Budi dio naše mreže
Izbornik

Sveti svećenik posvećuje povjereno mu stado, a svećenik koji daje loš primjer udaljuje ga od vjere

Draga braćo u episkopatu (Mt 9,37)

Prijevod Papina govora biskupima Brazilske biskupske konferencije u posjetu "ad limina", u srijedu 13. lipnja.

Draga braćo u episkopatu,
1. Bratski vas primam prigodom vašeg posjeta ad limina Apostolorum i, po vama, srdačno pozdravljam cijelu Crkvu Božju u Brazilu, osobito u državama Minas Gerais i Espirito Santo. Dolazite naći potporu u ovim stupovima Crkve, a to su apostoli Petar i Pavao, obnoviti poticaj vašeg pastoralnog služenja. Naši mi susreti dopuštaju bolje upoznati vaše brige i razloge vaše nade i učvrstiti jake veze koje ujedinjuju biskupe s Petrovim nasljednikom tako da se krajevne Crkve povežu s općom Crkvom.
Zahvaljujem Bogu, po Isusu Kristu, za sve vas koji naviještate Radosnu vijest u golemoj “Terra de Santa Cruz”, koja bratski prihvaća sve ljude odakle god dolazili.
Udaljenosti i poteškoće sporazumijevanja ne priječe vam doprijeti do najudaljenijih zajednica svojih biskupija da upoznate ovce svoga stada, otkrivajući svoju pastirsku dušu svjedočanstvom jednostavnog života, često osobnog siromaštva, istovjetnog sa životom većeg dijela vašeg naroda.
Slušajući vas, shvaćam breme vaše zadaće, ali istodobno nazirem vaš žar, životnost vaših zajednica u vjeri i nesebičnu hrabrost radnika koji rade u vinogradu Gospodnjem.
Zahvaljujem biskupu Guaxupe, don Gerardu Olivieru do Valle, koji me je, tumačeći vaše misli, učinio dionikom nauma i nada koje prožimlju vaš apostolski rad.
2. Trideseta obljetnica objavljivanja koncilskog dokumenta Presbyterorum ordinis, koji je plod razmišljanja II. vatikanskog koncila, ukazuje se kao zgodna prilika za ponovno isticanje njegova učenja o ministerijalnom svećeništvu. Danas želim s vama načeti važno pitanje odgoja svećenika koje je toliko nužnije koliko su veći i hitniji zahtjevi za novom evangelizacijom.
Naši osjećaji moraju se poistovjetiti s Gospodinovima koji “vidjevši mnoštvo sažali se nad njim” i reče: “Žetve je mnogo, a radnika malo: Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju!” (Mt 9,37-38). Ljudska se slabost, uz molitvu, pretvara, s božanskom milošću, u snagu, jer sve možemo u Onome koji nas jača (usp. Fil 4,13).
Vrijedni su hvale i još većeg ohrabrenja kako snaga vaše biskupske konferencije, koja po ustrojstvima i svećeničkim riječima, osigurava sredstva da vašim svećenicima bude pružena bolja priprava, tako žrtve biskupa koji se ne boje privremeno ostati bez nekih od svojih suradnika kad ovi odu na različita sveučilišta, osobito ona u Rimu, postizati akademsku izobrazbu.
3. S radosnom nadom opažam da se u vašoj zemlji skromno ali trajno povećava broj svećeničkih zvanja. Premda se još ne širi podjednako u svim krajevima vaše zemlje, ta pojava zahtijeva izuzetnu pozornost svih pastira, da mogu pružiti građu za pastoralno razmišljanje i za točnu reviziju već donesenih odluka a također i za obradu novih poteza i uputa.
Mogli bismo se upitati: u kojim se krajevima zvanja povećavaju i koji su razlozi tom povećavanju? Koji oblik preuzima mjesni pastoral zvanja? To se pitanje može i okrenuti: gdje je manjak zvanja i zašto?
Svećenički je poziv Božji dar, po kojemu “primaju od Boga milost da budu službenici Isusa Krista među narodima” (Presbyterorum ordinis,2). Znamo, međutim, da taj dar treba prihvatiti srcem osjetljivim i pozornim na poziv. Samo pastoral zvanja koji jasno predočuje katoličko svećeništvo u svoj korjenitosti njegovih zahtjeva i koji pomaže mladima da čuju Božji poziv i odgovore mu slobodno i hrabro, u punoj vjernosti crkvenom učiteljstvu i Petrovu nasljedniku, ostvarit će veliki naum “nove evangelizacije, nove po svom žaru, načinima i izričajima” (Govor biskupima CELAM-a /Biskupske konferencije Latinske Amerike/, 9.III.l983).
Za pristupanje tako velikoj zadaći, bit će potrebno posvetiti veliku pažnju svim stupnjevima koje crkvena pedagogija predviđa za praćenje pozvanih, bilo u odabiru kandidata te odgoju i primanju svećeničkih redova bilo u takozvanom permanentnom obrazovanju. Sva je ta pozornost potrebna da se zajamči trajna djelotvornost služenja i da se izbjegnu žalosne pojave otpadništva koji duboko ranjavaju Kristovo Srce i Crkvu.
4. U davanju novog poticaja prvoj dužnosti vaše pastoralne brige u vođenju i odgoju pozvanih, potrebno je posvetiti osobitu pozornost dubokim razlozima zbog kojih mladić kuca na vrata sjemeništa.
Kako ne razmišljati o krizi obitelji, okolini u kojoj mladić raste i razvija se, a koja ponekad ostavlja u njegovoj osobnosti duboke tragove koji nisu uvijek pozitivni za njegovu osobnost? Ili također, poimanje života i vrijednosti proizvedenih kulturom dopustljivosti i hedonizma koji stvaraju način mišljenja rastrojen i dalek, ako ne i protivan duhu odricanja i bespridržajnog darivanja koje svećeništvo zahtijeva?
Ne bi li trebala biti predmetom pažljivog razglabanja laka i krhka oduševljenja kojima su potaknuti ili varljiva predviđanja boljeg društvenog i ekonomskog života za osobnu budućnost, ili pogrešno tumačenje svećeničkog staleža i vršenje službe, shvaćeni uglavnom sa sociološkog gledišta, svrstavanje u političke partije i sukobi koji iz njega proizlaze? Potrebno je trajno rasušivanje o mladićevim sposobnostima, rasušivanje koje se nužno pretvara u trajni proces psihološkog, ljudskog i duhovnog odgoja, koji započinje s prvim osobito savjesnim odabiranjem. Crkva ima dužnost ne samo djelotvorne ljubavi nego i pravednosti, da ne primi one koji, očitim znacima, pokazuju smetnje osobnosti, koje ako ih se uzme površno za vrijeme odgoja, mogu imati sudbonosne posljedice i uznemiriti budući život posvećenog služenja. Nadilaženje vlastitih poteškoća ministerijalnog sraza s višestrukim dosegom apostolata ostvarit će poniznim i mudrim dijeljenjem iskustva s drugima te poslušnim i povjerljivim saobraćanjem s vlastitim crkvenim vlastima. Nemojte se bojati biti strogi u odabiranju: to je dobro Crkve i samih mladih koji to zahtijevaju. Bolje je imati manje kandidata, s kojima će se međutim moći započeti ozbiljan hod u odgoju, nego vidjeti naša sjemeništa puna kandidata koji, svojim osobnim nedostacima, sprečavaju vlastiti odgoj a ometaju i odgoj drugih.
U prostranoj zemlji kao što je vaša, potrebno je kanalizirati saobraćanje između odgovornih za odabir zvanja, te ravnatelja sjemeništa i samih biskupa kako bi se izbjeglo da kandidat isključen iz jedne kuće odgoja zbog valjanih i ozbiljnih razloga bude primljen u drugu, bez dužnih informacija i bez potankog poznavanja njegovih osobnih uvjeta i razloga prethodnog isključenja. Posebnu pozornost treba obratiti primanju kandidata koji dolaze iz drugih krajeva ili pokrajina koje ne pripadaju vlastitoj biskupiji. Strogost mora biti još veća kad se radi o kandidatima koji su blizu rešenja za đakone ili prezbitere.
5. Prepoznavajući nove izazove s kojima se valja susresti u pripravljanju ljudi koji će postati svećenici trećeg tisućljeća kršćanstva, odlučio sam objaviti pobudnicu Pastores dabo vobis da bi usmjerila pastire i sve zainteresirane u njihovoj dužnosti da ožive ljudsku, duhovnu, intelektualnu i pastoralnu izgradnju kandidata za svećeništvo (usp. br. 42). Imajući na pameti da svećenik “od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu” (Heb 5,1), potrebno je da budući svećenik oblikuje svoju osobnost tako da bude most, a ne zapreka drugima u susretu s Isusom Kristom, Otkupiteljem čovjeka” (Pastores dabo vobis, 43): osjećaj uljuđenosti, poštovanja prema drugima, velikodušne raspoloživosti i dobar društveni odgoj, konačno, mora biti usmjeren tako da svećenik može djelovati in persona Christi Capitis i u ime Crkve (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1548-1553).
Da bi nova evangelizacija dala ploda, Crkva će sa svoje strane trebati svećenika čiji je duhovni život oblikovan askezom i nutarnjom stegom koja im omogućuje da “žive u prisnom zajedništvu” s Isusom Kristom (usp. Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika Optatam totius, 8) Zbog toga je Koncil naložio odgojiteljima da pouče pripravnike za svećeništvo da “traže Krista u vjernom razmatranju Božje riječi; u djelotvornom sudjelovanju u svetim otajstvima Crkve, osobito u euharistiji i božanskom časoslovu” (ondje). Doista, cijeli je svećenikov život okrenut liturgiji “koja je ipak vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga” (Konstitucija Sacrosanctum concilium,10); zbog toga se …”sveta liturgija ubraja mešu potrebne i važnije predmete a na teološkim fakultetima među glavne” (ondje,16).
S druge strane Koncil je istaknuo da “biskup u svetom obredu rešenja opominje prezbitere da budu “zreli u znanosti”… Znanost svetog službenika mora biti sveta jer je iz svetog izvora uzeta i svetoj svrsi usmjerena” (Presbyterorum ordinis,19). Od velike je važnosti intelektualno obrazovanje, usmjereno sve boljem shvaćanju vjere. Neka poučavanje filozofije bude temelj teološkog studija (usp. Optatam totius,15). Profesori teologije, pomno odabrani, neka ne naučavaju samo tokove misli, nego neka nastoje uklopiti ih u nauk Crkve. Budući svećenici nisu samo pozvani da šire teološka mišljenja, nego da budu osposobljeni svjedoci vjere koju primamo iz poklada Crkve, i koju moramo vjerno prenositi.
“Neka se – kako je već rečeno – u svećeničkim susretima dokumenti Učiteljstva zajednički produbljuju, pod pouzdanim vodstvom, da olakšaju, u biskupskom dušobrižništvu, moguće jedinstvo tumačenja i prakse, koje toliko pomaže djelu evangelizacije (Direktorij za službu i život prezbitera,77)
Dopustite mi konačno da vas podsjetim da u razdoblju priprave za svećeništvo studij ima prednost pred neizostavnom potrebom pastoralne prakse. Praksa pak treba biti posljedica studija, ucijepljena u te studije kao privikavanje i usmjereno pripravljanje za buduće djelovanje zaređenog služitelja. Pravda nikada ne može opravdati od dubokog posvećivanja studiju (usp. Pastores dabo vobis,51)
6. Osim toga, kad se s najvećom pomnjom izvrši odabir pozvanih, bit će potrebno s jedankom revnošću, pobrinuti se za odabir i pripravu profesora i odgojitelja u sjemeništima i novicijatima s obzirom na miran ali oprezan, čvrst i snažan ljudski, kulturni, duhovni i asketski odgoj. Za dobro pripremanje za pastoralnu službu potrebni su dobro pripravljeni odgojitelji u uljudbenom i stegovnom pogledu, koji neka budu trajni a ne prigodni ili privremeni. Stoga je potrebno izabrati ih među najboljima u našem kleru, makar ćemo zbog toga trebati ograničiti druga područja biskupijskog dušobrižništva.
Veliku brigu treba posvetiti izboru duhovnih odgojitelja, koji moraju biti i psihički sposobni zadobiti povjerenje i otvorenost duše kandidata, da bi ih vodili mudro i uravnoteženo. Premda ne smiju zadirati na područje savjesti (forum internum), odgovorni za stegu imaju dužnost pridonositi duhovnom i asketskom odgoju kandidata, metodički djelujući na prosvjetljivanju glede stvarnih moralnih i duhovnih sadržaja povezanih s vršenjem svećeničke službe.
7. Prije donošenja odluke o pripuštanju svetim redovima, treba steći moralnu sigurnost da je kandidat potpuno svjestan o svom budućem životu i da je odgajan za osobni i slobodni izbor na temelju vlastitih naravnih sposobnosti i uz pomoć milosti. Stoga je važno posebnu pozornost posvetiti kandidatovu završnom ispitu, osobito prije pripuštanja rešenju, temeljitim i religijskim promatranjem, tzv. “skrutinija” (Zakonik crkvenoga prava, kan. 1051), za potvrđivanje njegove kanonske podobnosti (ondje, kan. 1029) za svetu službu.
Postupnost u odgoju pretpostavlja postepeno povećanje zahtjeva, s približavanjem konačnoj odluci. Đakonat treba biti ključna točka, kao ulaz u kleriške redove i kao trenutak konačne obveze za izbor svećeničkog celibata. U tom smislu osobitu pažnje treba posvetiti kreposti čistoće i zrelosti u punini osobnosti odgajanika. Utvrđivanje kreposti i traženih vrlina učinit će se na temelju svladavanja predvidljivih osobnih teškoća, povezanih s osamljenošću, uzornim obdržavanjem života u celibatu, potpomognutim i hranjenim molitvom, učestalošću sakramenata, prezbiterijalnim zajedništvom i posvećivanjem pastoralnom radu.
Ne mogu ne svratiti vam pozornost na osobnu odgovornost biskupa koji polaže ruke na kandidata, redeći ga za đakona ili prezbitera. Odgovarat ćemo pred Bogom i pred Crkvom za rešenja koja podjeljujemo. U tom smislu, važno je ponovno utvrditi potrebu velikog sjemeništa kao mjesta svećeničkog odgoja, vlastite kuće za odgoj, kao “redoviti, čak i materijalni prostor zajedničkog i hijerarhijskog života” (Pastores dabo vobis, 60), nakon što su se drugi oblici odgojnog iskustva pokazali nedostatnima i nezadovoljavajućima.
8. Držeći osim toga na pameti gore navedene poteškoće, kojih se važnost i težina mijenjaju ne samo u odnosu na svećenikovu okolinu nego i u odnosu na osobita svojstva “svete službe”, bit će potrebna vaša pronicava pažnja, časna braćo, razmotriti, osim onoga što smo odredili kao početni odgoj, također takozvano permanentno obrazovanje, samih posvećenih službenika.
Godine 1992. sinodalni su oci opravdali svoju potrebu “nazvavši je #!vjernošću#! svećeničkom služenju i #!procesom trajnog obraćenja#! (Pastores dabo vobis,70). Znam mnoge biskupije koje promiču redovite susrete biskupa s mladim svećenicima koji su na različite načine izbliza praćeni u prvim godinama svećeništva; želim im izraziti ohrabrenje i potporu. To isto vrijedi za obrazovanje svećenika s višegodišnjim svećeničkim iskustvom, i za starije: slijediti ih dužnost je svećeničke duhovnosti” (Direktorij za službu i život prezbitera,94) i smisao osobne posvete Bogu. Sveti svećenik posvetit će povjereno mu stado; svećenik koji ne vrši svoje dužnosti, svojim će ga lošim primjerom odvući, najprije vjerskom zapuštanju, a potom – ne daj Bože – vjerskom ravnodušju, što može uroditi gubljenjem vjere.
Konačna izjava latinskoameričkog kongresa o zvanjima 1994. godine potvrdila je uvjerenje da je svako zvanje najprije djelo Duha Isusa Krista. Ono zahtijeva od Crkve i djelatnika apostolata zvanja, molitveni stav. Presveta Marija, svojim slušanjem, svojim životom i svojim odgovorom koji je dala Bogu, jest uzor kako pozvanoga tako i djelatnika pastorala zvanja. Crkva i svijet trebaju revne svećenike, koji se dušom i tijelom posvećuju Kraljevstvu: “Oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću ako je već planuo!” (Lk 12,49).
Na pragu smo trećeg tisućljeća kršćanstva. Svećenici će biti oni koji će ponijeti “baklju” svjetla i topline koji proizlaze iz Srca Božjega. Gospodinova zapovijed – “bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,9) – još je daleko od ostvarenja. Zbog toga je hitno da kršćani budu prožeti duhom nove evangelizacije kako bi preobrazili okolinu u kojoj žive, potaknuti oduševljenjem svojih posvećenih služitelja.
Draga braćo u episkopatu, vratite se svojoj ljubljenoj domovini sigurni u moje povjerenje i ljubav za cijeli vaš narod. Podsjetite svoje svećenike, sjemeništarce, redovnike i laike na moju ljubav u Isusu Kristu i recite im da u Rimu “uvijek zahvaljujemo Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama” (1 Sol 1,2). Povjeravajući brazilske katolike ljubaznom zagovoru Virgen de Aparecida, srdačno vam podjeljujem svoj apostolski blagoslov kao znak jedinstva i mira u njezinu božanskom Sinu.
L#!Osservatore romano, 21.VI. l995.