Da žene koje su zlostavljane u braku mogu živjeti bolje svjedoči i gospođa Ankica, koja je u Caritasovu Sigurnu kuću ušla u listopadu 2012. godine s četvero djece – kćerima od 16 i 13 godina te sinovima od 12 i 9 i pol godina. Danas, osam godina kasnije, gospođa Ankica (47) živi potpuno samostalno, njezina djeca su završila školovanje i zaposlena su. Kćeri su udane i ona je već postala baka. Svi zajedno raduju se kući koju ona polako uređuje i u njoj vidi njihov zajednički dom i još ljepšu budućnost.

„Na sebi sam napravila veliki pomak dok sam bila u Kući. Uvidjela sam da se može drugačije, ljepše i zdravije živjeti. Promijenila sam se!“, s osmijehom kaže gospođa Ankica, od srca zahvaljujući stručnom timu Caritasove Sigurne kuće, koji je bio uključen u pomoć njezinoj obitelj, ali i ostalim korisnicima Kuće i njihovim obiteljima.

„Gospođe iz stručnoga tima svako jutro su me pitale kako su djeca, kako sam ja, nedostaje li nam nešto. To su tako lijepe riječi! Do tada me nitko nije pitao kako sam“, s ganućem se prisjeća gospođa Ankica, koja zatim objašnjava da dolazak u Sigurnu kuću nije odmah riješio sve njihove probleme. Ona je brzo prihvatila Kuću kao svoj novi dom i počela pomagati u kućanskim poslovima i u kuhanju. Djeci je pak dolazak u Kuću teže pao. Bila su tužna i plakala su. Puno razgovora sa stručnim Caritasovim zaposlenicima pomoglo im je da se smire, prihvate Sigurnu kuću kao priliku za novi početak i okrenu se prema budućnosti.

„Kada su se djeca pomirila s boravkom u Sigurnoj kući, došle su i redovite školske obveze, uz koje su još išla i na nogometne treninge. Hvala Bogu, Caritasu i dobrim ljudima, sve smo imali osigurano, kako za redoviti život tako i za školu. Ni u čemu nismo oskudijevali, a kada sam morala u bolnicu na operaciju, pomogli su mi oko pripreme i brinuli su se za moju djecu“, kaže gospođa Ankica, koja je zahvalna Caritasu i na podršci prilikom pokretanja civilne rastave braka.

Poslije osamnaest mjeseci provedenih pod Caritasovim krovom, gospođa Ankica odlučila je s djecom započeti novi, samostalan život. Njezin Centar za socijalnu skrb podržao ju je u odluci da nastavi živjeti u mjestu u kojemu se nalazi Sigurna kuća zagrebačkog Caritasa.

„Zbog svega lijepoga što smo u Kući doživjeli, a bili smo u njoj osamnaest mjeseci, odlazak nam je bio jako težak. Osim toga došli su novi problemi kod traženja smještaja jer nitko nije želio primiti u podstanare nezaposlenu samohranu majku s četvero djece. Caritas nam je i tada pomogao ne samo pronaći stan već i opremiti sobe namještajem, a dali su nam i posteljinu te jednokratnu novčanu pomoć. Dok nisam pronašla posao, dobivali smo iz Caritasa pakete s hranom i higijenskim potrepštinama. Zaposlenice iz Sigurne kuće rekli su mi da im se uvijek slobodno javim ako mi nešto zatreba. Tako mi je Caritas davao osjećaj velike sigurnosti“, svjedoči gospođa Ankica, koja se također trudila što više sama privrijediti za potrebe svoje obitelji. Pola godine nakon izlaska našla je jedan posao, a zatim i drugi. Čistila je dva ugostiteljska objekta, a ustajala je u 3 sata ujutro. Unatoč tim velikim životnim promjenama i izazovima, djeca nisu prekidala redovito školovanje, a i ona je iskoristila priliku za dodatnu izobrazbu. Caritas joj je omogućio pohađanje tečaja za njegovateljicu, koji je uspješno završila te je tijekom odrađivanja prakse našla i svoj treći posao!

Kao kruna svega, Caritas joj je pomogao ishoditi potrebnu dokumentaciju za dobivanje kuće na području od posebne državne skrbi.

Gospođa Ankica i njezina djeca danas, šest i pol godina poslije izlaska iz Sigurne kuće, nisu više ovisni o pomoći Caritasa. Doduše nisu ni toliko imućni da bi novčano podržavali njegov rad jer za budućnost treba nešto i uštedjeti, ali onu duboku zahvalnost Caritasu za neprocjenjivu pomoć u pravi čas, gospođa Ankica iskazuje čestim volontiranjem u kućama, projektima i akcijama Caritasa Zagrebačke nadbiskupije te svjedočenjem o pomoći koju je primila.

„Drago mi je kada me pozovu iz Sigurne kuće da ohrabrim žene koje su sada tamo, da im posvjedočim da se može živjeti bolje, mirnije i ljepše bez obzira na sve što su prošle“, kaže gospođa Ankica.