Teološko-pastoralni tjedan u Rijeci o dijalogu u Crkvi

Rijeka, (IKA) – Teološko-pastoralni tjedan na temu “Dijalog u Crkvi”, koji priređuje Teologija u Rijeci, počeo je na Dan državnosti 25. lipnja, a pjesmom su ga otvorili bogoslovi uz hrvatsku himnu “Lijepa naša domovino”. U ime organizatora predstojnik Teologije u Rijeci dr. Milan Špehar istaknuo je kako to vrijeme treba služiti permanentnom obrazovanju svećenika i pastoralnih djelatnika u Riječkoj metropoliji, stoga predavanja neće biti toliko znanstvena koliko praktična. Prije uvodnog predavanja riječki nadbiskup i metropolit dr. Ivan Devčić, pozdravljajući sve nazočne, istaknuo je kako su biskupi prepoznali važnost i vrijednost ove teme u Crkvi. “Crkva sebe smatra važnom za dijalog u svijetu. Crkva u onoj mjeri može biti dijalog u svijetu ukoliko ga promiče u sebi. Iskoristimo ovaj pastoralni tjedan da bismo unutar sebe više postali Crkva razgovora – dijaloga. Pogotovo je to važno za našu sredinu koja je opterećena monolozima, dok smo mi vjernici pozvani buditi ljude na dijalog”, rekao je nadbiskup. Krčki biskup Valter Župan istaknuo je kako na permanentnom obrazovanju svećenika treba dosta raditi. “Sve manje idemo ukorak suvremenom svijetu i teško odgovaramo potrebama vremena. Neka ovaj tečaj bude prigoda za odgovore u svim strukturama društva”, rekao je.

Dr. Ivan Štengel iz Zagrebačke nadbiskupije imao je uvodno predavanje “Preduvjeti odvijanju pravilne komunikacije”. Govoreći o tome kako danas sve više komunikacija teče u jednom smjeru, dr. Štengl je upozorio kako je za razgovor potreban događaj između sugovornika. Od više vrsta dijaloga on se osvrnuo na dvije: diskusija i kritički razgovor. Za kanale verbalne komunikacije potrebno se zadržati na razini argumenata što je znak za spremnost na ravnopravan dijalog. Argumentiranje uvelike pomaže posvješćivanju cilja i potrebno je na vrijeme uočiti opasnost odvlačenja od zadanog cilja dijaloga. Za pravilan dijalog treba biti jasno što se želi u razgovoru, uspjeti otkriti što od vas sugovornik očekuje, za razgovor treba biti dobro pripremljen, stvarati pozitivnu klimu na početku razgovora, argumentacija treba biti poštena i otvorena diskusija i kritici; za dijalog je potrebna spremnost na strpljivo slušanje sugovornika, razmatranje njegovih argumenata, argumentirati bez ulaženja u svađu, preuzimati inicijativu i voditi razgovore ciljanim pitanjima, u konfrontaciji nalaziti ono što bi bilo zajedničko i na kraju ukazivati na rezultate razgovora.

U prijepodnevnim satima o “Biblijsko-teološkim temeljima dijaloga” predavanje je imao dr. Ivan Šporčić koji je ukratko prikazao tradicionalan stav Biblijske teologije koja svaki razgovor i komunikaciju u Bibliji shvaća kao dijalog: bilo da se radi o razgovoru ljudi međusobno, bilo o #!razgovoru#! između Boga i ljudi. Prema ovom shvaćanju #!dijalog#! ima svoje ishodište u dijaloškom Bogu: u uzajamnom odnosu triju božanskih osoba.
Konstatirajući da #!dijalog#! u filozofiji ima dugu tradiciju, dok je u teologiji novijeg datuma, a k tome ga se u službenim crkvenim dokumentima malo koristi (u dokumentima 2. vatikanskog sabora samo 28 puta i to uglavnom u odnosu Crkve prema svijetu, drugim religijama i nekatolicima), predavač je naglasio da filozofsko antropološka misao 20. stoljeća #!dijalog#! shvaća u prvom redu kao princip traženja istine između dva jednakopravna subjekta.
Nakon što je analizirao temeljne dokumente crkvenog učiteljstva, počevši od enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam suam, prof. Šporčić je zaključio da #!dijalog#! kao komunikacija dva jednakopravna subjekta, koji razgovaraju s različitih pozicija i dolaze do usaglašenih stavova, većeg dobra i višeg stupnja istine, nema ni biblijskog ni teološkog temelja, te da nije dobro došao u crkvenim razgovorima ad intra, a nastoji ga se na prilagođeniji način koristiti ad extra. Unatoč svega, predavač misli, kako istinski dijalog u Crkvi danas nema alternative.

U poslijepodnevnim satima rad je nastavljen predavanjem “Hijerarhija i dijalog” koje je održao mr. Ivan Stošić. U hijerarhijskoj Crkvi dijalog je moguć ukoliko se oslanja na Presveto Trojstvo, a to je slučaj sa ekleziologijom II. Vatikanskog sabora. Kristološka dimenzija Crkve biva nadopunjena pneumatološkom i u komuniciranju ta dva pola Crkva kao cjelina hoda prema punini istine. Duh na dijaloški način dovodi Oca i Sina do punine ne narušavajući njihovo jedinstvo. On nije rezerviran i ograničen samo na hijerarhiju. Kroz krštenje i potvrdu Duh se daje svim vjernicima i tako nastaje opće svećeništvo. To je temelj svake crkvene strukture. Jednakost se očituje i u sinodalnoj strukturi Crkve. Ali tu postoje neki problemi: nedostaje sposobnost za razgovor uočljiva kod mnogih kršćana, kultura ophođenja u konfliktnim situacijama, frustrirajuća neučinkovitost različitih crkvenih tijela, nejasna raspodjela i razgraničenje kompetencije. Dok je hijerarhijski element u Crkvi dobro razvijen, sinodalni je u povojima.

Redovni profesor teologije iz Slovenije dr. Anton Štukelj imao je predavanje “Dijalog i poslušnost”. Već na početku je istaknuo kako dijalog nastaje tek kada se u slušanju dogodi susret, a u susretu prihvaćanje. Slušanje je događaj otvorenosti za drugoga. To je način postojanja u kojem sudjeluje čitava osoba. U 2. i 3. stoljeću oblikovala se naša ispovijest vjere kroz Vjerovanje. To je formula koja je ostala iz prvog dijaloga Boga i čovjeka. Sveto Trojstvo je izvor i puna i najjača punina dijaloga. Crkva je u Kristu najtješnje povezana s Bogom i ljudima. U Crkvi je jače ono što sjedinjuje vjernike nego što ih rastavlja. Čovjek se mora odreći samoga sebe i staviti se na raspolaganje Bogu. To je pokretač sveg kršćanskog života. Stoga poslušnost stoji u srcu kršćanskog života. Svi kršćani moraju biti svjetlo svijeta. Vjernici su pozvani da budu Kristovi svjedoci gdje god se nalaze, istaknuo je dr. Štukelj.

Posljednje predavanje prvog dana na temu “Dijalog u službi istine” održala je dr. Iris Tićac, profesorica filozofskih predmeta na Teologiji u Rijeci. Ona je upozorila kako dijalog još nije postao svakodnevni dio življenja. Potrebno je pronaći umijeće kako svakodnevno razgovarati, a da nas dijalog povezuje, a ne razdvaja. U dijalogu se događa raspravljanje, prosuđivanje i ispravljanje mogućnosti za zajedničku Istinu. Dijalog treba biti borba oko zajedničkog napora u osvajanju Istine. Stoga nema potpune istine, nego smo na putu prema što većoj istini. Da bi se dogodio dijalog u istini potrebna je iskrenost i volja za Istinom. Za služenje se traži poniznost i to je istinitost otvorena stvarnosti, zaključila je u završnom predavanju dr. Tićac.