Na početku slavlja biskup Škvorčević je pozdravio sve okupljene, čestitajući svetkovinu župnog zaštitnika. To je dan župnog zajedništva koje želi doseći dah zajedništva koje ide do neba, do Kvirina, do uskrslog gospodina Isusa. Biskup je podsjetio: to nama u Hrvatskoj treba da ne budemo privezani za malo jer nam srce kaže da smo stvoreni za puno, za Onoga tko je naše sve, a to je Kvirin shvatio.

Na početku homilije obratio se prvopričesnicima i potaknuo ih da život ne ocjenjuju školskim ocjenama jer život je više, a osobito kad se nađemo s Bogom.

U nastavku je podsjetio da o Kvirinu, koji je živio koncem 3. i početkom 4. stoljeća, najvažnije što znamo jest da je bio čovjek koji je vidio drugačije, bolje, dublje, dalje nego li mnogi njegovi sunarodnjaci jer je progledao u vjeri i zato je promatrao svoj život i stvarnost oko sebe najtočnije. Kad gledamo jedni druge, sebe, svijet oko sebe s polazišta samo ovih tjelesnih očiju onda smo uvijek kratkovidni. Budnost našega duha kojoj je ime vjera, povjerenje u Boga, pomaže na da vidimo sebe i svijet u ispravnom svjetlu. Ako imamo zdrave oči, a nemamo svjetla, uzalud su nam zdrave oči kad zbog nedostatka svjetla ne vidimo. A tako je i s očima srca: ako nemamo dovoljno svjetla, ne možemo vidjeti dobro. Kvirin je bio uvjeren da vjernik otvara svoju nutrinu, svoje srce, dubinu svoga bića, svoj duh Bogu, Isusu Kristu, da Isus Krist svojom prisutnošću, snagom svoga Duha bude naše svjetlo da vidimo dobro.

Biskup je potakao prisutne na razmišljanje o tome da ne smiju ostati na pličini postojanja nego uvijek prihvatiti Božji izazov . To znači pokušati razbistriti oči svoga srca da bismo svoj pogled usmjerili u dubinu, u visinu, u smisao, u ono što je cilj našeg postojanja. Jer čovjek je biće koje ne može živjeti od praznine srca, ali ni od plitkosti i površnosti, od ravnodušnosti i sličnih stavova. Primjer je za to sveti Kvirin toliko stoljeća nakon smrti. On je povjerovao u Isusa Krista, a vjera je uvijek prisutnost Onoga koji mene iznutra, u mom srcu i mom duhu uvjerava i ja prihvaćam to njegovo uvjeravanje ne samo da Bog postoji, nego da je u njemu moja sudbina i da ja kroz povjerenje koje mu dajem činim najznačajniji korak svoga života.

Ja predajem sebe njemu, ja živim u rukama Božjim. A to ne vide bezbožne oči o kojima govori stari mudrac iz prvog čitanja. Bezbožne oči ne vide dinamizam koji se događa u duhu čovjekovom kad Bog svom svojom uvjerljivošću, snagom Duha Svetoga mene uzdigne na razinu svoje blizine, a On postaje moja stvarnost. Ne znam ni sam ni kako ni zašto, ali ona me zahvaća, ona me nosi, u njoj vidim svoj smisao. To je vjera kao dar Božji za koju valja moliti. Sveti Kvirin nije prihvatio živjeti pripadnost Isusu Kristu na nekakav mlak, površan, usputan nego na cjelovit način, poručio je biskup Škvorčević.

U Evanđelju, nastavio je, Isus progovara o tom svojim učenicima vrlo teške činjenice: da će biti progonjeni i u toj progonjenosti radi imena njegova. To nije gubitništvo nego vidi da je to njihova pobjeda. Sveti Kvirin je bio uvjeren da predati sebe Isusu Kristu u ruke cjelovito i potpuno ima smisao i zato se nije plašio smrti. U to ga je Isus uvjerio u srcu da, kad sebe potpuno dadne za njega pa svjedoči njegovo ime i naviješta Isusa Krista kao pobjednika nad smrću, onda naviješta i svoju vlastitu pobjedu.

Potom je biskup Škvorčević na primjeru braka ukazao da predanje nije samo mučenička smrt već da u braku ljubav pobjeđuje upravo tako što ja živim umiranje. Spreman sam položiti sebe za drugoga. Oba roditelja žive za djecu. Takav dinamizam Isusovog predanja na križu se nastanio u nama i u nama pobjeđuje život. To je gledanje sebe i stvarnosti oko sebe u Božjem svjetlu. Biskup je potaknuo okupljene da se poput Kvirina i tolikih svetaca otvore Bogu, Isusu Kristu, njegovoj prisutnosti, njegovu svjetlu i dopuste da ih On osnaži da budu moćno biće. A najmoćniji smo onda kad sebe „ostavimo“, „napustimo“ i živimo za drugoga. S jedne strane izgleda da smo postali gubitnici, a zapravo smo postali pobjednici i to na onaj način i onim putem kao što je to postao Isus Krist, koji je svjetlo svijeta, rekao je biskup.

Za kraj svoje homilije biskup je kroz sliku „trošenja, uništenja“ pšeničnog zrna koje se „skriva“ u svetoj pričesti podsjetio da je u njoj prisutna, kao najhranjivija stvarnost, Isusova ljubav s križa. „I kad se njome nahraniš, nahranio si se njegovom pobjedom nad smrću, njegovom besmrtnošću. U tome je izazov. Onaj tko nije spreman umirati za drugoga, za vrijednosti života, za Boga, za Isusa Krista, taj je ostao još uvijek u svojem nekom nemoćnom stanju. Molimo Kvirina da nam on posreduje Isusovu moć, moć njegova Duha, pa da budemo ljudi snažni, moćni duhom u svojim opredjeljenjima vjere, da se zauzimamo u svom osobnom, obiteljskom pa onda i javnom životu za one vrijednosti koje nas je naučio Isus Krist, da od njih živimo, s njima umiremo i u njima pobjeđujemo”, zaključio je biskup svoju propovijed.

Nakon popričesne molitve sve okupljene pozdravio je upravitelj župe vlč. Vladimir Kerečeni. Biskupu Škvorčeviću prigodni dar uručili su Ivankovići, obitelj s brojnom djecom. U zaključku se biskup prisjetio da su prije više od 50 godina, dok je bio đakon u zagrebačkoj Župi svetoga Blaža, „pripovijedali o nekoj mutnoj, nejasnoj ideji“, o Pantovčaku i što bi s Pantovčakom trebali učiniti.

„Velečasni Danijel Labaš razvijao je tu ideju, ja sam je ponio u svoj svećenički i biskupski život, a sad mi je drago da sam, na poziv župnikov, mogao biti svjedokom da to više nije ideja, da je Pantovčak postao župa koja živi u vašim srcima i gdje nosite ono blago, bogatstvo koje je krštenjem počelo u vama. Nosite kao snagu koja vam omogućuje da bolje vidite“, pozvao je na kraju biskup Škvorčević.