Dragi prijatelji,

želio bih vas odmah na početku pozdraviti riječima pape Pavla VI. koje je uputio u ovom gradu prije pedeset godina, stigavši ​​u njega kao hodočasnik 14. rujna 1974. u popodnevnim satima. Tada je tijekom molitve rekao: “Suvišno vam je preporučivati da budete uvijek radosni i ponosni što ste potomci i sugrađani tako velikog čovjeka, sveca, crkvenog naučitelja, koji je nauk iznosio kao možda nitko u povijesti, no on je to uspio. Koja slava za vas, koja velika sreća! Čak štoviše, čestitamo vam na tome i preporučujemo da budete dostojni toga!”

Zbog jasnoće njegova života i veličine njegova uma, svetoga Tomu su njegovi suvremenici već prozvali Doctor angelicus; međutim, on je zbog svoje jasne afirmacije dostojanstva ljudske naravi i Doctor humanitatis. Naime, tako ga je u više navrata želio opisati sveti Ivan Pavao II. Nema li danas, draga braćo i sestre, još uvijek potrebe za tim jasnim, čistim i snažnim priznanjem dostojanstva ljudske osobe? Uvjeren sam da je tako. Mislim da zadaća Crkve danas nije toliko “obraniti” Boga. Neka mi bude dopušteno reći, On se zna obraniti! Današnja ozbiljna zadaća je obraniti čovjeka. Kao Crkva to moramo činiti jer, kako je rekao sveti Irenej, “Božja slava je živ čovjek” (AH IV, 20, 7: PG 7, 1037).

Mnoge se stvari potvrđuju i tvrde o muškarcu i ženi; međutim, rijetko se čuje o njihovom dostojanstvu! A nažalost, upravo je to ono što često viđamo da se krši na najgrublje načine: ne samo u vijestima o ratu, nego i u vijestima o kriminalu u našim gradovima. Ali, odakle dolazi ljudsko dostojanstvo? Za svetog Tomu Akvinskog dostojanstvo nije dano snagom, bogatstvom, moći, sposobnošću, ljepotom… Ono je, naprotiv, dano samo činjenicom da je njegova bit čovjek. No, sveti Toma se odmah pobrinuo da objasni kako to dostojanstvo proizlazi iz činjenice kako je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1,26). Tako onda i razumijemo da nije moguće istinski govoriti o dostojanstvu čovjeka bez božanskog svjetla: ono je, naime, sjaj koje proizlazi iz božanskog.

No, prijeđimo na razlog ove svečanosti: nije ovo slavlje samo zato jer je sveti Toma Akvinski zaštitnik ovoga grada, nego i zato jer se danas spominjemo 750. obljetnice njegove smrti 7. ožujka 1274. Bratski sam zahvalan vašem biskupu što me je pozvao da s vama proslavim ovu obljetnicu. I za mene je Akvinac stalna referentna točka: već dugi niz godina (i to unatoč selidbama koje su se dogodile u međuvremenu) relikvija svetog Tome i slika njegova lica nalaze se ispred mene na vidljivom mjestu na radnom stolu.

Drago mi je i Pismo učeniku koje mu se pripisuje. Možda nije pisano vlastoručno, ali u njemu ima rečenica koje odišu njegovom metodom i razmišljanjem, toliko su mudre i univerzalne. Spomenut ću samo jednu. Svom mladom učeniku, Giovanniju, Toma preporuča: “Ne gledaj tko ti govori, nego imaj na umu sve dobro što ti kaže”. I Sokrat je možda izrekao tu rečenicu, ali sveti Toma ju je sadržajem pretočio u djelo. Dovoljno je promatrati metodu pojedinih članaka različitih pitanja Summa Theologiae. Štoviše, tu vidimo i činjenicu kako je glavni kriterij njegova proučavanja sadržan u izrazu za kojeg se vjerovalo da potječe od svetoga Ambrozija: “Veritas a quocumque dicatur… Istina, tko god je kaže, dolazi od Duha Svetoga” (usp. Ambrosiaster, In Epist. ad Cor. Primam, Prologus, XII: PL 17, 245). Ovaj se izraz pojavljuje najmanje deset puta u njegovim djelima.

Razumijemo da u ovom načelu nije jednostavna mudrost, već stalna potraga za Bogom. Edith Stein – Sveta Terezija Benedikta od Križa, židovska filozofkinja koja je postala kršćanka pa karmelićanka i na kraju žrtva Shoaha, u jednom od svojih pisama napisala je ovako: “Tko traži istinu, traži Boga, bio on toga svjestan ili ne” (Edith Steins Werke, IX, str. 102 – Pismo od 23. ožujka 1938.). Čak i za svetog Tomu, traženje „istine“ je, u konačnici, traženje Krista, Božjeg Amena.

Uvijek je tražio tu istinu. Stoga je i s punim razlogom na smrtnom času mogao reći primajući Svetu Euharistiju: “Za tvoju sam ljubav učio, bdio i trošio sam se”. Stvarno je bilo tako. Brat Reginaldo da Piperno, koji je bio Tomin vrsni suradnik i vjerni pratilac (socius continuus), vraćajući se iz Fossanove nakon smrti svog učitelja i prijatelja, rekao je: “Svaki put kad je želio učiti, raspravljati, poučavati, pisati ili diktirati, prvo se povukao u tajnu molitve i, obliven suzama, tražio je kako otkriti božanske tajne u istini (in veritate)” (G. di Tocco, Vita, 31). Smrtnim časom završio je za svetog Tomu istraživalački život, smirila se njegova čežnja za Kristom. Napokon je mogao reći: “Sumo te… Primam te, cijeno otkupljenja moje duše, primam te, popudbino moga hodočašća…” (G. di Tocco, Vita, 58). Ako je cijeli njegov život bio traženje, sada je došlo vrijeme za odmor: Primam te!

Prostrt kako bi primio euharistiju, Toma koristi dva izraza pod kojima je prepoznaje. Prije svega on je naziva pretium: “cijeno moga otkupljenja”. Toma misli na dar koji nam je Otac dao u Kristu i na Isusovu smrt na križu. Ali što je mislio pod riječju “cijena”? U tradicionalnoj etimologiji koju poznaje sveti Toma, “cijena” je ono što se daje da bi se dobilo željeno (usp. Izidor, Etymologiae, V, 25, 34: PL 82, 209). Konačna želja svetog Tome bila je živjeti po Kristu. Primajući euharistiju na smrtnom času, Toma priznaje da Isus sada ispunjava svaku njegovu želju.

Na početku sam citirao rečenicu svetog Ireneja Lyonskog, ali je nisam dovršio, jer sveti Irenej još dodaje i da je čovjekov život viđenje Boga. Evo i druge riječi koju sveti Toma izgovara primajući Euharistiju: “popudbino moga hodočašća”. Time priznaje da je milost euharistije učinila plodonosnim cijeli njegov život. Euharistija je za cijeli život, a ne samo za neke njegove trenutke: nije samo niti za “prvu pričest”, niti za neku drugu posebnu prigodu. To je viaticum! Šteta je što smo ovu definiciju sada ograničili na pričest koja se prima na kraju života! Za svetog Tomu, viaticum je hrana koja, dok se njome hranimo tijekom našeg zemaljskog hodočašća, predosjećamo nebesku domovinu, tjera nas da je unaprijed kušamo da je tako poželimo još više: oro fíat illud, quod tam latio, uzvikuje sveti Toma u svom Klanjam ti se smjerno: “žarku želju molim ti mi uslišaj”. Popudbina je hrana koja nas vodi na pravi put do cilja, hrana koja nam pokazuje da su vrata neba već otvorena; ili sanos hostia, quae caeli pandis ostium, zapisat će u himnu za Jutarnju Tijelova). Popudbina je poticaj koji nas vodi prema raju i uvodi nas u njega.

Zbog toga se je Sin Božji utjelovio: se nascens dedit socium, pjeva još sveti Toma. Sin Božji rođen je kako bi bio naš suputnik i prijatelj! Kršćanski život je hod s Kristom. To je prva doživljena “sinodalnost”. Samo pod tim uvjetom može se učiniti sve drugo, inače je samo lutanje. Stoga, po zagovoru svetog Tome Akvinskog, molimo Gospodina da živimo ovo vrijeme Crkve tako da imamo Krista kao svog prvog suputnika.