Svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ante predvodio je mladomisnik Zadarske nadbiskupije don Tin Vidov.

„Sv. Ante prigrlio je svaki trenutak svoga života kao Božji poziv za ulazak u dublji odnos s njim, odgovarajući s ljubavlju na sve životne preokrete. Bilo da se radilo o promjeni planova, neočekivanom pozivu za propovijedanje, preuzimanju uloge učitelja o kojemu nikada prije nije promišljao ili služeći drugima i njihovim potrebama. Sv. Ante prepoznao je svaki trenutak kao priliku za odgovor na Božje poticaje. Svojim upornim prihvaćanjem, uspio je svoj život suobličiti s Kristovim te nam je time ostavio primjer poniznog učenika koji vjeruje i ljubi Gospodina“, poručio je don Tin.

Razmatrajući pročitanu Božju riječ, Vidov je rekao kako sv. Pavao potiče da propovijedamo Božju riječ u zgodno ili nezgodno vrijeme. „Božja riječ mora se uvijek naviještati i donositi svakome, jer to je najbitnije i najuzvišenije poslanje koje nam je Isus Krist ostavio i ono je ključno za život i spasenje ljudskog roda. To poslanje ostvarivao je i Isus. Ništa mu nije bilo bitnije od toga da ljudi upoznaju i uspostave odnos s Bogom; tako i nama ne bi trebalo biti ništa bitnije“, istaknuo je don Tin.

Božja riječ govori danas i govorila je i prije brojnim naraštajima. Nju je čuo sv. Ante i povezao je s Isusovom riječi iz navještenog evanđelja: „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“. „Stoga se sv. Ante iz svog rodnog Portugala zaputio po Europi. To sigurno nije bilo zgodno, posebno u to vrijeme. Uvidio je da je i on pozvan i da nema uzvišenijeg poziva nego biti propovjednik Radosne vijesti, biti navjestitelj Isusa Krista i njegovog spasiteljskog djela. To je svojim životom pokazao i to i nama svjedoči“, poručio je mladomisnik Vidov, naglasivši da sv. Ante pokazuje kako se suobličiti Radosnoj vijesti da bi je se moglo istinski naviještati. Suobličavanje Božjoj riječi znači podložiti se Božjoj volji.

„Sv. Ante odgovorio je na Božji poziv da ide po svem svijetu i da propovijeda evanđelje, ali s nekim svojim zamislima kako bi njegovo propovijedanje trebalo izgledati i gdje bi ono trebalo biti. No, Bog ga malo pomalo preusmjerava te sv. Ante shvaća i ponizno prihvaća činjenicu da Bog možda ima drugačije planove za njega. Nismo li i mi često takvi? Često mislimo da znamo bolje od Boga što je dobro za naš život ili naših bližnjih. Željni smo i voljni prihvatiti Božju volju, ali uvijek pomalo rezervirano i s vlastitim zamislima kako bi se Božja volja trebala provoditi. I zato nam je sveti Ante odličan primjer kako potpuna i iskrena podložnost Božjoj volji uvijek donosi najbolje i najveće plodove. Upravo zato što je bio takav, sv. Ante je postao jedan od oruđa za obraćenje mnogih i time je ispunio svoj san da bude misionar – ne u Africi kako je on to očekivao, nego na sjeveru Italije. Bog poznaje potrebe i čežnje naših srdaca, a sv. Ante nam pokazuje da podložnost Božjoj volji ne znači kraj naših želja, već njihovo posvećenje i ispunjenje“, poručio je mladomisnik Vidov.

Suobličavanje Božjoj riječi ogleda se i po povjerenju u Boga. Evanđelje navodi koji će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime Isusovo će izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati i popiju li što smrtonosno, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.

„Sv. Ante to je primijenio na sebe, znajući da je to moguće samo ako bude imao duboko i iskreno povjerenje u Boga. Znao je da svojim snagama nema šanse činiti takva čudesna djela. I nama se sve to čini nemogućim, nerealnim, ali to je zato što naš pogled često seže samo do onog što mi kao jadni ljudi možemo učiniti i što je naša vjera i naše pouzdanje u Boga mlitavo. To je kad prihvatimo Božji poziv i poticaj na nešto, pa onda sumnjamo hoćemo li ga moći ostvariti, a zaboravljamo da mi nismo jedini akteri u tom činu, zaboravljamo da Bog koji nas je na nešto pozvao, da će dati snage da to i izvršimo – da smo mi samo kanal Božje milosti i dara“, poručio je don Tin, naglasivši da je sv. Ante to znao i vjerovao da će mu Bog, koji mu je povjerio takvu zadaću, providjeti i potrebnu snagu.

„Pouzdajući se u djelovanje Duha Svetoga, plodovi njegovog djelovanja bili su nevjerojatni. Slijedio je ono što mu je Božja volja povjerila te je ishod prepustio Bogu“, poručio je don Tin. Treći način suobličavanja Božjoj riječi je posvećenost sadašnjosti, sadašnjem trenutku, rekao je mladomisnik. „Sluga Božji nadbiskup Fulton J. Sheen napisao je: ‘Svaka minuta u danu ima svoju posebnu zadaću, neovisno o tome kako izgleda ta minuta. Sadašnjost je trenutak spasenja. Svaka žalba protiv nje je poraz; svako prepuštanje pobjeda. Trenutak nam je uvijek pokazatelj Božje volje’“, naglasio je don Tin, rekavši da je sv. Ante ostvario i taj vid nasljedovanja Krista i ispunjenja Božje volje u svom životu.

Župnik Velog Rata, don Mario Karadakić, zahvalio je don Tinu na dolasku i predvođenju slavlja. Poželio je blagoslov njegovom budućem svećeničkom djelovanju i darovao mu kip zaštitnika putnika sv. Nikole; svećeništvo je osobito životno i duhovno putovanje u Božjem poslanju za dobro duša.

Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak

Veli Rat je manja otočka župa, ali dala je dva crkvena pastira, nadbiskupa, koji su djelovali u teškim društveno – povijesnim okolnostima. Iz Župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskup Mate Garković, apostolski administrator od 1952. do 1960., a zadarski nadbiskup od 1960. do 1968. te njegov nasljednik Marijan Oblak, koji je Zadarskom nadbiskupijom upravljao od 1970. do 1996. godine. Upravo je u svojoj župnoj crkvi odmalena zavolio liturgiju te je za svoje svećeničko geslo mons. Oblak uzeo stih „Zavolio sam krasotu doma tvojega i mjesto gdje prebiva slava tvoja“.

Obojica nadbiskupa pokopana su u grobnici zadarskih nadbiskupa u katedrali sv. Stošije u Zadru. Mons. Oblak pratio je nadbiskupa Garkovića na koncilskom zasjedanju, bio mu je pomoćnik i odani suradnik. Nadbiskup Garković je mons. Oblaku koji je rano ostao bez oca, od njegovih dječačkih dana bio istinski otac, učitelj, podrška i pratitelj na njegovom pastirskom putu. Inače je mons. Garković imao izraženu očinsku odliku, jako je brinuo o duhovnosti i životnim potrebama svećenika, osobito u bolesti i starosti. Proganjale su ga komunističke vlasti i protiv njega nedužnog vodili su sudski proces.

Jedno od prvih djela mons. Garkovića u ujedinjenoj Zadarskoj nadbiskupiji i porušenom Zadru bila je obnova srušene zgrade nekadašnjeg Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru zbog otvaranja Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa „Zmajević“, blagoslovljenog na blagdan sv. Stošije 1949. godine. Tim danom započela je i nova školska godina 1949/50. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru.

Brončana poprsja nadbiskupa Garkovića i Oblaka, dičnih sinova Velog Rata, kao i veloratskog župnika Josipa Marcelića, svjedoka bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, postavljena su 25. kolovoza 2010. godine na trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog u njihovom rodnom Velom Ratu, ribarskom i težačkom mjestu. Rijetko koje mjesto, a k tome još malo, otočko, može se podičiti time da iz njega potječu dva nadbiskupa, i to u 50 godina jedan za drugim. Obojica su ostala ljubavlju trajno vezana za svoj Veli Rat, pohodili su ga kad su mogli, osobito ljeti, pohodeći svoju župnu crkvu sv. Ante Padovanskog u kojoj su kršteni, izvijestio je Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije.