Svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana
Božićna poruka riječkog nadbiskupa dr. Ivana Devčića
Draga braćo i sestre!
Kad stojimo pred jaslicama, u nama se javlja pitanje: Što se tu stvarno događa? Mnogi su odgovori na to, a najjezgrovitiji i najkraći glasi: “I riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1, 14).
Ova kratka rečenica izražava samu bit božićnog otajstva. Tko je Riječ o kojoj je riječ? I kakvo je to tijelo koje je Riječ postala da bi prebivala među nama? Odgovor nam je dan u Ivanovu evanđelju gdje stoji da je Riječ Jedinorođenac od Oca. On je, kako ondje piše, Riječ koja bijaše u početku u Boga i po kojoj je sve postalo: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa” (Iv 1, 1-3). A tijelo je, prema nauku istog evanđelja, slabi i smrtni čovjek. Takav čovjek postala je vječna Riječ, postao je Jedinorođenac od Oca i tako se nastanio među nama. To znači da je vječni Bog postao smrtni čovjek. To je najdublja tajna Božića, nedokučiva našem umu, ali zato ništa manje dirljiva i izazovna. Izazovna, jer ne možemo pred njom stajati neopredijeljeno, hladno i ravnodušno. Moramo joj se pokloniti ili je odbaciti. Evanđelist Ivan govori o jednoj i drugoj mogućnosti: “K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1, 11-12). Jedni ga, dakle, odbiše, a drugi prihvatiše – onda, kao i danas. Kao svakoga, i njega se može primiti nevoljko i površno ili srdačno i s ljubavlju. Budući da je on postao jedan od nas, jer nas je do kraja ljubio, dolično ga primamo samo ako i mi to činimo s velikom ljubavlju. No, i bilo kakvo prihvaćanje je bolje nego potpuno odbijanje.
Isti evanđelist govori i o tome što utjelovljena Riječ donosi onima koji je primaju. To su život i svjetlo, odnosno, svjetlost života. U Riječi “bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima”, kaže Ivan (Iv 1, 4). To će i sam Isus, utjelovljena Riječ, potvrditi, npr. pred Martom, Lazarovom sestrom: “Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada” (Iv 11, 25-26). I na drugom će mjestu reći isto o svjetlu: “Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života” (Iv 8,12). Božić znači, dakle, prodor božanskog života u našu smrtnost, i božanskog svjetla u naše tmine. Čudesna je to razmjena: Jedinorođenac kod Oca uzeo je našu smrtnost, a nama darovao svoju besmrtnost, ušao je u naše tmine, da bi nas uveo u svoje divno svjetlo.
Današnje Božiće obavijaju tmine koje su jednako guste kao one u koje je bio zavijen prvi Božić u Betlehemu, i zadah smrti nije ništa slabiji od onoga koji se širio prostorima prvoga Božića. Sebičnost, okrutnost i svakovrsne nepravde ne prestaju od onda do danas pritiskati svijet.One iste zle sile koje su natjerale Mariju da rodi Isusa u staji, izvan Grada, i zbog kojih je zajedno s Josipom morala bježati u Egipat da bi djetetu spasila život, prisiljavaju i danas mnoge očeve i majke da u teškim i često neljudskim uvjetima rađaju i odgajaju svoju djecu, a mnogi se, u takvim prilikama, ni ne usuđuju rađati ih. Na taj način “civilizacija smrti” sve više uzima maha nad “civilizacijom života”. To je, nažalost, slučaj i u našoj domovini koja iz godine u godinu bilježi sve više umrlih nego novorođenih, ali u kojoj postoje i mnogi drugi čimbenici po kojima se širi zadah smrti i beznađa. Svakom mržnjom, svakom zavišću, svakom nepravdom i neodgovornošću, ukratko, svakim grijehom mi se predstavljamo kao pripadnici “civilizacije smrti”, a time i kao protivnici “civilizacije života” koju suvremeni pape nazivaju i “civilizacijom ljubavi”.
Dakako, gustu tamu beznađa ne proizvode samo nepravde i nedaće na materijalnom ili socijalnom području. Tu su kao uzročnici i mnoge druge unutarnje i vanjske nepravde, međusobne podjele i nesloge u onome što je bitno za zajedničku stvar, neumjerena retorika i stalno vojevanje bitaka koje su se već davno trebale završiti. Te i slične pojave ne raspiruju svjetlo koje je Božić donio, ali šire tamu u kojoj se on dogodio. Možda ipak glavne uzroke pomutnji u kojoj i ovaj Božić slavimo treba tražiti u obezvređivanju i relativiziranju svega što bi na bilo koji način moglo predstavljati čvrsti oslonac i sigurni životni orjentir. Upravo u tom smislu naši biskupi, u dokumentu “Na svetost pozvani”, konstatiraju da najdublji korijen krize suvremenog svijeta i čovjeka treba tražiti u tvrdnji “Danas više nije ništa sveto”.
Ali Božić se dogodio i on se neprestano događa, a to znači da i najgušća tama i najveća pomutnja nisu bez svjetla života koje dolazi od utjelovljene Riječi. “Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome” – poručuje svakome od nas sv. Pavao (Rim 10, 8). Otkad je svojim utjelovljenjem obasjao noć prije dvije tisuće godina, Krist ne prestaje obasjavati sve noći svijeta. Logos, Smisao, Riječ prožimaju otada i najteži besmisao, najbeznadniju situaciju i najveći muk. To znači da i u našim osobnim i zajedničkim noćima prosijava njegovo svjetlo, ma koliko njihova tama bila gusta i besmisao očit. Ali to svjetlo mogu opaziti samo ljudi svjetla, a to su oni koji su, kako Apostol naroda kaže, obučeni u “oklop vjere i ljubavi” te imaju na sebi “kacigu, nadu spasenja” (1 Sol 5, 8). Njih on naziva “sinovima svjetlosti i sinovima dana” (1 Sol 5, 5). Takvi su, očito, bili betlehemski pastiri koji su se u svoje siromaštvo spremno prihvatili dvoje beskućnika, a oni su im darovali onoga koji “prebiva u svjetlu nedostupnu” (1 Tim 6, 16). K njima treba pribrojiti i mudrace s Istoka, istinske bogotražitelje, koji za tamnih noći ugledaše zvijezdu novorođenog Kralja i, vođeni njome, dođoše mu se pokloniti.
Što vam, stoga, draga braćo i sestre, mogu za ovaj Božić bolje poželjeti nego da budete sinovi i kćeri Svjetla koje se objavilo u božićnoj noći i navjestilo kraj svake noći i početak novog dana. Ponavljam, stoga, sa sv. Pavlom: “Vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame” (1 Sol 4-5). U to ime svima, a ponajprije onima nad koje se nadvio gusti mrak sumnje i bezizlaznosti, čestitam radostan Božić, sa željom da sve obasja Mlado Sunce s visine. Njegova svjetlost neka ne prestane obasjavati i godinu Gospodnju 2003. u koju ćemo uskoro po Božjoj volji zakoračiti.