Svijet zdravstva - dragocjena radionica civilizacije ljubavi

1. Obogaćena milošću Velikog Jubileja i razmatranjem otajstva utjelovljenje Riječi, u kojem ljudska bol nalazi “najuzvišenije i najsigurnije uporište” (Salvifici doloris, 31), kršćanska se zajednica priprema 11. veljače 2001. godine proslaviti IX. Svjetski dan bolesnika. Katedrala u Sydneyu u Australiji mjesto je određeno za proslavu te važne obljetnice. Izborom australskog kontinenta s njegovim kulturnim i etničkim bogatstvom ističe se tijesna povezanost crkvene zajednice: ona prevladava udaljenosti, pospješujući susret različitih kulturalnih identiteta, oplođenih istim osloboditeljskim navještajem spasenja.
Katedrala u Sydneyu je posvećena Djevici Mariji, Majci Crkve. To ističe marijansku dimenziju Svjetskog dana bolesnika, koji se već devet godina slavi na spomendan Gospe Lurdske. Marija, Majka ljubavi, još će jednom dati da njezinu zaštitu osjete ne samo bolesnici australskog kontinenta, već i oni iz cijeloga svijeta, kao i oni koji u njezinu službu stavljaju vlastitu stručnu sposobnost a često i cijeli život.
Osim toga, taj će Dan, kao i u prošlosti, biti prigoda za molitvu i potporu bezbrojnim ustanovama koje se posvećuju skrbi za bolesne. Bit će to poticaj tolikim svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima laicima, koji u ime Crkve nastoje odgovoriti na očekivanja bolesnih osoba, dajući prednost najslabijima i boreći se kako bi bila poražena kultura smrti i posvuda pobijedila kultura života (usp. Evangelium vitae, 100). Iskusivši i sam ovih godina bolest u više navrata sve sam jasnije shvaćao njezinu vrijednost za Petrovu službu i život Crkve. Izražavajući duboku solidarnost s bolesnima, pozivam ih da s vjerom u duhu proniču otajstvo Krista, umrlog i uskrslog, kako bi u vlastitim bolima otkrili Božji naum ispunjen ljubavlju. Samo gledajući u Isusa, “čovjeka boli, vična patnjama” (Iz 53,3), moguće je ponovno pronaći vedrinu i pouzdanje.
2. U ovome Svjetskom danu bolesnika, koji ima za temu Nova evangelizacija i dostojanstvo bolesne osobe, Crkva nastoji istaknuti nužnost da se to područje čovjekova iskustva evangelizira na nov način, kako bi se pospješilo njegovo usmjeravanje cjelovitom ozdravljenju osobe i napretku svih osoba u svim dijelovima svijeta.
Djelotvorno liječenje različitih bolesti, zauzimanje u daljnjem istraživanju i ulaganju primjerenih sredstava predstavljaju privlačne ciljeve kojima se s uspjehom teži na širokim prostranstvima planeta. Pozdravljajući učinjene napore, ne smije se zanemariti činjenica da svi ljudi ne uživaju iste mogućnosti. Upućujem stoga žurni poziv na nastojanje oko promicanja nužnog razvoja zdravstvenih službi u, još uvijek brojnim, zemljama koje svojim stanovnicima ne mogu pružiti dolične uvjete života i primjerenu zdravstvenu skrb. Želim pored toga da bezbrojne mogućnosti suvremene medicine budu uistinu na službu čovjeku te se primjenjuju uz puno poštivanje njegova dostojanstva. U tijeku ovih dvije tisuće godina povijesti, Crkva je uvijek nastojala podupirati napredak u liječenju upravljen sve kvalitetnijoj pomoći bolesnima. U raznim prilikama ona je intervenirala svim sredstvima koja su joj bila na raspolaganju kako bi se poštivala prava osobe i uvijek promicalo istinsko dobro čovjeka (usp. Populorum progressio, 34). Učiteljstvo, vjerno načelima evanđelja, ni danas ne prestaje predlagati moralna mjerila koja liječnike mogu usmjeravati u produbljivanju još nedovoljno rasvijetljenih vidika istraživanja, bez povrjeđivanja zahtjeva koji proistječu iz istinskog humanizma.
3. Svakog dana u duhu hodočastim u bolnice i lječilišta, u kojima žive osobe različitih dobi i društvenog položaja. Želim nadasve stati uz one koji leže u bolnicama, članove njihovih obitelji i liječničko osoblje. Ta mjesta predstavljaju gotovo svetišta, u kojima osobe sudjeluju u Kristovom uskrsnom otajstvu. Tu je i najtvrdokorniji stavljen pred pitanja o vlastitom životu i njegovu značenju, o smislu zla, patnje i smrti (usp. Gaudium et spes, 10). Evo zašto je važno da u tim strukturama nikada ne nedostaje osposobljene i značajne nazočnosti vjernika.
Kako, dakle, ne uputiti žurni poziv stručnjacima medicine i skrbi da od Krista, liječnika duša i tijela, nauče biti za braću istinski “dobri Samaritanci”? Kako posebno ne zaželjeti da oni koji se posvećuju istraživanju neprekidno rade na iznalaženju primjerenih sredstava za promicanje cjelovitog zdravlja ljudskog bića i suzbijanje posljedica bolesti? Kako, osim toga, ne zaželjeti onima koji se izravno posvećuju skrbi za bolesne da budu sve pozorniji na potrebe bolesnika, ujedinjujući u vršenju svoga zvanja stručnost i čovještvo?
Bolnice, centri za bolesne ili starije osobe, kao i svaki dom za prihvat bolesnih osoba, sačinjavaju povlaštene sredine nove evangelizacije, koja mora imati za cilj da upravo u njima odjekuje poruka evanđelja, donositelja nade. Samo je Isus, dobri Samaritanac, potpuno zadovoljavajući odgovor na najdublje težnje svakog ljudskog bića koje traži mir i spasenje. Krist je Spasitelj svakoga čovjeka i cijeloga čovjeka. Zato ga Crkva neumorno naviješta da svijet bolesti i traganje za zdravljem budu oživljeni njegovim svjetlom.
Važno je dakle na početku kršćanskoga trećeg tisućljeća dati obnovljeni poticaj evangelizaciji svijeta zdravstva kao mjesta koje je na osobit način određeno da postane dragocjena radionica civilizacije ljubavi.
4. Posljednjih je godina poraslo zanimanje za znanstveno istraživanje na području medicine te za osuvremenjivanje zdravstvenih struktura. Na tu se težnju mora gledati blagonaklono, no istodobno valja potvrditi nužnost da ona uvijek bude nadahnuta brigom za istinskim služenjem bolesniku, djelotvorno mu pomažući u borbi protiv bolesti. U svezi s tim sve se više govori o “holističkoj” skrbi, naime onoj koja će biti pozorna prema biološkim, psihološkim, društvenim i duhovnim potrebama bolesnika i onih koji ga okružuju. U pogledu lijekova, terapija ili kirurških zahvata naročito je nužno da se u kliničkom ispitivanju apsolutno poštuje osoba i točno posvijeste opasnosti, a potom i granice, koje ono nosi sa sobom. Kršćanski su stručnjaci na tome području pozvani svjedočiti vlastitim etičkim uvjerenjima, puštajući da ih vjera trajno prosvjetljuje.
Crkva cijeni napore onih koji, zauzimajući se s predanjem i stručnošću u istraživanju i skrbi, doprinose unaprjeđivanju kvalitete samoga služenja bolesnicima.
5. Pravedna raspodjela dobara, prema Stvoriteljevoj volji, predstavlja žurni imperativ i na području zdravstva: mora se konačno dokinuti trajna nepravda zbog koje je, osobito u najsiromašnijim zemljama, veliki dio pučanstva lišen lijekova nužnih za zdravlje. To je velika sablazan, pred kojom se odgovorni u narodima moraju osjetiti pozvani uložiti sve napore kako bi se onima koji oskudijevaju materijalnim sredstvima pružila mogućnost pristupa bar temeljnoj zdravstvenoj skrbi. Promicati “zdravlje za sve” prvotna je dužnost svakoga člana međunarodne zajednice; za kršćane to je i obaveza tijesno vezana uz svjedočenje njihove vjere. Oni znaju da moraju na konkretni način naviještati Evanđelje života, promičući njegovo poštivanje i odbacujući svaki oblik napada na njega, od pobačaja do eutanazije. U taj se kontekst smješta i razmišljanje o raspoloživim izvorima: njihova ograničenost zahtijeva utvrđivanje jasnih moralnih mjerila upravljenih rasvjetljivanju odluka bolesnika i njihovih skrbnika u odnosu na izvanredne, skupe i rizične postupke. U svakom će se slučaju morati izbjegavati popuštanje oblicima terapeutske upornosti (usp. Evangelium vitae, 65).
Želim ovdje odati priznanje onim pojedincima i strukturama, osobito redovničkim ustanovama, koje vrše velikodušnu službu na ovome području, hrabro odgovarajući na žurne potrebe osoba i pučanstava na područjima ili zemljama velikog siromaštva. Crkva im izražava svoje obnovljeno poštivanje za prinos koji nastavljaju pružati na tome širokom i osjetljivom području apostolata. Posebno želim potaknuti članove redovničkih obitelji zauzetih u pastoralu zdravlja da s odvažnošću odgovore na izazove trećeg tisućljeća, slijedeći tragove svojih utemeljitelja. Pred novim dramama i bolestima koje su zamijenile kuge prošlosti, žurno je djelovanje “dobrih Samaritanaca” sposobnih pružiti bolesnicima neophodnu skrb tako da im istodobno ne nedostaje ni duhovna pomoć kako bi svoje teško stanje živjeli u vjeri.
6. Posebno srdačno pozdravljam veliko mnoštvo redovnika i redovnica koji u bolnicama i zdravstvenim centrima “na granici”, zajedno sa sve većim brojem muškaraca i žena laika, ispisuju veličanstvenu stranicu evanđeoske ljubavi. Oni često rade usred potresnih ratnih sukoba i svakodnevno život izlažu pogibelji kako bi spasili živote braće. Nažalost nije malo ni onih koji umiru u svom služenju evanđelju života.
Želim također podsjetiti na brojne nevladine organizacije, nastale u posljednje vrijeme kako bi prispjele u pomoć onima koji u dovoljnoj mjeri ne uživaju blagodati zdravstvene skrbi. One mogu računati na pomoć dragovoljaca “na terenu”, kao i na velikodušnost velikog broja osoba koje ekonomskim sredstvima pomažu njihovo djelovanje. Sve potičem da nastave to hvalevrijedno djelo, koje u mnogim narodima rađa znakovitim buđenjem savjesti.
Obraćam se na kraju vama, dragi bolesnici i velikodušni zdravstveni djelatnici. Ovaj se Svjetski dan bolesnika održava nekoliko dana nakon zaključenja jubilejske godine. On osim toga predstavlja obnovljeni poziv na razmatranje lica Krista, koji se prije gotovo dvije tisuće godina utjelovio da otkupi čovjeka. Draga braćo i sestre, naviještajte i svjedočite velikodušnom raspoloživošću evanđelje života i nade. Naviještajte da je Krist utjeha onima koji žive u tjeskobama i poteškoćama; on je snaga onome koji proživljava trenutke umora i ranjivosti; on je pomoć onome koji predano djeluje kako bi osigurao bolje uvjete života i zdravlja.
Povjeravam vas Mariji, Majci Crkva, kojoj je, kako sam na početku podsjetio, posvećena katedrala u Sydneyu, duhovno središte IX. Svjetskog dana bolesnika. Neka Djevica utjehe učini da sva njezina djeca u kušnji osjete njezinu majčinsku zaštitu; neka vam pomogne da u svijetu svjedočite Božju nježnost i učini vas živim slikama njezina Sina.
S tim željama svima vama i svima koji su vam na srcu podjeljujem posebni apostolski blagoslov.

Iz Castel Gandolfa, 22. kolovoza 2000.

Ivan Pavao II.

2

2