Biskup je u propovijedi istaknuo Posljednju večeru i uspostavu Euharistije  te nastavio: „Isus je sa svojim učenicima, utemeljio spomendan kada je Isus ostavio svojim učenicima samoga sebe za hranu s kojom se pobjeđuje smrt i koja jamči vječni život. Isus nam nije lagao kada je rekao: ‘Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.’ (Iv 6,51) Zato je slavlje euharistije prvenstveno slavlje Kristove ljubavi za nas, spomen ljubavi koja se za nas žrtvovala i dala raspeti na križ, polažući svu svoju nadu jedino u Očeve ruke. Euharistija je slavlje jedinstva i znak novoga saveza.

Crkva je od svojih početka slavila euharistiju i to je bio središnji događaj zajednice vjernih. Zato apostol Pavao piše prvim kršćanima da on njima predaje ono što je od samoga Gospodina Isusa primio, a to je euharistija. On želi da kršćani to čuvaju sa strahopoštovanjem i velikom zahvalnošću.

Sveti Ivan evanđelist  poživio je oko 100 godina i kada pred kraj svog života piše Evanđelje, euharistijsko slavlje je već duboko zaživjelo u prvoj Crkvi. On donosi dva važna događaja iz dvorane Posljednje večere, a to su: Isusova nova zapovijed ljubavi i Isusovo pranje nogu učenicima. Poznate su izjave prvih kršćana u kojima oni ističu da ne mogu živjeti bez euharistije. Imali su duboko iskustvo kakvu snagu primaju po svetoj pričesti. U tom vremenu progona bila je Euharistija glavni izvor snage i sigurnosti.

Blagovanjem Isusova Tijela i Krvi – tijelo simbol osjećaja, a krv je simbol života – kršćanin prima Isusove osjećaje prema ljudima, napose onima koji pate, i prima Isusov život koji se daje i razdaje za druge. Kršćanin u pričesti prima Isusovo tijelo koje se predaje za druge i krv koja se za druge prolijeva. Nažalost, ima kršćana koji nedostojno primaju svetu pričest. Misli i djela su im daleko od ljubavi prema bližnjima, napose prema siromašnima. Svi mi znamo da čovjek kada je zdrav ima stotine potreba, a kad se razboli ima samo jednu potrebu,  ozdraviti. Isus intervenira u toj temeljnoj potrebi bolesnika.

U današnjem Evanđelju slušali smo kako Isus govoraše mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja. Bili su s Isusom cijeli dan. Spušta se i večer, a većina od njih nije ništa jela. Isus čeka da će učenici reagirati i pobrinuti se  za  hranu, ali njihov prijedlog Isusa žalosti: ‘Neka idu prenoćiti u okolna sela i nađu nešto za jelo.’ Oni znaju da je to siromašan narod i s takvim odgovorom žele skinuti odgovornost sa sebe, ali nisu se sjetili Isusa zamoliti rješenje.

Isus  im odgovori: ‘Podajte im vi jesti.’ Kažu mu: ‘Da pođemo i kupimo za dvjesta denara kruha pa da im damo jesti?’ A on će im: ‘Koliko kruhova imate?’ ‘Pet, i dvije ribe.’  I zapovjedi im da svi, u skupinama, posjedaju po zelenoj travi. I pružiše se po sto i po pedeset na svaku lijehu. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima. I jeli su svi i nasitili se. I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a i od riba. A jelo je pet tisuća muškaraca.’ (Mk 6,35-44).

Tko može do kraja shvatiti taj događaj? Sve je to moguće onome tko shvaća umnažanje po ljubavi, pravednosti, dobroti, darežljivosti, milosrđu, nesebičnosti. Mržnja, sebičnost, nepravda, zloća, bahatost ne umnažaju kruhove i ribe… Samo čisti odsjaj Oca i otisak njegova bitka Krist i poslani Duh Sveti od Oca i Sina zajedno sa svećenicima Božjim mogu pretvoriti Kruh u Tijelo Kristovo i Vino u Krv Kristovu za vrijeme Euharistije ili svete mise te s mrvama i mrvicama, kapima i kapljicama mogu nahraniti i napojiti sve ljude ovoga svijeta. Nahranjen čovjek Bogom i njegovom dobrotom, nastoji umnažati dobrotu, darežljivosti…

Ako vjerujemo da nas Gospodin hrani svojom prisutnošću, da nam on daje život, da nas preobražava kako bismo mi mogli preobražavati sebe, druge i svijet na sliku njegove preobrazbe svijeta, onda je to hrana za život. Međutim, ako svetoj pričesti pristupamo rutinski, nesvjesno, rastreseno, površno, onda Euharistija za nas neće postati snaga. Sveti Pavao upozorava kršćane na nedostojno blagovanje Isusovog Tijela. Onaj tko to čini snosi veliku odgovornost. Mi znamo iz Evanđelja da je i Juda primio pričest, ali je odmah nakon toga otišao izdati Isusa. I njemu je u dvorani oprao noge, ali on nije ostao čist. Božji darovi traže našu suradnju, inače neće koristiti, jer Bog svoje darove ne nameće, istaknuo je biskup.

Saginjući se pred učenicima i perući im noge Isus postupa kao Sluga – kad je vidio da je ‘došao njegov čas’. Čas istinskoga služenja o kojemu ovisi spas njegovih učenika. Zato Petru, koji se protivi takvome služenju, ne kaže: ‘Ako ne budeš prao noge drugima…’, nego: ‘Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.’ Dopustiti Bogu da nas zahvati svojim ‘služenjem’, najveći je doseg povjerenja u njega. Nemojmo se ponašati pred patnjama drugih kao Isusova Dvanaestorica, nego zamolimo Gospodina da po nama nešto učini za takve. Svi mi možemo drugima nešto dati i za njih nešto učiniti. Ne moraju to biti neka velika djela, napomenuo je mons. Križić.

Kada je netko stisnut u srcu, onda nikada nema dovoljno i postaje nesposoban za istinsko darivanje bilo kome. Darivanje izgrađuje naše srce. Ovdje ne govorimo samo o darivanju materijalnih dobara. Ima puno onih koji nemaju toliku potrebu kruha ili novca, koliko ljudske blizine i topline. Potrebni su srca koje ih zna slušati, kojem se mogu malo izjadati, kojemu mogu reći da im je teško, da su sami. Imaju potrebu lijepe riječi, nečijeg iskrenog osmijeha, ohrabrenja i razumijevanja njihove situacije. Nekoga tko će ih barem pitati: ‘kako ti je?’ Ovo mogu podariti svi, pod uvjetom da imaju osjetljivo srce, srce koje se dade ganuti. Molimo da nam Isusovo Tijelo koje blagujemo podari njegove osjećaje za Boga i ljude, napose za siromašne i one koji trpe“, zaključio je biskup.

Koncelebrirali su tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, domaći župnik preč. Richard Pavlić i župni vikar Domagoj Tujmer. Pjevao je katedralni zbor sv. Cecilije pod vodstvom Ivana Prpića Špike i uz orguljsku pratnju Milana Dučića.

Nakon pričesti  krenula je  iz katedrale Tijelovska procesija  ulicama i trgovima grada Senja i zaustavljala se uz četiri postavljena oltara gdje su bila prigodna čitanja, klanjanje Presvetom i molitva biskupa za vjernike i grad. U procesiji su, nakon križa, pošli prvopričesnici i djeca sipajući latice cvijeća ispred Presvetog, potom biskup s Pokaznicom i svećenici koncelebranti i ministranti. Baldahin su nosili članovi DVD-a Senj. Iza njih su pjevanje predvodili pjevači katedralnog zbora pod ravnanjem Ivana Prpića Špike i potom se uključili brojni vjernici.

Procesija je prošla gradom i vratila se u katedralu gdje je  pjevana zahvalnica Tebe Boga hvalimo, obavljeno je kratko klanjanje, završni blagoslov i pjesma.