Tihi čuvari hrvatskih autocesta (1)

1. Čovjek – biće koje putuje

Osim što čovjeka prepoznajemo kao razumsko biće (homo sapiens), možemo ga i prepoznati i definirati i kao putujuće biće ili kao ono biće koje se nalazi na putu. I zaista, gledajući ga kroz prizmu svakodnevnoga života, čovjek ne miruje, stalno putuje, stalno se nalazi na putu koji redovito obilježavaju tri točke: polazna točka, odredišna točka i ponovni povratak na polaznu točku. Tako se onda slobodno može reći kako se čovjek nalazi na putu iz sobe u sobu u svom obiteljskom domu, ali isto tako svakoga dana odlazi iz obiteljskoga doma u vrtić, školu, posao, na kavu s prijateljima ili pak u posjet dragim mu osobama ili na njemu draga ili razna željena odredišta. I naravno, sa svih tih odredišnih točaka vraća se na onu početnu koju naziva svojim domom. U konačnici i sav čovjekov život, počevši od njegova začeća, bit će opisan kao svojevrsni životni put prema „domovini gdje smrti više nema i gdje je radost vječna“.

S druge pak strane, suprotno gore iznesenim tvrdnjama, stoji sofizam sa svojim dosjetljivim varkama koje dovode do apsurdnosti koje se na prvu čine istinitima. Kao jednoga od poznatijeg sofista ovdje navodimo Zenona iz Eleje (oko 490. – 430. g. pr. Kr.) koji iznosi „argumente protiv kretanja“, a zapisani su u Aristotelovu djelu „Fizika“. Jedan od tih argumenata glasi i da je „kretanje nemoguće jer ono što je u pokretu mora prvo prijeći pola puta prije negoli dođe do cilja“. Time se dolazi do zaključka kako kretanje (pa onda i putovanje) nikada i ne počinje, odnosno stječe se dojam da čovjek uvijek stoji na mjestu, tj. na svojoj polaznoj točki.

No kako god bilo u filozofskoj misli, u povijesti i u Svetom pismu, nalazimo jasne potvrde i dokaze da je čovjek stvoren kao biće koje putuje, ali ga se i prepoznaje kao biće koje se nalazi na putu: „ta iz zemlje si uzet bio – prah si i u prah ćeš se i vratiti“ (Post 3,19).

Kako će izgledati ovo putovanje između početka i kraja čovjekova života, ovisi o čovjeku samom i o njegovim izborima tijekom života, a izbora su samo dva. Na taj način čovjek svakodnevno i u svakoj situaciji može odlučiti hoće li se i želi li se kretati putovima koji su loši i krivi ili onima koji su dobri i ispravni. U tome nam mogu pomoći dvije osobe sa samih početaka Svetoga pisma, Kajin i Noa. I dok je Kajin otišao ispred Gospodinova lica u zemlju Nod (nepoznata zemlja, etimološki je se može shvatiti kao Zemlja lutalaca [nad], usp. Post 4,16), Noa je prepoznat kao „čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu“, i to samo zato što je putovao s Gospodinom: „S Bogom je Noa hodio“ (Post 6,9).

Slijedeći osnovno načelo praktičnoga uma sv. Tome Akvinskoga – „Dobro valja činiti, za njim težiti, a zlo valja izbjegavati“– dolazimo i do cilja svakoga čovjekova putovanja, a to je: činiti dobro. U protivnom, čovjek počinje lutati.

Zašto čovjek u svom životu često/ponekad radije bira činiti nešto loše, ostaje tajnom i stalnom nutarnjom borbom o kojoj čitamo kod sv. Pavla u Poslanici Rimljanima (usp. 7,15–25): „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. […] Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. […] Jadan li sam ja čovjek!“

No, riječima sv. Tome Akvinskoga, „bolje je čovjeku šepati po pravom putu, nego trčati na krivom putu“. I u tom svojevrsnom trčanju, osobito u današnjem svijetu, puno toga promakne čovjekovu pogledu, ali isto tako trčeći čovjek i puno toga propusti, pa i činiti dobro…

2. Cesta

Od kada je svijeta, vijeka i čovjeka, slobodno možemo reći da je čovjek u potrazi za domom, obradivom površinom, hranom, ali i u želji povezivanja s drugim ljudima uvijek krčio i radio životne prostore koje je nazvao putem ili cestom. Bili oni planinski, utabani, mali, široki ili uski, put ili ceste uvijek su bili u službi međusobnoga povezivanja, ali i u službi lakše komunikacije ne samo između različitih pojedinaca, već i naroda. A radeći neki put ili cestu, čovjek nije otkrivao samo bogatstva prirode i svijeta koji ga okružuje, već je počeo otkrivati i bogate jezične, kulturne, nacionalne i vjerske tradicijske baštine drugih pojedinaca i naroda.

Sva ta nova otkrića nagnula su čovjeka da još više uloži u sebe, u svoje obrazovanje, ali i u ono za čim uvijek teži: da se u svemu prema drugom čovjeku – pokaže čovjekom, odnosno da drugom iskaže i pokaže određeno dobro. Tako se onda ni jedna cesta ili put ne shvaća samo u funkcionalističkom smislu, da vodi čovjeka od polazne do dolazne točke, već čovjeka cesta vodi i prema drugom čovjeku. I upravo se tu otkriva sva veličina cesta i cestovnoga prometa: njima se povezuje cjelokupno čovječanstvo. Jer svaka cesta, velika ili mala, državna ili županijska, lokalna ili nerazvrstana, uvijek vodi do nekamo, ali i do nekoga. Ne vodi li cesta nikuda, dovodi se u pitanje i smisao takve ceste.

No, uz već sve prethodno rečeno o cestama, važno je da čovjek uvijek ide pravim putem, da priprema put, da izvodi na put, da otvara nove putove; jer ne čini li to, na krivom je putu, gubi put, stoji na putu ili na pola puta. Ali to potonje nije cilj njegova putovanja. Čovjek samo želi, koristeći razne cestovne pravce, sretno stići do svoga odredišta i sretno se vratiti u svoj dom, svoju polaznu točku.

3. Povijest izgradnje autocesta u Republici Hrvatskoj

Kako je i spomenuto u prethodnom poglavlju, ceste ili različiti putovi postoje od kada je svijeta i vijeka i teško je odrediti na povijesnoj liniji točku kada je i gdje je napravljena prva cesta ili put. Tako je i s područjem današnje Republike Hrvatske na čijim prostorima razvoj cestovne mreže na poseban način možemo pratiti od Rimskoga Carstva. Spomenuto je područje bilo naseljeno davno prije antičkoga vremena (paleolitik, krapinski pračovjek) te je čovjek i u ovo doba radio na probijanju raznih putova do svojih polja, njiva, lovišta ili susjednih nastanjenih mjesta.

Što se tiče Rimskoga Carstva, jedan od njegovih glavnih interesa bio je i međusobno povezivanje gradova – kako zbog lakšega putovanja i trgovine, tako i zbog vojnih, gospodarskih, političkih, ali i vjerskih razloga (osobito nakon pojave kršćanstva, zbog hodočašća, i to uglavnom prema Rimu ili Svetoj Zemlji). Nažalost, ceste iz doba antike na području Hrvatske danas se u cijelosti ne mogu pronaći, već samo njihovi ostaci, i to najviše u južnom djelu Hrvatske, npr. Salona (arheološki lokalitet blizu Splita).

Gledajući od tada razvoj cestovne mreže na ovim prostorima, primjećuje se kako je on bio određen i geografskim položajem raznih gradova ili manjih mjesta te raznim povijesnim okolnostima i zbivanjima.

Na povijesnoj liniji razvoj prvih važnih cestovnih mreža na području Republike Hrvatske možemo pratiti od 17. stoljeća te se kao najvažnije ceste mogu izdvojiti:

a) Karolina – puštena u promet 1727. godine i u dužini od 105 km povezivala je Karlovac i Bakar; ime je dobila po kralju Karlu III. (1685. – 1740.), a prolazi kroz mjesta Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Osojnik, Vrbovsko, Ravnu Goru, Mrkopalj i Fužine

b) Lujzijana – kao jedna od najvažnijih cesta u Austro-Ugarskoj Monarhiji povezivala je Karlovac i Rijeku te njezinom izgradnjom prethodno spomenuti cestovni pravac gubi na svom značenju; ime je dobila po kćeri austrijskoga cara Franje II., Marie-Louise (1791. – 1847.), i prolazila je kroz Netretić, Severin na Kupi, Stubice, Skrad, Kupjak, Delnice, Lokvu, Gornje Jelenje, Kamenjak i Grobničko polje

c) Jozefina – kako je već bilo i prethodno rečeno, mnogi cestovni pravci bili su poznati još i antičko vrijeme, a jedan od tih je i ovaj koji je povezivao Karlovac i Senj; ime je dobila po caru Josipu II. (1741. – 1790.) koji je inicirao početak njezine izgradnje

d) Terezijana – cesta koja spaja Gospić s Karlobagom preko Kaniže, Barušana i Baških Oštarija, a nazvana je po carici Mariji Tereziji (1717. – 1780.); zbog povećana prometa Josip Kajetan Knežić (1786. – 1848.), graditelj, i Simo Kekić, graničarski kapetan, pristupili su rekonstrukciji ove ceste te se prepoznaje i pod imenom Knežić-Kekićeva cesta.

Uz ove nabrojane ceste vrijedi još spomenuti i Dorotejsku cestu (imala je spoj na Karolinu i vodila je do lazaretske luke u Martinšćici, a ime je dobila po Mariji Doroteji od Würtenberga, u promet je puštena 1833.), Majstorsku cestu (od 1832. povezuje Sveti Rok s Obrovcem; budući da ju je bilo teško izgraditi i da je upotrebljavan napredan način njezine izgradnje, zaslužila je nositi ime majstorska) te Rudolfinsku cestu (od 1874. spaja Ogulin s Novim Vinodolskim, a duga je 68 km; nazvana je po nadvojvodi Rudolfu [1858. – 1889.]).

Sve ove ceste mogli bismo nazvati svojevrsnim pretečama ne samo današnjih cesta nego i mreže autocesta koje spajaju sjever i jug, istok i zapad Hrvatske. No tim autocestama Hrvatska nije povezana samo unutar sebe, već je time postala povezanom i s Europom, ali i svijetom. Samim tim čovjeku je omogućeno da na brz i jednostavan način istraži prirodnu, kulturnu i vjersku baštinu Domovine i svijeta.

Kako se i navodi u publikaciji Hrvatskih autocesta d.o.o. (usp. „Hrvatske autoceste“, prosinac, 2007.), prvi kilometri autocesta izgrađeni su početkom 1970-ih. Tijekom toga razdoblja kao prvi kilometri autoceste u Hrvatskoj ističu se oni na relaciji Zagreb – Karlovac u rasponu od 45 km te Zagreb – Rijeka.

Od tada pa do danas razvoj mreže autocesta možemo pratiti u više (povijesnih) faza izgradnje:

a) do 1983. godine: počinje i završava izgradnja zaobilaznice nekoliko većih gradova (npr. Zagreb, Split, Osijek, Rijeka), otvara se prva dionica autoceste do Zaprešića, započinje izgradnja tunela Učka i Krčkoga mosta

b) od 1982. do 1986. godine: dovršetak tunela Učka, gradi se i dovršava dionica od Grobnika do Oštrovice, dovršetak dionice do Slavonskoga Broda

c) od 1990. godine: radi se na pripremama projektiranja autocesta od središta prema jugu i istoku Hrvatske; dovršavaju se i nastavlja se gradnjom: dionice Oštrovica – Delnice – Kupjak, Istarskoga ipsilona, most Maslenica, gradnja tunela sv. Rok

d) od 1994. godine: definira se paneuropska mreža transportnih koridora, od kojih su za Hrvatsku važni Koridor Vb (Rijeka – Zagreb – Budimpešta), Koridor Vc (Ploče – Sarajevo – Osijek – Budimpešta), Koridor X (München – Zagreb –Istanbul), Koridor Xa (Graz – Maribor – Zagreb) te Jadransko-jonski koridor (Trst – Zagreb – Split –Kalamata)

e) od 2000. pojačava se izgradnja autocesta, a neke od značajnijih su od Zagreba do Dubrovnika, Macelja, Lipovca, Goričana, Rupe, Pule i Osijeka.

Gledajući autoceste u Hrvatskoj danas kroz dostupne podatke iz 2022. godine, trenutno je u prometu 1.341,10 km autocesta s 443 mosta i vijadukta te 53 tunela. Od ukupno planiranih 200 km autocesta trenutno je u izgradnji 141 km (usp. Hrvatska udruga koncesionara za autoceste s naplatom cestarine, Ključne brojke. Key figures 2022, Zagreb, 2023.).

4. Sveti čovjek

Osim što je čovjek, kako smo naveli na početku članka, razumsko biće (homo sapiens) i biće koje putuje ili biće na putu, čovjek je i biće koje vjeruje: bilo da je ta vjera (povjerenje) usmjerena prema drugom biću ili pak prema biću koje čovjeka nadilazi. Ovo potonje biće čovjek je prozvao bogom. Osim što čovjek bogu raznim obredima iskazuje štovanje, on se tome bogu/bogovima moli i traži njegovu pomoć ili zaštitu: za sebe osobno, obitelj, polje, vrijeme…

Kao što smo rekli i za pojavu cesta, tako možemo i za bogoštovlje reći kako mu se na povijesnoj liniji ne može odrediti polazna točka. Ono je tu otkada je i čovjeka na zemlji jer otkada je čovjeka, uvijek je iskazivao strahopoštovanje prema prirodi i njezinim pojavama. Gledajući u njih, vidio je kako ga one nadilaze i čovjek dolazi do svojevrsna zaključka kako postoji neko više biće ili bića koja svime tim upravljaju te traži načine kako to više biće, boga, može odobrovoljiti i pridobiti za sebe. A ovo bogoštovlje čovjek nije pridržao samo za ovozemaljski život, nego on teži i vjeruje u vječni, bolji, život i moli za i moli se pokojnim članovima svoga plemena/obitelji/naroda i u njima prepoznaje dobre duhove koji ga dalje na tom istom putu prema vječnosti čuvaju i prate.

Prethodno opisana vjerovanja uglavnom nalazimo kod politeističkih religija (npr. stari Egipat, antički Rim i Grčka) u kojima svako božanstvo/bog ima odgovornost ili bdije nad nekim segmentom čovjekova života. Tako su npr. bog Hermes (Grčka) i bog Merkur (Rim) smatrani bogovima zaštitnicima trgovaca i putnika, a Grci su, između ostaloga, ovom bogu iskazivali štovanje i postavljanjem njegovih statua uz putove s ciljem da ih na tom započetom putu i čuva.

Uz politeističke religije u povijesti ćemo naći i na one monoteističke, odnosno one koje svoje štovanje iskazuju samo jednom Bogu i u kojem prepoznaju stvoritelja i uzdržavatelja ne samo svijeta nego i svega stvorenog. Tako, nakon židovstva, tijekom prvoga stoljeća na svjetsku i povijesnu pozornicu dolazi kršćanstvo koje također ispovijeda vjeru u jednoga, ali trojstvenoga Boga: Oca i Sina i Duha Svetoga. Da je Bog jedan u tri božanske osobe, objavljuje nam, kako je u konačnici definirano i na crkvenom saboru u Kalcedonu 451. godine, Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek. I osim što će u kršćanstvu činjenica je Bog jedan, a opet u tri osobe, ostati nemogućom za shvaćanje do kraja, ono što će još fascinirati u kršćanstvu jest i pojava osoba koje će kršćanstvo prepoznati kao svete osobe. Osobe su to koje su svojim načinom i svjedočanstvom života oduševljavale i još uvijek oduševljavaju u svijetu tolike osobe. Dovoljno se ovdje samo prisjetiti sv. Ivana Pavla II. ili sv. Majke Terezije ili sv. Antuna Padovanskoga.

To čašćenje svetih prastara je crkvena činjenica i svece je na jednak način častila i Crkva na Istoku i na Zapadu. U tom smjeru i Drugi vatikanski koncil uči u Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium (br. 104): „Crkva je u godišnji ciklus unijela spomene mučenika i drugih svetaca; oni su po mnogovrsnoj Božjoj milosti prispjeli k savršenstvu te su već postigli vječno spasenje, pa na nebesima pjevaju Bogu savršenu hvalbenicu dok nas zagovaraju. Na spomendane svetaca koji su s Kristom supatili i s njime su suproslavljeni, ona u svecima naviješta vazmeno otajstvo, a vjernicima stavlja pred oči njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu; po njihovim zaslugama ona postiže Božja dobročinstva.“

Slijedeći ovo temeljno učenje Crkve o svecima, u njima možemo prepoznati (usp. Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, br. 211; dalje u tekstu: Direktorij):

1. povijesne svjedoke sveopćega poziva na svetost
2. izvrsne Gospodinove učenike i uzore evanđeoskoga života
3. građane nebeskoga Jeruzalema koji bez prestanka pjevaju slavu Bogu
4. zagovornike i prijatelje vjernika koji još hodočaste zemljom jer sveci, premda uronjeni u Božje blaženstvo, poznaju nevolje svoje braće i sestara i prate njihov hod molitvom i zaštitom
5. zaštitnike mjesnih Crkava, čiji su često bili utemeljitelji ili svijetli pastiri
6. zaštitnike naroda jer su bili apostoli njihova obraćenja
7. zaštitnike društava i zanimanja te posebnih životnih trenutaka.

Na samu kraju učenja o čašćenju svetaca i blaženika, prethodno spomenuti Direktorij zaključit će kako je „posljednji cilj štovanja svetaca slava Božja i posveta čovjeka po životu potpuno usklađenu s Božjom voljom i nasljedovanje krjeposti onih koji su bili najizvrsniji učenici Gospodinovi“ (br. 212).

vlč. mr. sc. Tomislav Hačko

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.