Kao Crkva, uvijek trebamo tražiti Uskrslog i izvan granica vlastite institucije i imaginacije te time neprestano širiti i otvarati te granice, ističe mons. Halik.

Krize našeg vremena, pa tako i krize Crkve, prilika su za ostvarivanje Isusovih riječi: Prodaj sve što imaš i slijedi me! To znači: Ostaviti svoju sigurnost i prihvatiti ovo siromaštvo kao oslobođenje, priliku za novi početak. Da bismo razumjeli našu današnju situaciju, nudim metodu koju nazivam „kairologija”. Kairološki pristup temelji se na kritičkim analizama društvenih znanosti, ali ih nadopunjuje kontemplativnom dimenzijom, duhovnom dijagnozom vremena. To leži u duhovnoj razlici između „duha vremena” i „znaka vremena”.

Duh vremena (Zeitgeist) je govor ovoga svijeta, znakovi vremena su Božji govor kroz događaje u ovom svijetu. Isusovi učenici, koji su u svijetu, ali nisu od svijeta, moraju se suočiti s dvije opasnosti – s jedne strane, nekritičkim prilagođavanjem duhu vremena, a s druge strane, ignoriranjem znakova vremena.

Konformizam prema duhu vremena očituje se u ovisnosti o „javnom mnijenju”, ideologijama, predrasudama i stereotipima. Osjetljivost za znakove vremena pretpostavlja kritičko i samokritičko mišljenje, slobodu od ideoloških manipulacija. No bit je kontemplativan pristup, strpljivo i ponizno slušanje i razlučivanje.

Vjernost nije povratak unatrag

Biskupi imaju posebnu odgovornost da budu vjerni tradiciji. Tradicija je živa struja kreativnog prenošenja (tradere) sadržaja vjere. Vjernost tradiciji pretpostavlja umijeće duhovnog razlučivanja između srži, u kojoj leži identitet kršćanstva, i izvanjskoga oblika, koji je uvijek podložan promjenjivim kulturnim i povijesnim kontekstima. Čvrstim držanjem vanjske forme riskiramo nesporazum i iskrivljavanje unutarnjeg značenja. Vjernost tradiciji pretpostavlja umijeće odgovorne reinterpretacije i rekontekstualizacije.

Srž kršćanske poruke i stup kršćanskog identiteta je Božje sebedarje u osobi, životu i nauku Isusa Krista, posebice uskrsna vijest o smrti i uskrsnuću. Otajstvo križa i uskrsnuća nastavlja se kroz povijest Crkve. Krize Crkve su sudjelovanje u Kristovoj muci i smrti. U krizama uvijek nešto umire: krize često znače zadatak prolaska kroz tamnu noć napuštenosti.

Pojedinačna obraćenja, ali i crkvene reforme i obnova kršćanstva dio su „trajnog uskrsnuća” (ressurectio continua). Uskrsnuće nije jeftin happy end, oživljavanje prošlosti, povratak, već radikalna transformacija, iznenađenje koje nadilazi naša očekivanja i imaginaciju.

Razumijevanje našeg vremena u svjetlu uskrsnog događaja uključuje hrabrost priznati da su mnoge prijašnje strukture u društvu i Crkvi nepovratno uzdrmane i mrtve. Crkva ima zadaću tražiti Uskrslog i izvan svojih institucionalnih i mentalnih granica te tako te granice neprestano širiti i otvarati.

* * *

Proces sekularizacije, kroz koji su prošle ili prolaze sve zemlje naše zapadne civilizacije na različite načine i različitim intenzitetom, nije značio kraj, već duboku transformaciju kršćanstva, prijelaz u novu fazu povijesti kršćanstva. Bio je to još jedan korak na putu sazrijevanja kršćanstva. Dinamika kršćanstva temelji se na otajstvu utjelovljenja. Utjelovljenje se u povijesti razvija u procesu inkulturacije – utjelovljenja u živuću kulturu. Evangelizacija, glavna zadaća Crkve, bila bi puka površna indoktrinacija bez inkulturacije.

Tijekom moderne došlo je do određene „ekskulturacije kršćanstva” u zapadnom društvu. Kršćanska se vjera postupno našla u situaciji „kulturalnog beskućnika” te traži nove oblike samoizražavanja. Kršćanska vjera ne može slobodno disati u uskom obliku zatvorenog svjetonazora ili ideologije. Potrebno ju je osloboditi tog oblika na isti način na koji je sveti Pavao oslobodio vjeru iz skučenog prostora jedne od židovskih sekti.

Utvrđeni dvorac ili živi organizam?

Nemogućnost prepoznavanja znakova vremena u nekoliko značajnih socio-kulturnih promjena značajno je pridonijela „ekskulturaciji” kršćanstva u zapadnom društvu. Kada Crkva nije na vrijeme prepoznala posljedice prijelaza iz agrarnog u industrijsko društvo, izgubila je veliki dio radničke klase. Kad je panično i represivno reagirala na promjene u kulturi, znanosti i filozofiji, osobito na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izgubila je velik dio svoje inteligencije. Kada je Crkva na sličan način odgovorila na kulturnu revoluciju 1968. godine (a posebno na seksualnu revoluciju, promjene u shvaćanju seksualnosti i seksualnom ponašanju tadašnjeg mladog naraštaja), izgubila je veliki dio mladih. Sada može izgubiti velik dio žena ako podcijeni trenutačne promjene u samopoimanju žena i njihova mjesta u društvu i Crkvi.

* * *

Drugi vatikanski koncil označio je važan korak na putu Crkve iz jednog oblika u drugi, na putu od katolicizma do katoliciteta, katoličnosti. Radilo se o zamjeni „ideološkog katolicizma” – statičnog modela Crkve kao čvrstog dvorca sigurnosti, opsjedanog neprijateljima u apokaliptičnom kulturološkom ratu dobra i zla –, s realnijim i skromnijim shvaćanjem Crkve kao živog organizma koji razvija i sazrijeva prema „katolicitetu“, sveopćoj otvorenosti.

„Katoličnost” – kao i ostale karakteristike Crkve, njezino jedinstvo i svetost, ostvarit će se tek u eshatološkom cilju povijesti, kada „Bog bude sve u svemu”. No, eshatološka nada trebala bi poticati razvoj i sazrijevanje Crkve u povijesti. Drugi vatikanski koncil prihvatio je dinamično shvaćanje Crkve sa slikom Crkve kao Božjeg naroda koji putuje kroz povijest.

Što Duh govori Crkvama

Na Koncilu je Katolička Crkva ponudila partnerski dijalog s drugim kršćanskim Crkvama, s drugim religijama i suvremenim sekularnim svijetom. No, ponuda pomirbe s modernom kulturom stigla je prekasno – u vrijeme kada je moderno doba već na izmaku. Koncil je odgovorio na kasno moderno doba, međutim, postmoderno i postsekularno doba donosi nove izazove i nove zadaće. Sadašnje nastojanje za sinodalnom obnovom Crkve odgovara tim izazovima.

Put sinodalnosti je anamnesis, podsjetnik i oživljavanje izvornog oblika kršćanstva kao puta, oblika koji je bio donekle zamračen predmodernim i modernim oblikom kršćanstva – kao carstva, kao imperija (christianitas; kršćanluk) i kao svjetonazora. Sinodalna reforma treba osloboditi Crkvu od zatvorenosti, od kolektivnog narcizma, prema pozornom slušanju onoga „što Duh govori Crkvama”. Taj trajni proces reforme uključuje produbljivanje duhovnog života (komunikacije s Bogom), međusobnu komunikaciju različitih skupina u Crkvi i široku ekumensku komunikaciju s drugim kršćanima, drugim religijama i s ljudima koji ne vjeruju ili imaju druga uvjerenja.

Dva fenomena kao izazov

Sekularizacija nije značila odumiranje religije ili odumiranje kršćanstva, nego preobrazbu vjere i preobrazbu oblika kršćanstva. Dok „organizirana religija”, tradicionalni institucionalni oblik kršćanstva, prolazi kroz krizu, jačaju dva fenomena: interes za duhovnost i pokušaji da se religija pretvori u političku ideologiju. Oba su ta fenomena „znakovi vremena” – to je poziv na njegovanje kako duboke dimenzije vjere tako i njezine društvene razine, političke odgovornosti kršćana. Međutim, velike su opasnosti povezane s jednim i s drugim znakom – osobito kada su duhovna i politička dimenzija odvojene jedna od druge. Tada duhovnost prelazi u kič ezoteriju, a javna forma kršćanstva prelazi u ideološki „katolicizam bez kršćanstva”.

Ne samo u svijetu islama, nego i u svijetu kršćanstva – primjerice u postkomunističkim zemljama – vidimo pokušaje političke zloporabe vjerskih simbola, retorike i emocija. Religije postaju instrumentom obrane grupnog (često nacionalnog) identiteta i moćno-političkih interesa. Pokušaj ratnog zločinca Vladimira Putina da potkopa međunarodni pravni poredak i obnovi totalitarno carstvo prati i pokušaj spajanja nacionalizma s pravoslavljem. Slično tome, neke nacionalističke snage u Europi i SAD-u nastoje slijediti nesretnu tradiciju afiniteta katoličkog integrizma prema autoritarnim režimima 1930-ih i 1940-ih godina, nudeći „katolicizam bez kršćanstva”. Crkva je kroz povijest uvijek plaćala visoku cijenu za takve veze.

* * *

Ruska agresija na Ukrajinu nije samo lokalni sukob negdje na rubu našeg svijeta, već će imati globalne ekonomske, političke, društvene i moralne posljedice. Papa Franjo s pravom govori o fragmentiranom Trećem svjetskom ratu. Ako se Zapad dovoljno ne solidarizira s Ukrajinom i ne pomogne joj da zaustavi rusku agresiju, to će značiti potpuni kolaps povjerenja u demokratski svijet i ohrabriti sve diktatore i agresore diljem svijeta.

Voditi računa o komunikaciji unutar i izvan Crkve

Arhitektura Crkve nastala je dinamičnim povezivanjem i kompatibilnošću hijerarhijskih, demokratskih i karizmatskih elemenata od kojih nijedan ne smije izostati i nijedan ne smije istisnuti druge. Činjenica da je hijerarhijska struktura već dulje vrijeme zaražena bolešću klerikalizma, koja je svoje tragične značajke najizrazitije pokazala u seksualnom, psihičkom i duhovnom zlostavljanju, ne znači da tu strukturu treba podcjenjivati, zanemarivati ili čak odbaciti. Zacijelo to treba ispraviti demokratskim elementom u smislu poštivanja dostojanstva cijelog Božjih naroda. No, ako se čak i demokratska kultura u političkom životu građanskog društva mora stalno čuvati da ne preraste u diktaturu većine ili agresivnih skupina za pritisak, tim se više mora voditi računa o moralnoj kvaliteti međusobne komunikacije u Crkvi.

Katoličnost sinodalnog procesa zajamčena je njegovim ekumenskim karakterom. Ekumenska otvorenost ne može ostati samo u granicama odnosa između kršćanskih Crkava („prvi ekumenizam”) i međureligijskog dijaloga („drugi ekumenizam”). I „treći ekumenizam” je znak vremena: promjena odnosa između „vjernika” i „nevjernika”.

Ispostavilo se da je pojam vjere i odnos između vjere i nevjere mnogo kompliciraniji nego što se činilo u prošlosti. Vjera i nevjera pojedinih ljudi ne leže samo na razini njihove svijesti, njihovih mišljenja, uvjerenja i izjava, već mnogo dublje. Kada danas razmišljamo o vjeri, moramo uzeti u obzir i njezinu duboku dimenziju – to otajstvo Božje prisutnosti u srcu svakoga čovjeka, o kojem papa Franjo govori s tolikom žurnošću.

Danas je sve veći broj ljudi koje suvremena sociologija naziva „nones”, jer na pitanje koje ste vjerske pripadnosti odgovaraju: nikakve. Budućnost Crkve uvelike ovisi o tome kako će moći komunicirati s ovom skupinom „nones”, posebice duhovnih tražitelja.

Kandidati za svećeničke i druge pastoralne službe u Crkvi još uvijek se uglavnom spremaju na skrb za tradicionalne vjernike ili klasične misije. Međutim, komunikacija s „nones”-ima zahtijeva sasvim drugačiji pristup. Potrebna je služba duhovne pratnje, traženje smisla. Potraga za smislom posebno je važna u takozvanim graničnim situacijama. Međutim, ne živimo li svi mi danas u graničnoj situaciji, u situaciji dubokih promjena?

Prof. Tomáš Halík

Cjelovito Halíkovo izlaganje „Thirty-Three Theses on the Church in a Time of Epochal Change“, originalno na engleskom jeziku, može se pronaći na mrežnoj stranici biskupije Celje.