Osijek, (IKA/TU) – „Da imaju život, u izobilju da ga imaju” temeljna je poruka homilije umirovljenoga đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića koju je uputio na misnom slavlju svetkovine Tijelova, 31. svibnja, u osječkoj konkatedrali Sv. Petra i Pavla. Nakon mise uslijedila je tradicionalna tijelovska procesija Trgom sv. Ivana Pavla II. i Pejačevićevom ulicom.
Uz nadbiskupa Srakića koncelebrirali su tajnik Nuncijature u Čileu mons. Većeslav Tumir, domaći župnik i dekan Osječkoga zapadnog dekanata mons. Adam Bernatović, umirovljeni svećenik Vladimir Mikrut, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Dario Hrga te domaći župni vikar Robert Almaši. Liturgijsko pjevanje tijekom misnog slavlja i procesije animirao je Mješoviti zbor konkatedralne župe pod vodstvom s. Branke Čuture, uz instrumentalnu pratnju Dalibora Ratića.
U homiliji nadbiskup je postavio pitanje „Što znači biti kršćanin?” Pojasnio je kako se često čuje da se kršćanska vjera očituje u ispunjavanju kršćanskih dužnosti: pohađanju mise, obdržavanju posta, godišnjem ili povremenom primanju sakramenata. „No, što postajemo po tom sakramentu i koja nam je osnovna dužnost? Što znači biti kršćanin”, ponovno je pitao nadbiskup, rekavši: „To je pitanje života. Mi smo neprestano zaokupljeni sitnicama, a zaboravljamo važne stvari”.
Osvrćući se na tvrdnju da biti kršćanin znači ići na misu, rekao je: „Je li bitno i najvažnije u kršćanstvu, da se jedanput nedjeljno na jedan sat dođe u crkvu, a onda se vrati kući i nastavi svojim životom: radom, posjetima i s drugim poslovima… Nedjeljna dužnost je ispunjena, a čovjek ostao stari. Između nedjeljne mise i ostalog života nema nikakve veze. To su ‘kršćani nedjelje’ i s njima se i s tim kršćanstvom događa nešto kao s odijelom. Dođe nedjelja, uzmeš kako stari kažu – ‘sveđašnje odijelo’, vratiš ga u ormar i nastaviš sa svojim životom. To kršćanstvo je onda neka fasada. I kad bismo takvom kršćaninu odgovorili da nije kršćanin, on bi se uvrijedio. Rekao bi ‘Ja ću ti pokazati krsni list’. To je ‘kršćanin krsnoga lista'”.
Bit kršćanstva nije ni samo ispunjavanje zapovijedi, pojasnio je nadbiskup. „Ako je prvi pokretač kršćanskog života vršenje zapovijedi, onda shvaćamo svoje kršćanstvo kao teret, kao robovi svoje lance. Na svakom koraku nas sreće: moraš, trebaš, ne smiješ! Cijela šuma zapreka. Vjeruješ u Boga koji samo gleda gdje ćeš pogriješiti, pa je tu onda i ona: ‘Jedno oko uvijek gleda, kom se sakrit ništa ne da’. Uvijek netko gleda, ne iz ljubavi, već da te uhvati u prekršaju. Tada je kršćanstvo križ koji tišti, muči, satire”. Nadbiskup Srakić pojasnio je da ako se kršćanstvo usredotoči na ispunjavanje zapovijedi, tada kršćani postaju slični sitničarima, trgovcima: ‘Ja tebi, Bože, dajem toliko, a ti meni vrati onoliko. Ja tebi molitve, postove, mise, i što je još inače propisano, a ti meni duguješ lijepo vrijeme, bogatu žetvu, dobru plaću, lijepo radno mjesto, a nekada i više'”.
Nadbiskup Srakić istaknuo je da je za kršćane najvažnije ono radi čega je Sin Božji došao na svijet, istaknuvši: „Isus je sam rekao radi čega je došao na svijet. U svom poznatom govoru o dobrom pastiru, između ostaloga, rekao je: ‘Ja dođoh da imaju život, u izobilju da ga imaju!'” Razložio je da se radi o božanskom životu u čovjeku, ‘životu vječnom’, jer: „Ako je Krist polagao toliku važnost da posjedujemo život, ako je on Sin Božji postao čovjekom da bismo mi zadobili život, ako je On neprestano za vrijeme svog javnog djelovanja ponavljao da je taj život glavno, ako je zato svoj život žrtvovao, tada je kršćanstvo život! Biti kršćanin znači nositi u sebi taj božanski život, život samog Boga Stvoritelja i Otkupitelja”.
Nadbiskup je istaknuo da se kršćanski život uspoređuje ‘s hodom, putovanjem’, ali današnji kršćani osjećaju kronični umor, bezvoljni su i beživotni. Stoga je nadbiskup podsjetio da je čovjeku za putovanje potrebna životna energija te da je Krist rekao: ‘Ja sam kruh života… Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje – za život svijeta’. „Novu snagu trebalo bi naći u ‘kruhu život’a, što nam ga je Isus ostavio u svojoj oporuci”, rekao je i zaključio: „Ova procesija na današnji dan slika je našeg životnog hoda na kojem imamo duhovnu hranu koja nas krijepi. Isus nije ostao među nama da bude zatvoren u svetohraništu kao u zatvoru. Isus je stanovnik ove zemlje, fizički je ovdje živio, a sada je tu kao Uskrsli. Kriste života, mi te iznosimo u ovaj grad i želimo da vjernicima ovoga grada daruješ život, a kada koji puta malakšemo, Ti nas sam potakni da idemo naprijed”.

U procesiji su sudjelovali vjernici konkatedralne župe, a Presveti Oltarski Sakrament s posebnom radošću pratili su ovogodišnji prvopričesnici i ministranti. Četiri sjenice uredili su mladi župe pod vodstvom Marijana Iža; skupljači milostinje i pazitelji katedrale pod vodstvom Renata Vojedilova, Mješoviti župni zbor pod vodstvom Marije Krpan te članovi Molitvenih skupina pod vodstvom Mirjane Eržić. Tijekom procesije, „nebo” su nosili Antun Kovačić, Darko Zemljak, Hrvoje Barbaš i Petar Žuljević, a procesiju je moderirao Stjepan Karnaš.