Dr. Tamarut naglasio je da svakako postoji teologija radosti: “Teologija govori o susretu Boga i čovjeka, a iz objave znamo da je Bog svemoguć, milosrdan i vjeran. Međutim, možemo s pravom reći da je naš Bog i radostan Bog, koji želi tu radost dijeliti s čovjekom.”

Podsjetio je također da je naš Bog Spasitelj od grijeha, što je također uzrok naše radosti. A govoreći o radosti Božića, naviještenoj pastirima anđeoskim riječima: “Danas vam se rodio Spasitelj!’, dr. Tamarut je zaključio: “Radost Evanđelja sada je u bezazlenosti, u Djetetu koje je bezazleno, koje ti neće u prvom momentu dati nešto, nego ono će tebi tako dati da će sebe učiniti onim kome ćeš ti pomoći.”

Šuljić, Tamarut i Cerovac

Mr. Krešimir Cerovac je, citirajući brojne crkvene dokumente i poslanice posljednjih papa, naglasio da je radost temeljni stav došašća, a što bi trebalo ohrabriti i utješiti svakog vjernika, posebno siromahe. “Radost nam pomaže shvatiti da naša vjernička duhovnost mora postati utjelovljena i predana duhovnost, koja nam omogućuje da cijeli svoj život stavimo u službu najugroženijih, odbačenih i siromašnih članova društva.”

Dodao je da je kršćanska radost nužno povezana s nadom, ali i trpljenjem, s obzirom da je križ univerzalni simbol kršćanstva. Podsjetivši da je Benedikt XVI. cijelu jednu encikliku – Spe salvi – posvetio nadi, a sv. Ivan Pavao II. trpljenju encikliku “Salvifici doloris”, koja se čini pomalo zanemarena, čak i u teološkim krugovima, Cerovac je dodao da je papa Franjo u jednom Angelusu još 2013. upozorio da je kriza vjere ponajprije kriza kršćanske nade.

Zapitavši se na kraju ‘ima li kršćanska nada mjesta u današnjem svijetu’, Cerovac je ponovio da kršćanin treba pokazati da se kršćanski život isplati te zaključio: “Kad kršćani izgube iz vida radost i žive bez nje, gube i vjerodostojnost u svijetu jer ne svjedoče svoju vjeru, pa im se može dogoditi i gubitak identiteta.”