Misno slavlje na kojem je koncelebrirao mons. Antun Sente, ml., rektor Svetišta, animirao je župni zbor „Sveti Josip” pod ravnanjem s. Blandine Rakarić.

U homiliji preč. Paviša prisjetio se vremena kada je i sam kao mladi križar dolazio u to svetište te često razgovarao s preč. Marijanom Radanovićem, u kojem je prepoznao duhovni autoritet za mladog čovjeka. Nastavio je tumačiti Božju riječ oslanjajući se na Isusov boravak u Hramu gdje je raspravljao s učiteljima na koje je ostavio snažan dojam ne samo zbog poznavanja božanskih istina, već još više jer je te Božje zakone prihvaćao vlastitim životom, srcem.

„Stoga ću i ja vama posvjedočiti iz vlastitog života“, kazao je propovjednik Paviša. Službujem u zemlji koja nije katolička, u Tajlandu, zatim Mjanmaru, Kambodži i Laosu. U odnosu na stanovnike spomenutih zemalja malo sam viši, stoga ne mogu biti ne zamijećen, tim više što sam često jedini Europljanin kada dođem u neku crkvu. Obično tada ljudi ustuknu, nekako se povuku, kao da imaju strah ili možemo reći poštovanje prema čovjeku koji je različit od njih. Ali kasnije, kada krenemo u razgovor, počinje se rađati zajedništvo, prijateljstvo, jer imamo nešto zajedničko. Zajedničko jest vjera u Isusa Krista koja nas spaja! Kada sam otišao iz Hrvatske prije tri godine i preuzeo spomenutu službu, naučio sam biti zahvalan i zadovoljan. Ne znam jeste li vi danas kada ste dolazili ovdje u crkvu došli s zadovoljstvom, ili ste došli s težinom, razmišljanjem kako je hladno, tražili smo kišu, sada je imamo i previše, došle su već i poplave. Ili smo došli ovdje radosno da bismo susreli Isusa Krista.

A zbog čega sam shvatio bit života, a to je biti zadovoljan, sretan? Zbog toga jer sam susreo mnoge ljude koji nemaju mnogo toga što mi imamo ovdje u Hrvatskoj, poput: vlastite zemlje, mogućnost školovanja, visokoga životnoga standarda, sigurnosti slobodnog kretanja i tako dalje. Želim vam posvjedočiti ono što sam ja iskusio, radost života. Kad dođem na neku župu s nuncijem u posjet, da vidite osmijeh i radost tih ljudi! Oni svi trče s poljskim cvijećem koje su ubrali, spleli u neki vijenac, pa nam stavljaju oko vrata. To cvijeće je puno više od svih časti od svih materijalnih dobara, jer tu vidite da je iskreno, što je njima Bog dao, oni daju nama. A na kraju Evanđelje nam kaže, što smo zapravo, cvijetak, travka na vjetru koja se njiše, ujutro ocvate, popodne je već nema, kazao je propovjednik.

Danas, kada napustimo ovu crkvu, nemojmo se bojati primiti jedni druge za ruku. Kada dođemo svojim kućama, nemojmo se bojati ohrabriti onoga tko je potrebit, ponekad je samo tapšanje po ramenu više od bilo kakvih riječi. Stoga vas ohrabrujem da večeras kada izađemo iz ove crkve, izađemo s osmijehom, s radošću i sviješću da smo primili ovaj komadić zemlje, ovaj komadić neba od Boga i da je to Božji dar nama. I nemojmo zaboraviti da ima puno ljudi na ovome svijetu koji ovoga trenutak daju život za Isusa Krista, zaključio je preč. Paviša.

Na kraju misnog slavlja umjesto uobičajenog svjedočanstva preč. Paviša ukratko je okupljenim vjernicima opisao kako se postaje vatikanski diplomat, te iznio još neke pojedinosti iz zemalja u kojima službuje. Ujedno je kazao kako su Hrvati veoma traženi za službu vatikanske diplomacije među kojima prednjače nadbiskupi: Nikola Eterović, apostolski nunciji u Berlinu, i Petar Rajić, apostolski nuncij u Angoli te Svetom Tomi i Principu, kao i imenovani apostolski nuncij Ante Jozić u Obali Bjelokosti koji se oporavlja od teške prometne nesreće. Među njima postoji još desetak hrvatskih svećenika koji obnašaju službe tajnika pojedinih apostolskih nuncijatura diljem svijeta, rekao je te ih sve preporučamo u molitve.