SVETINJE IćĐEZAVAJU, A SVIJET LUDUJE ZA ĐUDESIMA

Prenosimo iz talijanske revije “Famiglia cristiana” od 22. velja~e ove godine ~lanak teologa Giuseppea Mattaija o pitanju koje je i u načoj zemlji aktualno. Katoli~ki tjednik koji na cijelom svijetu izlazi u najveđem broju primjeraka (viče od pola milijuna) zaiskao je stru~no teoločko mičljenje u povodu glasina da je jedan sadreni kipiđ Gospe Mašugorske proplakao krvavim suzama.

Svjedoci smo kako je dovoljno da se zapanjujuđom brzinom pronese glas o nekom ukazanju, o tome da se je neka sveta slika oznojila ili prokrvarila, pa da odmah, bez obzira čto crkvene vlasti joč nisu potvrdile vjerodostojnost dogašaja, mnočtvo vjernika i znatiželjnika nahrupi prema mjestu gdje se navodno dogodilo “~udo”. Tako je narod ovih dana nagrnuo u Civitavecchia.

Nadomjesci pravih svetinja?
Mnogi se pitamo začto takvi dogašaji odmah postaju toliko privla~ni, premda se toliko govori o ičđezavanju svetoga, o vjerskoj ravnodučnosti i o potiskivanju Boga iz savjesti i dručtvenoga života gdje se ~ovjek smatra jedinim protagonistom. Odgovor nije lak. Iz raznih podru~ja znanosti stižu naznake koje sve zajedno pomažu shvatiti začto takve pojave pronalaze svoje mjesto unutar posvjetovnja~ene i svih za~aranosti ličene uljudbe, kakvom se ova nača predstavlja.
Neki prou~avatelji te pojave da ljudi srljaju za “~udesnim”, bilo ono stvarno ili navodno, ustanovljuju da je ta pojava obrnuto srazmjerna pravoj religioznosti. ćto je manje vjere u Kristova Boga, to viče raste potražnja nadomjestaka koji bi na neki na~in trebali ispuniti nastalu prazninu. Magija, praznovjerje, obuzetost i uzbušenje pred “~udom”, zamjenjuju čtovanje, ljubav i zauzetost kojom osobe vjerom iznad svakog osjetnog iskustva prihvađaju Božju rije~ i njom nadahnjuju svoj život.
Stru~njaci za psihologiju mase smatraju da bi se ta pojava mogla tuma~iti zaraznom sugestijom i snažnim pritiskom čto ga osobe vrče jedne na druge, odrešujuđi masovne zajedni~ke zanose poput onih na trgovima i stadionima. Nije se lako otrgnuti toj potresnoj sili. Tko to pokuča odmah biva kažnjen. Tako se dogaša da sveđenike koji došu mešu takvo mnočtvo te pokučaju obuzdati osjeđajno i zanosno prihvađanje “~uda”, optužuju kao malovjerne i skeptike.
Ima i stru~njaka za religijsku sociologiju koji u takvoj pojavi prepoznaju pozitivne elemente poput onih čto se zamjeđuju u “pu~koj pobožnosti”. To čto pokređe ljude da vjeruju u ~udo bila bi po njihovu mičljenju ona duboka težnja, po svojoj naravi sakralna i religozna, ukorjenjena u ljudskom srcu koju nikoja kultura, ~ak ni sustavni državni ateizam, ne uspjeva ugasiti. Dogašaj ~uda zvu~io bi kao budnica koja obnavlja ljudsku potrebu za Bogom i zahtjev da se nadvisi puka neposrednost svakodnevice sužene na zemaljska, materijalisti~ka, ~esto tragi~na i zbunjujuđa obzorja. “Đudo” vrađa krila nadi da su Bog, Majka i sveci blizu ljudskim tjeskobama i to na na~in osjetan i opipljiv.

Teoločki i znanstveni pogled
Ostavljajuđi po strani moguđnosti ljudskih znanosti, koliko god mogle biti korisne i zanimljive, prelazimo na drugu razinu i postavljamo dva tijesno povezana pitanja smjerajuđi na odgovor teoločko-pastoralnog zna~enja.
1. Začto ljudi pokazu tako čiroku i brzu spremnost za prihvađanje
“privatnih objava”?
2. ćto je pogodovalo s jedne strane rastu religioznosti koja se hrani takvim ~udesima, a s druge strane gačenju ljubavi i zanimanja te sve veđem udaljavanju od liturgijsko-sakramentskih slavlja?
Razlog bi mogao biti jedan te isti, a moglo bi ga se odrediti kao vrtoglavicu od praznine koju produbljuje odstupanje od povijesnosti spasotvorne vjere.
U prvom slu~aju praznina nastaje od neshvađanja (teoločkog) prvotne, nezamjenjive i kona~ne vrijednosti Rije~i Božje. Kako tvrdi sveti Ivan od Križa, Otac nam je po Kristu rekao sve čto nam je glede spasenja htio ređi te je stoga, moglo bi se ređi, zanijemio. Privatne objave, i onda kad zavrešuju pozornost i počtovanje, ne mogu biti drugo nego tuma~enje Rije~i Božje, koja ne može biti zamjenjena ljudskim rije~ima.

Neshvađanje sakramenata
U drugom slu~aju pribjegavanje “~udu” odrešeno je (teoločko-prakti~kim) neshvađanjem slavljeni~kog iskustva znakovitosti sakramenata. Sakramentska znakovitost ozna~uje samo ustrojstvo vjere i Crkve, posadačnjuje mesijanske spasenjske ~ine Kristove, uklju~uje (pojedina~nu i dručtvenu) zauzetost vjernika.
U tijeku dugih razdoblja o sakramentima se mislilo kao o “stvarima” i mehani~kim instrumentima za proizvodnju milosti. U nače je doba teologija počla druga~ijim i odgovornim putem ponovnog otkrivanja i poimanja sakramentske znakovitosti. Ako pastoralna praksa, bolje prožeta duhom liturgijske obnove, uspije da je vjernici doživljavaju i usvajaju, kako je to bilo u prvotnoj Crkvi, sa sakramenata đe se skinuti pokrov navike i povrčnog svetkovanja te đe njihovo slavljenje tako ispunjavati vjernike da đe imati snage pravilno rasušivati o svakom nekriti~kom i nazadnom priklanjanju “~udima”. (ĆK)