Foto: Centar za mirovno obrazovanje // Znanstveni simpozij o franjevaštvu, cjelovitoj ekologiji i pravednom miru
Sarajevo (IKA)
Znanstveni simpozij "Vapaj Zemlje, vapaj siromašnih – Franjevaštvo kao kvasac socijalnog nauka Katoličke crkve" održan je 21. studenoga 2026. u Dvorani sv. Franje Asiškog na Kovačićima u Sarajevu, objavio je Centar za mirovno obrazovanje.
U povodu 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškog simpozij su organizirali Centar za mirovno obrazovanje, Pokret za ekološko obraćenje i Franjevačka provincija Bosne Srebrene.
Simpozij nije bio zamišljen kao puko prigodničarsko obilježavanje obljetnice, romantiziranje Franjina lika ili idealiziranje franjevačke tradicije. U njegovu je središtu bilo kritičko propitivanje onoga što Franjina duhovna baština i franjevaštvo mogu značiti danas, u vremenu višestrukih i uzajamno isprepletenih kriza: od ubrzanog razaranja okoliša i slabljenja društvene solidarnosti, preko sve snažnije dominacije tehnokratske paradigme, do normalizacije rata i nasilja.
Održavanje simpozija upravo na 31. obljetnicu parafiranja Daytonskog mirovnog sporazuma dodatno je naglasilo njegovu bosanskohercegovačku dimenziju. Kakav smo mir izgradili tijekom protekla tri desetljeća? Ako vapaji Zemlje i siromašnih u Bosni i Hercegovini postaju sve glasniji, možemo li uopće govoriti o istinskom, pravednom i cjelovitom miru? I smijemo li se pomiriti s prividnim i okrnjenim mirom koji ne čuje te vapaje?
Svečano otvorenje obilježila su pozdravna obraćanja predstavnika različitih vjerskih zajednica i crkvenih institucija. Uz domaćina skupa, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića, pozdravne riječi uputili su nadbiskup Francis Assisi Chullikatt, apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, Asmir-ef. Salihović, izaslanik reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini prof. dr. Nedžada-ef. Grabusa, prof. dr. sc. Mario Bernardić, dekan Katoličkog bogoslovskog fakulteta u Sarajevu i izaslanik vrhbosanskog nadbiskupa mons. dr. Tome Vukšića, mons. Miro Relota, vojni biskup u Bosni i Hercegovini, te Alen Kristić, voditelj Pokreta za ekološko obraćenje i programski menadžer Centra za mirovno obrazovanje. Kristić je ujedno autor koncepcije i programa simpozija, dok je za proljeće 2027. najavljeno objavljivanje zbornika radova pod njegovim uredništvom.
Premda su dolazila iz različitih vjerskih i institucionalnih perspektiva, pozdravna obraćanja povezivala je zajednička poruka: franjevačka baština nije tek naslijeđe kojim se valja ponositi, nego trajna obveza konkretnog zauzimanja za čovjeka, pravednost, mir i očuvanje stvorenoga svijeta. Naglašena je nerazdvojivost vapaja siromašnih i vapaja Zemlje: ekološka kriza nije izdvojeno pitanje zaštite prirode, nego i pitanje društvene pravednosti i ljudskoga dostojanstva, jer njezine posljedice najteže pogađaju najranjivije. Franjevaštvo je pritom predstavljeno kao poticaj na kritičko preispitivanje neodgovorne uporabe moći, gospodarskih interesa koji ugrožavaju zajednička dobra te političkih i društvenih struktura koje produbljuju nejednakosti. Posebno je istaknuta potreba da međureligijski dijalog preraste u konkretna savezništva i zajedničko djelovanje, a slavljenje povijesne baštine u odgovornost prema ljudima i prostorima izloženima nepravdi i devastaciji. Tu je poruku Alen Kristić dodatno zaoštrio riječima: „Možda je najveće iznevjeravanje Franjina duha upravo to da ga svečano slavimo, a ne stanemo uz one uz koje bi on danas nesumnjivo stao!“
Radni dio simpozija odvijao se u dva tematska bloka koji su iz različitih perspektiva razvijali istu polaznu misao: nema istinskoga bratstva i sestrinstva bez solidarnosti s najranjivijima, kao što nema cjelovitoga ljudskog razvoja bez odgovornosti za zajednički dom. U vremenu u kojem je vizija sveopćega bratstva i sestrinstva – vizija koju je sv. Franjo utjelovio vlastitim životom – ozbiljno ugrožena, spremnost religija da se zajednički stave u službu njezina ostvarivanja postaje najvažnijim ispitom njihove vjerodostojnosti.
Prvi blok, Vizija sveopćeg bratstva i sestrinstva, bio je posvećen doprinosu religijskih tradicija izgradnji društva utemeljenog na ljudskom dostojanstvu i općem dobru. Posebno je istaknuto da se odgovornost Crkve prema siromašnima ne iscrpljuje u karitativnoj pomoći, nego podrazumijeva i zauzimanje za preobrazbu društveno-političkih struktura koje proizvode i održavaju siromaštvo i isključenost. Uz pitanja globalnih migracija i važnosti religijske pedagogije koja odgaja za susret s drugim bez straha i predrasuda, kritički su propitani i izazovi suvremene tehnološke moći, osobito njezine primjene u ratovanju. Upozoreno je na opasnost tehnološke moći koja se ne podvrgava etičkim ograničenjima, premda bi tehnologija morala ostati u službi čovjeka i općega dobra.
O ovim su temama izlagali prof. dr. sc. Mario Bernardić, prof. dr. sc. fra Josip Jozić, prof. dr. sc. Izet Pehlić i mag. theol. Zdravko Kujundžija. Senada Tahirović zbog spriječenosti nije mogla sudjelovati na simpoziju, ali je najavila dostavljanje pisanog priloga za popratni zbornik.
Drugi blok, Vizija cjelovite ekologije, usmjerio je pozornost na ekološku krizu kao pitanje ne samo zaštite prirode nego i društvene pravednosti, mirovne odgovornosti i cjelovitoga ljudskog razvoja. Razmatrajući odnos enciklike Laudato si’ prema socijalnom nauku Crkve, izlagači su skrenuli pozornost na važnost dijaloga katoličke, pravoslavne i islamske ekoteološke tradicije te pokazali kako uzajamno povjerenje i osobno prijateljstvo mogu postati temelji zajedničkog djelovanja u obrani zajedničkog doma.
Posebno su razmotrene političke i gospodarske pretpostavke cjelovitoga ljudskog razvoja, pri čemu se nametnulo i temeljno antropološko pitanje: kako razumijemo ljudsku osobu, njezino dostojanstvo i njezino mjesto u svijetu? Pozornost je posvećena i književnosti kao mogućem katalizatoru socijalnog nauka Crkve, osobito njezinoj proročkoj sposobnosti da prepozna, izrazi i osvijetli društvene rane i izazove nerijetko prije nego što ih dovoljno jasno prepoznaju društvene i crkvene institucije.
O ovim su temama izlagali prof. dr. sc. fra Marinko Pejić, Alen Kristić, prof. dr. sc. Zorica Maros i Željko Ivanković. Arhimandrit Danilo Pavlović, iguman manastira Žitomislić, zbog spriječenosti nije mogao osobno sudjelovati, pa je njegovo izlaganje pročitala Ivana Krstanović.
Oba je bloka povezivalo shvaćanje cjelovitoga ljudskog razvoja kao procesa koji nije moguć bez poštovanja ljudskoga dostojanstva, društvene pravednosti i planetarnih granica.
U završnom dijelu radnog programa održana je zajednička panel-rasprava koju je moderirala Gabrijela Marin. Pitanja iz publike usmjerila su razgovor prema praktičnoj primjeni iznesenih promišljanja: kako poruke simpozija pretočiti u svakodnevni život i konkretno djelovanje, kako jačati svijest o nerazdvojivosti socijalne i ekološke odgovornosti te kako potaknuti pojedince, vjerske zajednice i društveno-političke institucije da prepoznaju i preuzmu vlastiti dio odgovornosti. Time je dodatno naglašeno da izgradnja sveopćeg bratstva i sestrinstva, cjelovitoga mira i odgovornog odnosa prema zajedničkom domu nije zadaća samo vjerskih i političkih autoriteta, nego zahtijeva sudjelovanje i suodgovornost svih.
Završna obraćanja i riječi zahvale uputili su provincijal fra Zdravko Dadić i predsjednik Centra za mirovno obrazovanje Zdravko Kujundžija. U njihovim je završnim porukama još jednom potvrđeno da franjevačka baština ne smije ostati tek predmet povijesnog sjećanja i ponosa, nego mora postati nadahnuće i obveza konkretnog djelovanja. Njezino se nasljedovanje očituje u spremnosti da čujemo vapaj siromašnih i Zemlje, prepoznamo vlastitu suodgovornost te zajednički djelujemo u obrani ljudskoga dostojanstva, izgradnji pravednog mira i očuvanju zajedničkoga doma.
Plodovi simpozija neće se mjeriti samo onime što je na njemu izrečeno, nego ponajprije onime što će iz tih poruka proizići u životu i djelovanju. Upravo će se u tome pokazati jesmo li baštinu sv. Franje samo svečano obilježili ili smo je doista spremni živjeti – slušajući vapaje onih koji se najčešće ne čuju i solidarno odgovarajući na njih.