Tiskan vrijedan zbornik o Patru Greguru Kapucinu
Gregur kapucin i njegovo djelo. Naslovnica zbornika
Ovih je dana iz tiska izašlo vrijedno djelo pod naslovom „Gregur Kapucin i njegovo djelo“. Riječ je zapravo o zborniku radova s međunarodnog znanstvenog skupa koji je održan u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu 28. listopada 2022. Simpozij su zajedno organizirali hrvatski i slovenski kapucini u prigodi 210. obljetnice smrti Patra Gregura Kapucina († 29. siječnja 1812.) pravog imena Juraj Maljevec.
Zbornik obuhvaća preko 600 stranica te je podijeljen u dva velika dijela. Prvi dio tako obuhvaća predavanja svih petnaest autora koji su nastupili na simpoziju te njihovi radovi i doprinosi sada omogućuju bolji uvid u neke nove elemente biografije i opusa tog u nas nedovoljno poznatog kajkavskog pisca i pjesnika. Njihovim doprinosom predstavljeni su novi modaliteti i smjer valorizacije toga pregalca, koji ne samo da je obilježio epohu kapucina u Hrvatskoj nego je u nju utkao svoje bogato književno i kulturno nasljeđe. Drugi dio zbornika, u dodatku, donosi pretisak dvaju rukopisa Gregurova poznatog djela Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče iz 1704. odnosno 1849. godine u štokavskoj inačici. Potom su predočene neke naslovnice Gregurovih tiskanih djela kao i naslovnice pretisaka nekih od njegovih djela a svoje mjesto su našli i neki drugi važni prilozi za književno djelovanje i stvaralaštvo Gregura Kapucina (kao npr. velika i najznačajnija studija V. Dukata o P. Greguru iz 1915. godine).
Gr(e)gur Maljevec rođen je 2. ožujka 1734. godine a u kapucinski red stupio je u Novom Mestu 1754. Za svećenika je zaređen u Varaždinu 23. srpnja 1760. U literaturi se najčešće spominje po redovničkom imenu, Gr(e)gur Kapucin odn. Capuczin, odnosno u povijesnim izvorima kao Gregorius Viniczensis. Gimnaziju je najvjerojatnije završio kod zagrebačkih isusovaca [Grič] kao i teološki studij. Nakon prezbiterskog ređenja bilježi se da je gvardijan i propovjednik najprije u Zagrebu te nakon ukinuća tog samostana (1786) u Varaždinu. Autor je tematski i žanrovski raznolikog opusa, znatnim dijelom tiskana pod pseudonimima i anonimno. Djela je uglavnom pisao hrvatskim (kajkavskim) jezikom s elementima baroknoga izraza. U početku je pisao prigodna djela: pjesme u povodu imenovanja I. K. Paxyja (1771) i M. Vrhovca (1788) biskupima, Ivana Nepomuka II. Erdődyja banom (1790) te posmrtni govor u čast Marije Terezije, održan u crkvi sv. Marka u Zagrebu (1781), a pripisuju mu se i prigodni tekst Dar za novo leto (1784), pjesme za vojnike (Nagovarjanye szoldatov na vojuvanye proti Turchinu, 1787; Nagovarjanye Vukasovicheveh dobrovolyczev na vojuvanye proti Turchinu, 1789) i u povodu svećeničkoga jubileja (Patru Damascenu ztarczu, 1787), sve tiskano u Zagrebu, te rukopis Sivlenye kapuczina iz roda Leslya Grofa (1799). U epskoj kronici Nestrančno vezdašnjega tabora izpisavanje (1789–1791) opisao je Dubički rat na temelju vijesti bečkih dvorskih novina.
Tako je u djelu Nebeski Pastir (1795) prvi u hrvatskoj kajkavskoj književnosti obradio prispodobu o pastiru (Kristu) koji traži izgubljenu ovcu (čovjekovu dušu). Kao predložak najvjerojatnije mu je poslužilo djelo Trutznachtigall F. Speea von Langenfelda (1649). U djelu Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija (1800), a koje neki autori drže njegovim estetski najvrjednijim postignućem (Dukat, 1915), prikazao je Kristovo rođenje. Religiozne je tematike i Duhovni kalendar (Zagreb 1793), zapravo prepjev djela De imitatione Christi Tome Kempenca. Od 1770. izdavao je pučki Novi kalendar (urednik 1801–11) te u njem, često pod pseudonimima, objavljivao kraće književne priloge i pjesme (Pantalovski horvacki kalendar, 1804; Skroven prorok, 1804; Brodar, 1805; Jagar, 1806; Tkalec, 1807).
Autorstvo mu je dokazano (M. Ratković) i za proturevolucionarnu pjesmu Horvat Horvatom horvatski govori (Novi kalendar, 1801) a pripisuje mu se i knjižica namijenjena društvenoj igri pod nazivom Cabala, to je na vszakoiachka pitanya kratki ter vendar prikladni odgovori vu horvaczkom jeziku (Zagreb 1768).
Rukopisi mu se čuvaju u Nacionalnoj i Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Nerijetko se služio i potpisivao različitim kraticama [J. B. K, P. G. C. i P. G. K.] i pseudonimima [Šoštar, Varga, Dvorski, Valput, Čohaš iz Varaždina]. O njegovu književnom djelovanju do sada je najviše pisao Vladoje Dukat, a ranije i August Šenoa, Stjepan Bosanac, Velimir Deželić, Nikola Andrić i Branko Drechsler te prof. Alojz Jembrih.
Nakladnik ovog vrijednog zbornika je Hrvatska kapucinska provincija, sunakladnik Slovenska kapucinska provincija, a njegov urednik prof. dr. Alojz Jembrih. Zbornik su zajedno priredili prof. Alojz Jembrih, fra Juro Šimić te prof. Petar Ušković Croata.