni ili protjerani zajedno sa svojim vjernicima, bili su lišeni osnovnih ljudskih prava i sredstava za život. Župe su bile fizički razorene: crkve spaljene i sravnjene sa zemljom, župne kuće, područne kapele, vjeronaučne dvorane i čak groblja podvrgnuta su jednakom razaranju. Osim toga rat je korjenito promijenio demografsku, nacionalnu i konfesionalnu strukturu cijelih područja u Hrvatskoj i osobito u Bosni i Hercegovini, gdje je banjolučka biskupija praktički izbrisana s lica zemlje, a ona sarajevska teško osakaćena. Proživljavamo stoga ovo povijesno razdoblje Crkve u svojoj domovini svjesni izazova s kojima se moramo idućih godina suočiti i koji nam nameću naročito se posvetiti nekim pogledima svećeničkog zvanja i duhovnosti, što u zaključku ukratko iznosimo:
1. Iskazivanje pastoralne ljubavi, ako je potrebno sve do krvavoga mučeništva, a svakako mučeništvom koje je ugrađeno u vršenje svećeničkog služenja u neredovitim uvjetima rata i poraća, gdje se očituje teško fizičko i psihičko opterećenje svećenika zbog pedesetogodišnjega komunističkog progonstva i petogodišnjega rata koji još traje.
2. Služba materijalne i duhovne dobrotvornosti izbjeglicama, iseljenima i protjeranima kao uvjet i pretpostavka za uspješno pastoralno djelovanje. Ta zadaća poziva naše svećenike da uvjerljivo žive siromaštvo i neprivezanost uz zemaljska dobra.
3. Nova evangelizacija svih društvenih prilika poslije komunizma i rata, ponajprije društveno pomirenje bivših komunista i protivnika komunizma, pomirenje u pravednosti i poštivanju uzajamnih prava i dužnosti sa srpskom manjinom, prožimanje moralnim načelima javnog života i političke vlasti na svim razinama, preuzimanje zadatka da Crkva bude također kritička savjest društva, što traži osobitu pozornost i zauzimanje za evangelizaciju političkoga života u njegovim ljudima, ideologijama i ustrojstvima.
4. Novo stvaralaštvo u pastoralnim metodama za društvo koje je duboko ranjeno u pedeset godina bezbožnoga komunističkog režima, u pet godina rata i obrane vlastite državne nezavisnosti i suverenosti, od miješanja sa zapadnjačkim uzorcima demokracije koja je neprijateljska ili agnostička u odnosu na kršćanski uzorak. Sve to nužno traži prosvijetljeno i hrabro dušobrižništvo, osobito na području školstva, javnih glasila, uljudbe, politike u pogledu zakonodavstva i velikih gospodarstvenih i razvojnih usmjerenja, obitelji i obrane života.
I ovaj kratki pregled dovoljan je za shvaćanje golemih zadaća koje se idućih godina nalaze pred našim svećenicima. Stoga im je potrebna solidarnost i razumijevanje subraće u onim Crkvama koje mogu ponuditi vlastita iskustva na tim područjima kao i svoju duhovnu i materijalnu pomoć. Možda bi se iz ovog Simpozija mogla roditi stvarna suodgovornost svećenstva različitih biskupija za pomoć našim svećenicima koji zajedno s nama biskupima zaista “podnose tegobu dana i žege” u prilikama koje su teže nego ikada. Hvala!

Rim, 25. listopada 1995.

Ivan Prenđa
nadbiskup koadjutor, Zadar

Božo Odobašić,
Sarajevo