Primičući se kraju godine, primjećujemo kako svjetlo dana brzo kopni, a noć, postajući sve duža, svjetlu uzima vrijeme i snagu. Noć, koja napreduje i izaziva nas da upalimo svjetlo, postala je naša stvarnost. U ovom trenutku čini nam se da je najtamnija, da ćemo još dugo čekati svitanje. Svakodnevno nas pogađaju vijesti o milijunima ugroženih ljudskih života. Broj zaraženih ljudi neprestano raste, mnogi svakodnevno umiru u teškim mukama, bolnice su prepune pacijenata, podižu se šatori jer za sve nema mjesta (usp. Lk 2,7), traži se više stručnog osoblja, jer onih potrebnih pomoći sve je više. Smanjuje se kretanje i susretanje ljudi. Blizina, kontakt i zajedništvo – načini našeg življenja – postali su nam prijetnja. Postali smo opasnost jedni drugima. Kao da u drugome tražimo potencijalnog neprijatelja. 

Čovjek u tami pandemije traži tragove svjetla koji će rasvijetliti svijet i osloboditi ga sadašnjih briga, strepnji i pogibelji. Unatoč tami noći polako se na obzoru povijesnih zbivanja pale svjetla nade. Ona se probijaju kroz tamu i polako, ponekad vrlo neprimjetno, obasjavaju noć i njezinu težinu pretvaraju u ljepotu. Svjetlo koje se pali najavljuje dan koji donosi spas, koji obećava oslobođenje od tame. 

Ljudi u znanosti, ulažući svoje sposobnosti i spoznaje, pronalaze prvo svjetlo koje ulijeva nadu – cjepivo. Zahvaljujući pronalasku cjepiva, lakše stvaramo sigurnost da noć neće zauvijek trajati i da je dan ipak bliži. Prvo svjetlo postaje glasnik svjetla koje će nadvladati noć i obasjati čitavo čovječanstvo. 

Potrebno je to svjetlo unijeti u ljudsku obitelj, potrebno je izvana unijeti antitijela, koja iznutra daju imunitet od tame – da nas tama ne obuzme. (usp. Iv 1,5) To svjetlo koje blista i privlači nas je svjetlo Evanđelja koje smo pozvani ucijepiti u tamu svijeta. Radosna vijest je svjetlo koje se suprotstavlja opasnosti noći da zagospodari čovjekom. Tama zla i grijeha, koja ranjava i ubija čovjeka, raspršila se kao virus kojem se jedino cjepivo Evanđelja može suprotstaviti i nadvladati ga. To je Svjetlo toliko snažno da može prosvijetliti svakog čovjeka. (usp. Iv 1,9)

Osvijetlimo li svoj pogled prvim svjetlom, prepoznat ćemo da se na našem obzoru gore i druga svjetla. Iz dana u dan drugo svjetlo podržavaju vrijedni liječnici, medicinske sestre i tehničari, njegovatelji te ostalo medicinsko, stručno i tehničko osoblje koje ne dopušta da tama pobijedi svjetlo. Oni, koji pale svjetlo dobrote, čine da svjetlo u tami još jače zasja. Oni potiču da se svjetlo širi. Ti ljudi svijetle žrtvujući sebe, svoju sigurnost, snagu i živote, da bi zasjali onima koje je tama otela i želi ih predati noći smrti. Ljubav tih ljudi svjetlo je koje prvo prodire u zjenicu oka nakon teških i mračnih borbi tame i svjetla, noći i dana, životnog daha i smrtnog izdisaja. 

Svjetlo Evanđelja, koje nas je prvo obasjalo, nadahnjuje nas novim životom, uči nas disati na nov način. Zapalimo li tim svjetlom svjetiljku svoga života, naše svjetlo postat će veće, a tama manja. Pozvani smo širiti to svjetlo – učiniti što možemo i na što smo pozvani. Ponajprije, bdjeti i paziti na druge. Naša blizina s drugima, osobito s ugroženim i rizičnim skupinama, sada se ostvaruje u distanci. Obzirnost, pozornost, razumijevanje, velikodušnost, uslužnost, blagost – sve su to putevi kojima podržavamo svjetlo koje će polako nadvladavati tamu. Svjetlo koje nam je Drugi unio u život potiče nas dijeliti ga s drugima. Prepoznajući ga kao dar koji smo nezasluženo primili, otkrivamo kako nam je sve u životu darovano, kako smo obdareni mnogobrojnim darovima. Ljubav je svjetlo svakog dara. Jedino ljubav može širiti svjetlo jer u sebi nosi ljepotu izgaranja, snagu žrtvovanja, zaborav sebe i otvorenost za druge. Da bi svjetlo pobijedilo tamu, da bi se moglo proširiti, mora se davati drugima, nesebično darivati. Sve što dijelimo s drugima, svaki dar koji dajemo drugima, neće svoju stvarnu vrijednost naći u tržišnoj cijeni, u izvanjskim karakteristikama, u marki proizvođača, nego u ljubavi kojom se daruje. Dobro djelo svijetli, pomiče zastore tame, o Bogu govori snažnije od riječi. Tamo gdje se darovi dijele bez ljubavi: koristoljublje, interes i samodostatnost polagano gase svjetlo ljubavi i nade. Kada se u darivanju očituje nesebičnost, grade se strukture svjetla koje bude nadu da će tama konačno biti slomljena. 

U ovome vremenu kada smo pozvani na oprez i osjetljivost prema drugima, kada nastojimo otkrivati svjetlo i dijeliti ga s drugima, vidimo Boga koji ima svoju pedagogiju, koji bdije nad čitavim svijetom, koji će se poslužiti i tamom pandemije da zasja svjetlo ljubavi i nade. Koristi se našim udaljavanjem da bi nas, u svoje vrijeme, još jače zbližio. Koristi malene znakove pažnje da bi pokazao svoju neizmjernu ljubav. U ovo zahtjevno vrijeme Bog stvara puteve ljubavi i dobra, ostaje blizak čovjeku čije teškoće i muke usmjerava za još veću nesebičnost, za čišću ljubav, osobniji i intimniji odnos s Njime, za iskreniji i životniji odnos s drugima. Nije li čudesno kako to svjetlo može mijenjati naše odnose u tami, kako udaljenost preobražava u blizinu, odvojenost u kontakt, otuđenost u susret, samoću u zajedništvo, a hladnoću u toplinu! Ova pandemija nam otkriva kako je istinska tama čovjeka njegova nutarnja bijeda, ravnodušnost, sljepoća i neosjetljivost za drugoga, a svjetlo koje pobjeđuje tu tamu jest iskrena, nesebična ljubav koja se daruje. To svjetlo potrebno je ucijepiti u srca ljudi da bi prihvatili Božju ljubav i davali je drugima. 

Treća nedjelja došašća, Nedjelja Caritasa poziva nas da budemo svjedoci svjetla. Samo oni koji prime Svjetlo, mogu ga drugima dijeliti. Neka Emanuel rasvijetli naše živote! Dopustimo mu da nas nahrani svojim svjetlom s euharistijskog stola, iz riznice svoje riječi, u tihoj poniznoj molitvi: da budemo njegovo svjetlo onima koji ga traže.

U Varaždinu 1. prosinca 2020.

✠ Bože Radoš
varaždinski biskup
predsjednik Hrvatskog Caritasa, v. r.