„Sveti Jeronim iz Štrigove. Bula pape Nikole V.“ naslov je nove knjige dr. sc. Matije Berljaka, profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu i umirovljenoga svećenika Zagrebačke nadbiskupije, nastale na temelju prošlogodišnjeg izdanja izvornog znanstvenog rada objavljenog u knjizi „Bula pape Nikole V. za crkvu rodnoga mjesta svetoga Jeronima u Štrigovi“, spominjući se time 1600. obljetnice smrti toga crkvenog velikana. „Budući da ne postoji opće suglasje glede jedne ili druge godine njegove smrti dobro je da smo ga se barem malo više spomenuli i prošle i ove godine“, ističe dr. Berljak u uvodu drugoga dopunjenog izdanja njegove knjige o velikom crkvenom učitelju sv. Jeronimu, za kojeg je zabilježeno da je umro 30. rujna 419. ili 420. godine u Štrigovi (Stridonu). 

Kako piše dr. Berljak u predgovoru, prvo izdanje spomenute knjige prihvaćeno je sa zanimanjem, a budući da je u kratkom roku rasprodano, načinjeno je ponovljeno, popravljeno i dopunjeno izdanje. Izrazio je i nadu da će i ta nova knjiga pridonijeti boljem poznavanju velikog teologa, bibličara, prevoditelja sv. Jeronima, koji je tijekom dugih stoljeća imao, a i danas ima, velik utjecaj na kršćanstvo, ali i na svjetovnu predaju. 

Kako je već iscrpno iznio u prvom izdanju knjige, mjesto Štrigova u Međimurju, u Varaždinskoj biskupiji, jedino je mjesto u svijetu koje ima potvrdu spomenutoga jednoga pape da se upravo u njoj rodio sv. Jeronim. Naime, papa Nikola V. izdao je na molbu bana kraljevine Slavonije, Fridrika Celjskog, bulu „Gloriosus Deus in sanctis suis“ (Bog slavan u svecima svojim) za crkvu rodnoga mjesta sv. Jeronima u Štrigovi, u Rimu 10. studenoga 1447. godine. Radi se o tipičnoj buli o oprostima pa se ponekad naziva i „Bulla super Indulgentiis“ (Bula o oprostima), čiji je uredski, radni primjerak, pronađen u Vatikanskom tajnom arhivu, a sada je Berljak na temelju preslika, slikopisa i prijepisa pojasnio tekst i smisao bule te je ljubiteljima znanosti i povijesne istine svojim radom pripomogao proučavanju i štovanju sv. Jeronima i mjesta njegova rođenja. Svečani primjerak bule Nikole V. nažalost do danas nije pronađen. O njegovu postojanju u svojim poznatim djelima svjedoče Mihael Bombardi i Josip Bedeković koji detaljno opisuju kako je svečani primjerak bule donijet iz Rima tek nakon 251 godine i nije poznato gdje se on danas nalazi i jeli uopće sačuvan. 

U knjizi se zbog Jeronimova zemljopisnog porijekla ističe posebna povezanost hrvatskog naroda sa svetim Jeronimom „kojega smatramo i doživljavamo kao svoga, kao našega“, a o čemu autor piše pod naslovom „Pokrajina i grad porijekla sv. Jeronima?“ Autori su tijekom povijesti, kao i danas, pokušavali Jeronimov rodni Stridon i pripadajuću pokrajinu smjestiti na određenu lokaciju. Najčešće se opredjeljuju za zaleđe Kvarnera, Istru, Dalmaciju, Panoniju, Liburniju, dio današnje jugo-zapadne Slovenije (između Ilirske Bistrice, Trsta i Postojne – Kras) ili neku drugu pokrajinu u kojoj bi se trebao nalaziti Stridon, kao mjesto Jeronimova porijekla, navodi dr. Berljak, analizirajući tezu svakoga autora koji je pisao o toj problematici. „Ističemo, ono što je najvažnije da na Štrigovu kao Jeronimovo rodno mjesto upućuje, među ostalim, i sam Jeronim kad o sebi piše da je rođen u Stridonu koji je bio razoren od Gota, a nalazio se u Jeronimovo vrijeme na granici, na mjestu gdje se dodiruju (confinium) Dalmacija i Panonija“, piše dr. Berljak, navodeći da „autori koji tumače spomenuti Jeronimov tekst govore da postoje razna mišljenja o mjestu gdje se nalazio Stridon, ali najvjerojatnije je da se mjesto rođenja sv. Jeronima nalazilo „između rijeka Mure i Drave“. 

U prilog da je današnja Štrigova rodno mjesto sv. Jeronima idu brojni kartografski prikazi Ugarske, Hrvatske i Štajerske, kao i stari rječnici hrvatskog jezika i literatura, potvrđuje i živa, stoljetna, dugovječna narodna predaja, brojni pisci, pjesme, legende i priče – i to ne samo u Hrvatskoj nego i u Štajerskoj, Mađarskoj – potvrđuje to i pobožnost prema svecu u njemu posvećenoj crkvi kao i brojna hodočašća iz različitih krajeva, smatra dr. Berljak, osvrćući se i na etiketiranje pojedinih autora „lokalpatriotizmom“, te zaključuje: „Nije nam žao što i drugi tvrde da je Jeronim njihov. Njega svojataju mnogi jer je bio sjajan, učen, otvoren, svet. Istina je da je zapravo Jeronim svačiji. No, ipak smo ponosni što je taj velik čovjek, kršćanin, svećenik, svetac izdanak ovoga našega podneblja.“

S obzirom na veoma lijepu izreku „Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum! – Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!“, koja bi po nekima glavni dokaz Jeronimova dalmatinskog porijekla, dr. Berljak ističe da unatoč tome što je mnogi spominju i pripisuju sv. Jeronimu, kao njegovo kajanje, nije on izgovorio,  jer za to nema dokaza i nije zapisano u njegovim djelima. „Autori se slažu da su izreku Jeronimu pripisali njegovi obožavatelji, te da je nastala u kasnijim vremenima. Kršćanski puk – ne samo u Dalmaciji – na temelju legende govori, vjeruje da se Jeronim klečeći udarao kamenom u prsa ponavljajući skrušeno navedene riječi“, zaključuje dr. Berljak, smještajući to u kontekst nastajanja sličnih svetačkih legendi koje su nastajale i širile se među Hrvatima, posebno od 12. stoljeća.

Knjiga je opremljena brojnim fotografijama djela i mjesta povezanih sa sv. Jeronimom te svojom znanstvenom metodologijom stavlja na jedno mjesto svu relevantnu literaturu o sv. Jeronimu, a u izdavanje nove Berljakove knjige uključila se i „Zrinska garda Čakovec“.