Teologija koja osluškuje egzistencijalne periferije

Riječ je o istraživačkom projektu s ciljem promicanja obnove teologije, njezinih jezika i programa, povezanim s učenjem pape Franje u Evangelii Gaudium, Laudato Si’ i Fratelli Tutti. Ovo je projekt osluškivanja „sensus fidei“ onih koji žive na periferiji naših gradova, koji je pokrenuo Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, „jer je dobro za teologiju – kako je podsjetio prefekt kardinal Michael Czerny – katkad ostaviti katedre i knjige te poći u školu periferija“. Riječ je o istraživačkom projektu „Fare teologia dalle periferie esistenziali“ („Doing theology from the existential peripheries”) koji je nakon godinu dana skrivenog rada prvi put javno objavljen u srijedu, 12. listopada, na konferenciji na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu. Rezultat je to više od 500 individualnih i skupnih razgovora u četrdeset gradova na svim kontinentima.

Czerny: Teologija je slušanje, ne radi se samo na sveučilištu

Kako bismo podržali Papu i biskupe u njihovom služenju cjelovitom ljudskom razvoju, „trebamo, prije svega, slušati“, istaknuo je kardinal Michael Czerny, uvodeći u rad konferencije. „Slušanje i razlučivanje“, u tome „teologija ima temeljno mjesto“, ali „to se ne može činiti samo na sveučilištu, jer je mjesto teologije misija“. A teologije nema „bez problema, bez krize, bez vapaja onih koji traže vodu, kruh, mir, pravdu, oslobođenje“. Ovaj eksperiment Dikasterija za službu cjelovitog ljudskog razvoja „za teologiju može predstavljati zanos, odnosno ushit, da se više promišlja u odnosu na druge discipline, nadasve s izazovima koje od nas traži sinodalnost. O ovim izazovima sensus fidei onih koji su periferni ima puno toga za poučiti naše misli i našu misiju“. Na koncu, kardinal je zaključio da „se nitko od teologa koji su otišli slušati u periferije nije zbog toga pokajao“.

Tagle: Siromasi su prvi koji se hrane Radosnom viješću

Kardinal Louis Antonio Tagle, proprefekt Dikasterija za evangelizaciju, i sestra Natalie Becquart, dotajnica Glavnog tajništva Sinode, također su definirali okvir i pozadinu istraživanja. Filipinski kardinal je rekao da su „siromasi“, iako se u našim društvima smatraju manjinom, „naši evangelizatori“, jer su izvrsni slušatelji Radosne vijesti, upravo oni koji su u životu čuli previše ružnih vijesti. „Bogati govore o Radosnoj vijesti“, rekao je Tagle, „dok je siromašni uzimaju, hrane se njome i probavljaju je. Stoga su oni i svjedoci. Siromasi nisu, dakle, samo prvi primatelji Radosne vijesti, nego i njezini prvi nositelji“. Trebamo uzeti primjer iz njihove „skrivene snage: Evanđelja u njima koje ih spašava od očaja i omogućuje im da dijele sve ono malo što imaju“.

Becquart: Sinoda može biti zvučnik za one koji nemaju glasa

Sestra Becquart je, govoreći o temi „hoditi zajedno: Crkva koja se ponovno rađa na marginama“, podsjetila da je Sinoda koju Crkva proživljava „najvažniji crkveni događaj nakon Drugoga vatikanskog koncila, jer prvi put u dvije tisuće godina sluša se cijeli Božji narod“. Od samog početka sinodalnog hoda, objasnila je Becquart, „inzistirali smo na slušanju margina“. Napor mora biti onaj za sinodalnim obraćenjem Crkve, kroz slušanje sensus fidei vjernika. Navela je primjer biskupije u Sjedinjenim Američkim Državama koja prima mnoge migrante: Taj „biskup mi je rekao da ova Sinoda mijenja način na koji on vidi evangelizaciju“. Sinoda može biti „zvučnik, odnosno razglas, za one koji nemaju glasa, kao što se to dogodilo sa sinodama o mladima i Amazoniji“, te tako postati „put valorizacije siromašnih“.

Glasovi onih koji traže sinodalni put uključivanja

Slušajući doprinose mjesnih Crkava za Sinodu, sestra Becquart naglašava kako, primjerice, na Filipinima „siromašni ne osjećaju svećenike blizima sebi, jer su oni nadasve s bogatima“. A u Australiji se vjernici iz autohtonih naroda ne osjećaju prihvaćenima u Crkvi. Zbog toga „Sinoda mora postati put prepoznavanja, za one koji se ne prepoznaju u Crkvi, i uključivanja. Pozvani smo na sinodalnu teologiju, sposobnu osluškivati sensus fidei vjernika, na kolektivnu teologiju, dijalog i transdisciplinarnost u učenju“. Poput teologije francuskog isusovačkog teologa Etiennea Grieua, koji je stvorio skupinu teologa koji su slušali siromašne, „i tako preuzeo rizik slušanja onih koji pate“.

Don Sergio Massironi: teologija otvorena mudrosti onih na marginama

Potom je direktor projekta don Sergio Massironi objasnio teme i metode te njihovu „promjenu perspektive, u znaku Koncila“. Istraživački je to projekt za obnovu teologije, koja „čini se da još nije zabilježila aktualne promjene epoha“, kao što su „fragmentacija i radikalizacija identiteta, uključujući religijske“, rast „siromaštva, nejednakosti, nepovjerenja i sukoba“. Toliko da se, s obzirom na koncilsko proljeće i njegove nade, „odnos prema budućnosti promijenio“. U temelju istraživanja je, pojasnio je don Massironi, uvjerenje vrlo drago papi Franji, a koje je „ukorijenjeno ne samo u latinoameričkoj teologiji, nego također u Svetom pismu i tradiciji, čiji su nositelji oni koje je život doveo na margine, na različite načine, a koji imaju mudrost koja je u stanju ponovno otvoriti zagušena okruženja i zatvorene diskurse“.

„Katedra siromašnih“ za evangelizaciju nevidljivoga

Ovo je projekt koji je doveo do toga da su mnogi teolozi sa svih kontinenata „napustili svoja profesorska mjesta i otišli slušati“, što je nalik na „katedru siromašnih“, ili katedri nevjernika koju je u Milanu promicao kardinal Carlo Maria Martini. „Odlazak na egzistencijalne periferije“, ponovno je pojasnio voditelj istraživanja, „značilo je zapitati se gdje su i tko su oni koje Crkva teži ne vidjeti i ne cijeniti kao nositelje Božje riječi. Nemoćni, nevidljivi, na katedri, kako bi evangelizirali ono nevidljivo, periferno, nepriznato u nama“.

Video i izvješća uskoro na stranicama Odjela za migrante

Konkretno, projekt je predvidio šest koordinatora za različita područja svijeta: prof. Toussaint Murhula Kafarhire – Kinshasa, prof. Teresa Forcades – Barcelona, prof. Lorena Basualto – Santiago del Cile, prof. Stan Chu Ilo – Chicago, prof. Agnes Brazal – Manila, prof. Adele Howard – Melbourne. Oni su definirali deset zajedničkih tema proizašlih iz analize studija o tri dokumenta pape Franje. Riječ je o: mudrosti s margine, ranjivosti i nježnosti, ekološkoj osviještenosti, perspektivi žena, otkrivenju i radosti, kršćanima u javnoj sferi: novim paradigmama, nadi i povjerenju, izlasku iz klerikalizma, prihvatu neznanca, dijalogu i susretu. O svakoj će od ovih tema uskoro biti objavljeno istraživanje na web stranici Odsjeka za migrante i izbjeglice Dikasterija, na kojoj se već nalaze brojni istraživački materijali, video zapis i priručnik s direktnim glasom ljudi koji su slušani.

O tom projektu s don Sergiom Massironijem za news portal Svete Stolice Vatican News razgovarao je novinar Alessandro Di Bussolo.

Je li bila potrebna ta „stolica siromaha“, kako ste je definirali, kako bi teologija zabilježila promjene našeg vremena?

Vjerujem da nas je u tom smislu snažno isprovocirao papa Franjo, a ozbiljno shvaćanje njegovog učiteljstva i njegovih riječi dovelo nas je do toga da iskusimo koliko je revolucionaran izravni kontakt, pa i za teologa, vjerujem za svakog kršćanina, s ljudima o kojima je možda lako misliti da samo trebaju pomoć, a u stvarnosti, oni su subjekti, oni imaju svoju vlastitu riječ, oni imaju svoje vlastito iskustvo, teologija kaže „sensus fidei“, osjećaj poštovanja i za Božje stvari što je za nas šok, otkriće i stoga nam to omogućuje da preispitamo sebe, da preispitamo sve.

Molimo Vas da nam u sintezi predstavite poticaje deset istraživačkih tema koje ste odabrali.

To su istraživačke teme koje dolaze iz samog učiteljstva pape Franje, od Evangelii Gaudium do Laudato Sì i Fratelli Tutti. To je postala tema koja polazi od same ideje mudrosti s margine, koja prolazi kroz ranjivost i iskustvo neuspjeha, odnosno pada, kako bismo potom došli do pitanja ekološke svijesti, kulture susreta, dijaloga, nadvladavanja klerikalizma, perspektive žena. Velike su to teme svakodnevnog života koje smo prepoznali kao teme teologije, jer je upravo objava Boga u ljudskom tijelu u povijesti svih nas, zato su te teme koje se čine tako horizontalne, tako zemaljske, mjesta gdje nas čeka Bog.

Koje su Vas se dragocjenosti, koji citati iz slušanja periferija najviše dojmili?

Ima ih puno, jer smo u miru dugo slušali 508 osoba i svaka je donijela svoje dragocjenosti. Posebno se sjećam kako je jedan beskućnik, na primjer, opisao svoje liturgijsko iskustvo, kada je ušao u crkvu, i rekao: „Čini se da i zidovi pjevaju, a Riječ Božja, iako je možda s vremena na vrijeme ne možete pratiti ili u potpunosti razumjeti, ona djeluje sama u vama“. Ili kako se jedan zatvorenik osjetio posjećenim od samog Isusa koji mu je rekao: „Dođi, nasloni svoju glavu na moje rame i odmori se od tolikih svojih grijeha“. To je ideja o Isusu kao mjestu odmora i snažne točke ponovnog pokretanja za one koji su duboko pogriješili. Ali zaista ima mnogo iskustava koje bi vjerojatno svatko od nas mogao ponijeti, jednostavno imajući hrabrosti, a ponekad i izostavljajući one filtere koje si sami dajemo u svakodnevnim relacijama, a koje siromasi nemaju i tako mogu nositi Riječ Božju na vrlo blistav način za sve nas.

Zaključno, kakvu teologiju traže siromašni?

Vjerujem da je glavni trenutak za nas bio shvatiti da siromašni imaju teologiju jer, kao što je kardinal Tagle danas rekao „Isus je prvi među siromasima“, on je Riječ Božja i stoga staviti se u njihovu školu znači razumjeti Boga i shvatiti stvarnost polazeći od onoga da ih svakodnevni napor dovodi do razumijevanja iznutra, u svim sferama života, od one emocionalne preko radne, do one više duhovne.

Tajnik Dikasterija za nauk vjere: kakva nam teologija treba?

Naposljetku je mons. Armando Matteo – tajnik doktrinarnog odjela Dikasterija za nauk vjere, koji surađuje u istraživačkom projektu – predstavio prvo čitanje prikupljenih podataka, postavljajući pitanje: „Kakva nam teologija treba?“. U kontekstu krize u teologiji, papa Franjo u Evangelii Gaudium upozorava da nam nije potrebna „teologija stola“, daleko od priča ljudi do kojih je došao istraživački projekt, i od njihovih iskustava, često problematičnih i paćeničkih. Umjesto toga, potrebna nam je teologija koja preuzima odgovornost glede „autoreferencijalnosti Crkve“. Prikupljeni podaci, za mons. Mattea, sugeriraju tri „horizonta misli“. Prvi, „prihvatiti da danas Crkva više nije u središtu zajedničkih i odlučujućih imaginarija za sudbinu čovječanstva. Prihvatiti periferiju“. Ako prihvatimo ovu istinu, „pobjeđujemo sve iluzije snage i moći“. Jer mi nismo naša moć, nego „je to Isus Evanđelja i Isusovo Evanđelje“.

Hitnost jedne drugačije Crkve koja nije samoreferentna

Drugi horizont za kojim vape sugovornici je „hitnost jedne drugačije Crkve, one koja izlazi, a ne samoreferentne, Crkve koja zna biti proročanstvo i znak pripovijesti čovječnoga, udaljene od duhovne dominacije novca. Još uvijek postoji potreba za kršćanstvom, ali za drugačijim kršćanstvom“, koje se bori protiv „komercijalizacije postojanja čovjeka“. I, konačno, treći horizont je „nada i povjerenje koje ljudi na periferijama“ imaju u poticaje koje papa Franjo pokušava dati svojoj Crkvi. Oni s njim dijele san da kršćanstvo doista može dati život ‘novoj imaginaciji mogućeg’, osobito u logici one samarijanske kulture i gesta od kojih su, kako sami često svjedoče imali dobrobiti“, kazao je mons. Armando Matteo u intervjuu za Vatican News.