Svetkovina Velike Gospe proslavljena u Velikom Prologu

U koncelebraciji su bili župnik don Dražen Radman, neretvanski dekan don Davor Bilandžić i dekan Biokovskog dekanata fra Josip Repeša.

Duh Sveti daje nam dar pobožnosti prema našoj nebeskoj Majci. On nas potiče da o njoj pišemo pjesme, pjevamo, da joj se molimo, slikamo, kupujemo i posvećujemo njezine kipove; On je taj koji nas nuka da pokušavamo izreći to nešto nutarnje, pa činimo možda ljudskom umu moguće i čega se god može dosjetiti, i to ne samo pobožni puk, nego i inteligencija, veliki umjetnici, geniji kroz svu povijest, sav svoj stvaralački genij koristili su ako su bili pobožni, rekao je među ostalim o. Mandurić.

Ako ne priznam, ako ne častim BDM a pogotovo njezino Uznesenje na nebesa, nekako srce će te koriti. Zašto? Što te to spriječilo da ona ne spašava, njezin zagovor ne spašava? Njezin zagovor je kroz svu povijest svjedočio – Ona me toliko ljubi, ona je toliko na mojoj strani, ona je toliko sveta, draga, vjerna, mila, pa ako danas ne dođem, ako nisam došao svojom pobožnošću uzveličati ovaj događaj onda krivo činim, ako jesam onda mi je srce čisto, mirno, učinio sam ono što sam bio dužan učiniti, radostan sam. Ali, što nas to tako privlači Blaženoj Djevici Mariji, što je to kod nje tako veliko, što je tako sveto, što je i tako lijepo, jedinstveno u povijesti i zašto je to tako? Neznatna sluškinja Božja – tako je Marija sebe doživljavala i ta njezina poniznost je prostor u kojem se može vidjeti Božja veličina, jer, kad god sebe uzvisimo, zapravo sakrivamo pogled na Božju svetost. Marija, jer je bila milosti puna, nije ni pomišljala da se počne uznositi. Duboko je bila svjesna da je sve milost i zato je bila duboko zahvalna, a njezino srce puni radosti.

„Ako zahvaljujemo na nekom daru, za neku milost, onda uviđamo vrijednost te milosti i srce nam počne igrati od radosti. Ako tako ne činimo, mogu proći dani i godine da ne vidimo kako smo bogati“, naglasio je o. Mandurić u homiliji, dodavši kako su brojni razlozi radi kojih možemo Gospodinu zahvaljivati za milosti koje nam daruje.

„To je bio razlog Marijine trajne radosti, to je bio razlog zašto je Marija gledala na čovjeka baš onako kako to Gospodin želi da se na Njega gleda – čovjek je biće koje je ranjeno grijehom. Premda ona nije poznavala grijeha, tim više je uviđala koliko je čovjek grijehom ranjen, koliko čovjek trpi, koliko grijeh nagrđuje čovjeka“, pojasnio je. Zato je njezino srce bilo ispunjeno molitvama još ovdje za života, neprestance je u svoje srce stavljala sve potrebe ljudi, nije ih osuđivala nego žalila, nije ih osuđivala, nego je molila za njih! Kad bi se susretala s poteškoćama u životu Marija bi reagirala sasvim drugačije nego kako običan čovjek reagira. Marija je znala i vjerovala da Gospodin ništa ne dopušta što nije na izgradnju, na spasenje. Blagoslivljam li i vjerujem li kao Marija da će me Gospodin baš kroz patnje dovesti do spasenja, baš kao što je Sina svoga proveo kroz Kalvariju do uskrsnuća. Marija je neprestance slavila Gospodina u njegovoj svetosti, ljubavi, dobroti, snazi i zato se Marijin hvalospjev nije dogodio tek tako nego je to bio način Marijinog komentiranja dnevnih svjetskih događanja. To je ono što svaki čovjek mora, to je ono radi čega je čovjek stvoren“, pojasnio je o. Mandurić.

„Bog je čovjeka stvorio da Gospodina svojega hvali, slavi i časti. Zato, što god se dogodi, kršćanin uvijek ima daleko više razloga da se raduje, nego da tuguje. Kada slavimo Božja dobročinstva, onda postajemo dionici te Božje slave i ljepote. Marija, koja je toliko duboko živjela svoju poniznost, koja je toliko duboko zahvaljivala za sve milosti, koja je toliko duboko blagoslivljala za sve ono što je Gospodin činio u svijetu, vjerujući da je upravo to za blagoslov i spasenje, upravo je bila dostojna toga da bude uznesena na nebesa. I zato je bila i dostojna po Božjoj milosti da bude ona ta po kojoj će doći Sin Božji na ovaj svijet. Isus nam je dao za majku jer potrebna nam je majka u životu, potreban je netko meni da pred njega mogu doći sa stanjem duše kako god bilo, tražeći nekoga tko me može razumjeti u mojoj intimi uvijek majčinski opravdavajući“, rekao je o. Mandurić.

„Ovoga časa možemo samo razmišljati hoće li to blago doprijeti do novih generacija, hoće li moderni zapadnoeuropski čovjek i njegov mentalitet ugroziti nove generacije. Naša dužnost je prenijeti generacijama najvažnije blago koje hrvatski čovjek ima – to je pobožnost Djevici Mariji a to možemo učiniti samo tako da se javno i hrabro klanjamo Gospodinu i živimo i prakticiramo pobožnosti i to daleko više – da još više molimo krunice u našim obiteljima, u svim našim potrebama i poteškoćama. Hrabra, mudra i vjerna Djevica Marija nas neprestance zagovara. Nema te situacije i tog stanja u hrvatskome društvu o kojem Djevica Marija ne govori svome Sinu. Marija neprestance govori svome Sinu ‘Svrni pogled na hrvatski narod!’“, poručio je o. Mandurić.

Na kraju misnog slavlja župnik don Dražen zahvalilo je svima koji su pridonijeli ovom slavlju, napose Gordani Chavicchi, ravnateljici terapijske zajednice Papa Ivan XXIII. „Lijepo je da se ne sramimo svoga identiteta, zato su Gospin kip ovoga puta u narodnim nošnjama nosile članice KUD-a Dusina“, rekao je don Dražen. Na misi su pjevali pučki pjevači Župe Dusina koje vodi prof. Ivica Kaleb. Za orguljama je bila prof. Matea Kalajžić. Tijekom trodnevnice misna slavlja animirali su – VIS Viatores, VIS „Krila ljubavi“, VIS „Laudate Dominum“, a na uočnicu svetkovine, nakon mise i marijanske procesije sa svijećama održan je koncert navedenih sastava.